amo tamo way
Dan ulaska mene u četresprvu godinu obitavanja u ovom, vitkom i gipkom tijelu umorne duše, (buahahahah) obilježila sam ranim ustajanjem i polaganom vožnjom s jedne kraja grada na drugu, dakle, od španskog do rebra za četrespet minuta, cca.
Dan ulaska hr u eu pokušala sam obilježiti isto tako, ali ujebalo me to što je vožnja trajala dva sata i petnejst minuta. Dva sata drkanja po kuplungu i borbe s alergijskim osipom svaki puta kada bi s radija pokušavao doprijeti anemični vapaj premijera kraterskog lica, koji patetično pokušava zvučati moćno dok pobjednički uzvikuje živjela hrvatska! Da živjela hrvatska... Nešto, nešto svakako nije u redu s tim muškarcima koji imaju probleme s glasnicama. No, sve i da je s njima sve u redu, nikako ne bi s tim glasovima trebali pokušavati zvučati grandiozno, velebno i moćno. Jer to je onda samo iritantno do nepodnošljivoti. I izaziva navale pičkaranja kod slušateljstva. Pogotovo slušateljstva zarobljenog u koloni od strpljenja.
Na rebru me ovaj puta dočekala mlada, mlada, mlada, jako mlada doktorica. Specijalistica. Dete, dete, balavo. Rekla mi je: žene naših godina. Rekoh u sebi, o bože. Onda je rekla da su moji nalazi loši, ali, opet, ne dovoljno loši da bih zaslužila neku terapiju. Nego da zaslužujem samo nastavak patnje od života sve dok se nalazi ne pogoršaju do te mjere e da bih zaslužila terapiju. A za svaki slučaj, pretrage ćemo ponoviti, pa da vidimo, hoće li biti gori, bolji, ili možda isti. U tom slučaju, samo u jednom slučaju, mogu se nadati terapiji. Mlada je specijalistica ubacila još neke čarobne spojeve suglasnika i samoglasnika, koje će mi ovaj puta tražiti po krvi u bočici. A onda se pokušala dovinuti birokratskim začkoljicama koji zagorčavaju život i meni i njima, jer sva ta slova ne mogu oni tražiti na jednom mjestu, nego moraju na dva. Jedan dio kod njih, a drugi u domu zdravlja. Dakle, ili dva vađenja krvi, ili da nosam bočicu poput anđeline na drugi kraj grada, gdje mi već dom zdravlja obitava.
Nismo uspjeli pobijedit birokraciju. Pobrinula se ona da kazne moraju biti stroge, a pacijenti da se jebeju s bočicama po gradu.
Dogovorila mi neke termine. Opet sve ispočetka. Jednom kad upadneš u ralje hrvatskoga zdravstva, nema izlaza i to je to.
Vrnuh se u špansko. Brzo i učinkovito. Jebemusunce kako lako ide kad ti ne treba.
Otišla na tržnicu.
Je, rajt.
Čišče tržnice u životu ne vidjeh. Sve prazno osim par kutija s nekim natpisima.
Otišla u Konzum.
Ne bih dala ruku u vatru, ali povuklo me da zamišljam Linića i Todorića kako se nježno milke. Onako, ispod stola, po organima, maz, maz...
Općenito, nikad ne bih dala ruku u vratru, nesigurna sam osoba, a na svijetu stalna samo mijena jest.
Svejedno, iritira me kad mi se učini da je u ovoj zemlji tako teško normalno živjeti. Kao da netko sustavno programira nemoguću misiju za obične ljude.
Kao da je taj običan život, nešto, ne znam šta.... naučna fantastika, e, to, da...