raskošan program proslave
Jučer je jedan trgovački lanac na glavnom trgu organizirao masovnu raspodjelu toplih obroka u čast i veselje radi ulaska prcmoljka od države u veeeeeeeeliku uniju drugih, većih i manjih prcmoljaka od države. Pa su se moji bogeki s posla, koji rade za minimalac i sa tim svojim minimalcem pokrivaju onda svoje podstanarske režije, e da bi na kraju svakodnevno vodili rat sa zetovim kontrolorima, jerbo, kad se pokriju sve režije, onda se nema za kartu, a do posla se ipak mora doći, jer kako pokriti režije ako se s jednog kraja grada ne ode na drugi, na posao, daklem, navikli već na taj svoj začarani životni krug od šupljeg do praznog, odlučili bogeki se počastiti s tim veličanstvenim toplim obrokom na trgu. Jer je za džaba, naravno. Pa da si uštede jedan ručak, makar.
Danas su razočarano tvrdili da blatograd je samo jedna hrpa bijedne sirotinje. Nisu stigli ništa pojesti jer je red bio prevelik.
Trebalo bi nešto napisati povodom dana državnosti. Ono, kao nekad u osnovnoj školi za dan republike. O tome kako su partizani davali svoje mlade živote, e da bismo mi danas uživali u sigurnosti, miru, blagostanju, bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti. Znali smo točno onda što je dobro, što je zlo i koje riječi moramo u sastavcima ponavljat. Da zauvijek si urežemo da nečiju smrt za ideale treba cijenit više od svega.
Mislim da sam u nekoliko navrata bila dovoljno jasna sa svojim usamljenim prezirom prema ovoj državi. I još jačem osjećaju srama jer, htjelanehtjela, ipak pripadam toj nedragoj mi, tvorevini. No, ovo ljeto iznenadilo me nešto. Posjet nekadašnjoj crti fronte i razgovor s ljudima koji su ginuli za ovu državu, nisu pritom oni ginuli za ideale, borili su se, silom prilike i doslovce za svoje obitelji, svoje kuće i djedov kamen, a sve se to nekako saželo u simbol neke države. Tek toliko da se zna tko je naš, a tko njihov. Elem, ono što sam sad slušala bilo je proklinjanje svega hrvatskog, a posebice onog dana kada se ulazilo u rat, u tu borbu za... ovo??? I jasno sam čula riječi mržnje prema šahovnici, domovnici, putovnici, ici, mici.
Zanimiljv bi bio taj sastavak kojeg bi neki bivši ratnici napisali o svojim osjećajima onda i danas.
Moji osjećaji su zato, i u međuvremenu, iz prezira i srama evoluirali u ravnodušnost.
Kockice, zvjezdice, crveno, zeleno, žuto, plavo, katolici, muslimani, pederi, lezbe, svećenici, odvajanje, spajanje, simboli, simboli, beskrajni simboli, zatucanost, primitivizam, prepoznavanje, neprepoznavanje, sve je to ustvari bzvz.
I ustvari, nemam pojma zašto bih uopće trebala imati osjećaje prema svemu tome.
Dok mi ne izaziva gađenje i ne ometa me u svakodnevnom životu (svakodnevni život, o najvećeg li blaga sretnoga čovjeka), dobro je.
I dobro je dok pada na radni dan.
To je, ustvari, najbolje. :)
ostatak dana
Sašila sam danas dvije haljinice. U jednu jedva uguram sisuljke, druga mi je preširoka, jednom, kad tad, desit će se i da pogodim vlastitu veličinu. One prevelike salveta pantalonce nikad neću morati da smanjujem, jerbo ih je milamajka ćopila da su lepe, lepe, štosne, ludnica, a široke taman da ona u njih stane. Nikad joj neću reći da su to salvete od mužjakovog propalog braka, jer onda neće biti sretna.
Milamajka je jako ovisna o vanjskoj sreći. Pa onda pažljivo gradi svoju vanjsku sreću i žestoko se bori kontra svih tih drugisukrivi uzroka koji ju nemilice unesrećuju. Naravno da je bitka uzaludna i da je često zato nesretna i nezadovoljna.
Ja se zato trudim ignorirati to vanjsko, pa to vanjsko neopaženo uđe mi u stanice i onda pokvari sve unutarnje. Pa moja nesreća dolazi iznutra, i najčešće nema veze s pameću. I ostajem navijeke neshvaćena. Kao prava umjetnička duša.
Bili su danas opet neki kupci za kuću. Milamajka rekla im je da su sve žvrljotine po ormarima i zidovima plod njeeeeene kćerke umetnice, koja je završila fakultet a progurala se sve do zagreba i tamo radi kao grafički dizajner. Zvučalo je kao da priča o nekoj lom uspješnoj djevojci. Kupci su rekli da onda sa kućom moraju kupiti i kćerku. Kćerka se je, naravno, sakrila. Radi ravnoteže u svemiru. Nije sve tako bajno kao što trgovci predstavljaju. Nikad ne vjeruj trgovcima.
Nemam snage.
Imam umora na izvoz.
A nitko nije zainteresiran za uvoz.
Vani je počelo nevrijeme. Po fejsu se razbacuju slijama pijavica na sjevernom jadranu, ja sam samo sretna da sam na kopnu, a ne na nekoj jedrilici, čamcu, brodu, dasci.
Bauljam po životima drugih ljudi izloženih na fejsu. Najčešće se čine bajkom.
Naišla sam i na veselu stranicu bivših radnica kamenskoga koje su se pokrenule, preselile, dobile neki prostor, i sad kakti kreću od neke nule, nude popravke, pa i tečajeve šivanja. Razmišljam se prijaviti, čist da me nauče pogoditi veličinu, a i dobro je to, korisno djelo, pomoć njima, pomoć sebi. Iako, nemam ni vremena, nemam ni snage. Ostavit ću za jesen, pa ćemo da vidimo...
Jeseni još nema ni u naznakama, a već ju krcam najesenćemo planovima.
Će da vidimo...
take taka
Svako jutro postalo je noćna mora u iščekivanju svisca. Budim se i prvo čujem vlastito srce koje umjesto tihog ritma tikataktak, odašilje neko meškoljenje, a onda odjednom poskoči kao da se želi nekamo preseliti, a sitni valovi poskakivanja nastave se širit rebrima. To je taj novi ritam srca. Prije se događao povremeno, a sada se događa samo tako i rijetko kad drugačije. Cijeli dan, najglasnije jutrom.
Takvim jutrom treba onda započet dan. Dan mi onda započinje sumnjičavo. Oće li to jednom više zaozbiljno preskočit, zaskočit, prestat lupat, oću li se samo srušit, oće li me stić spasit. Ima li tome spasa, uopće.
Na gugletu kaže da to, kad nema ritma se onda zove aritmija, i da, ako potraje, oslabi srce i nema pomoći. Može i ubit. Uzroci raznorazni, za jednog od njih imam i dokaz u liječničkom nalazu, a za uzrok uzroka opet se ne zna, može biti svašta, između ostalog i širenje tumora. S obzirom da se lupanje do ove mjere pojačalo zadnjih par mjeseci, širenje tumora zvuči kao najlogičnije rješenje.
Gugleta je bolje nikad niš ne pitat.
Najbolje je otić doktoru.
Jesam.
Doktor, dr. mladsamalineiskusan, je rekao da to je sve samo pičikn dim, sitnica, ništa, i da to mnoge žene tako, i onda me stavio na čekanje.
I sad čekam na čekanju. Još sedam dana, i onog dana kad zakrče cijeli blatograd od sveseljačkog veselja, e, a ja ću opet čekat red na specijalistu da izrekne svoje specijalističko mišljenje. I pošalje me po novu uputnicu, e da se naručim na neki novi pregled. Ekg, pretpostavljam da bi mogao biti jedan od tih. Tješim srce da treba samo izdržat do jeseni, onda se svi vraćaju s godišnjeg, i onda će prije doć zima, pa ima šanse da stignemo na neki novi red. U jednom komadu. Kad budemo ulazili u novu godinu. To sa obljetnicama i ulaženjem u bolnicu me u zadnje vrijeme baš ide.
Danas sam još na moru.
Na more su došli kiša i oblaci, mora vidjela nisam. Milamajka ratnica me hapsila da mora se, mora se kosit trava, inače ne bi ona, nego je ranjena. A ja se ne hvalim ništa sa svojim zdravstvenim sranjem, jer to bi je onda uzrujalo.
Razmišljam si unaprijed.
Da mi kažu da je tumor, i da nemam šanse, vremena, čega već, prvo bih, odma bih dala otkaz. I onda, ništa... spavala bih i rastezala se i čekala i ne bih se bojala tamo neke budućnosti u kojoj ću bit usamljena starica koja kopa po kontejneru. Nemam u ovom trenutku nikakvog razloga za borbu. Predamnom je ionako samo starost, a to starenje, ako se spoji s bolešću... pobogu.
Uglavnom, nemam nekog straha od mogućnosti da mi to starenje bude sad uskraćeno. Jedino što me uznemiruje i teško pada jest kako ću milojmajci objasnit da sad, eto, ja sam se izvukla, a ona, samo nek se nastavi borit. Borba je njoj ionako u krvi.
Meni jok.
Meni samo odustajanje i povlačenje.
Mišići su mi reagirali jako loše na košenje trave. Zgrčili su se i nisu htjeli popustit. Ma daj, tko može u takvom tijelu dočekat starost. U što će to ličit?
Osim osluškivanja aritmije, povadila sam sve stare krpe iz ormara i krenula u šivanje.
Jučer sam sašila krasne si pantalonice od nekih tamo lanenih salveta. A onda ih obukla i shvatila da sam se opet precijenila. Sad ih moram sužavat, nasreću.
To me veseli. Ne sužavanje, nego to neko zamišljanje sebe na godišnjem odmoru u pantalonicama od stolnih ukrasa. Godišnji odmor je relativno bilzu, već je uplaćen, velike su šanse da ga i odradim. Osim ako me ne hospitaliziraju. Ili...
Zajebano to planiranje, kakogod.
Svejeno, zabavlja me to recikliranje. Najzabavniji dio je totalno izbjegavanje uniformiranosti. Pantalonice original.
Idem, dakle, dalje. Da se veselim.
Dan prebukiran. Samom sobom. Mužjak se u međuvremenu vratio. Nastavio se ubijat od posla. Nije radio samo dok je spavao. Od polanoći do polasedam. Pa sam mu onda opet prala i peglala sve košulje redom. Ovaj put ih poslagali u veliki kufer. Ni jedan veliki kufer nikad nije dovoljno velik, pa tako ni ovaj.
Jutros se budili u pet. Da ga vozimo na aerodrom. Ovaj se puta sam vozio, ja sam samo polumrtvo sjedila na suvozačevom i pentala neke riječi kao što su: ne izdvajaj se iz grupe, u frankfurtu odmah odi na svoj terminal i tamo sjedi i čekaj i nemoj mrdati, a ni bauljati naokolo. Pobrkala sam autobus i vlak s avionom. Njemu je sve to bilo urnebesno smiješno, meni je bilo poprilično slabo. Više se ne nerviram za to što mi je slabo. Jednostavno, sve sam manje i manje sposobna za aktivni život i jebiga. Mužjak je zato aktivni optimista i on vjeruje da će me u dogledno vrijeme, vrlo skoro, doktori popraviiti. Dati mi neku čarobnu pilulu i man ću se pretvoriti u lom od žemske.
Mužjak je mudrac. Skroz na skroz.
Uspješno sam vratila samu sebe u autiću doma i ukopala se nazad u krevet. Pokrila se krpama preko glave da mi padne noć, i odspavala do deset i kusur.
Srce je nakon toga manje davalo do znanja da je u žestokoj borbi. Lakše se disalo. Puno lakše.
Pa sam se spremila put mora. Sve okolonaokolo preko rotora da izbjegnem gužvu s A1. Pa upala u gužvu od karlovca do bosiljeva, ostatak puta protekao glatko kao obrijani palac. S obilaznice bez greške skok do viškova, preko škurinja, našla frendicu na njenom fuš posliću.
Frendica je ratnica koja se trudi vući poteze mudraca. Ali je ratnica u duši i to ju prečesto odvede u krive poteze. Srce na prvom mjestu, ipak.
Svejedno, nalazimo se često u potpunom razumijevanju. Kupila mi je majčice za rojsni dan. Ja sam s njom podijelila trešnje.
Pa krenula dalje. Sjetila se. Jedan poziv i posjet džamiji. Osobni vodič i nesebični uvid u nepoznate detalje.
Džamija je naizgled džamonjina, ali, kao i svi drugi projekti, duša joj je negdje drugdje. Ja sam je odlučila dodijeliti Fadili. Fadila je poznata kao neprikosnovena kraljica ćevapa i pljeski rijeke i kvarnera. Fadila je, osim, i puno prije toga, kćer jednog hodže, koji je proscu muhamedu za uvjet dao obavezu da, ako želi ženit fadilu, e onda mora tamo gdje živi i fadilu zauvijek odvodi, osnovati muslimanski centar i sagraditi džamiju. Muhamed obećo, muhamed učinio. Jedino što nije stigao jest udarit džamiji kamen temeljac. Umro je upravo u te dane, tamo negdje prije tri godine.
Njegov zavjet bio je ispunjen.
(No, ne može se reći da je tim činom Muhamed umro zadovoljan. Muhamed je, ustvari, želio puno još živjeti. I jedino radi čega mu je u životu bilo žao, bilo je što nije imao više djece. Ali to su ti neki detalji kojima život hoće zasrat čistoću svake ljudski idealizirane umotvorine, poželimo ih zanemarit kad je u pitanju herojska romantika.)
Paralelna priča koja govori o tome kako je baš džamonjina ideja prošla pod idejni projekt, i o tome kako se gradsko poglavarstvo uplitalo u veličinu minareta i smanjivalo njegovu falusnu dominaciju nad ostalim vjerskim objektima grada, nije mi toliko zanimljiva. Ljudi su uvijek rado spremni jedni drugima podmetat i jedni druge poglodat oko bačene im koske, to je već preveč poznata stvar.
Uglavnom.
Džamija mi se mnogo dopala. Izvana. Iznutra ima još detalja koji su nedovršeni, a u sebi nose i malo više dokaza o tome kako se neuki ljudi ne smiju upletat u ono što ne razumiju. Nagrde to. Nagrdili su i prostor za molitvu, u originalu zamišljenog prekrivenim zlatnom paučinastom mrežom, a u izvedbi pokrečenim u bijelo. Pa onda, nasred zida kao kost u grlu stoji neka ploča sa zlatnim udubljenjem, koje me najviše podsjetilo na stiliziranu vaginu. Vagini se u tom trenutku klanjalo troje muškaraca, a ja sam morala skinut cipele i pokrit se maramom, e da bih i taj prizor mogla doživjet. To je bila ta točka na i, i uz romantično grubu priču, moram priznat da, eto, jako mi se dopalo to zdanje. Skoro da sam je doživjela nekom svojom, sestrom.
A eto, umišljam si da sam mudrac...
Poslije više nego ugodnog zbližavanja s, za ove krajeve, rijetko fenomenalno zamišljenim i izvedenim arhitektonskim rješenjem, opet u autić, pa put krasne zemlje. Milamajka dočekala me na balkonu, mirovanje je za nju misaona činjenica koja se događa samo nekima drugima, njoj ne, jer ona je ratnica. Skroz na skroz. I napuknuta koščica stopala njoj ne znači ništa osim malo šepanja. Na nogu je navukla dva para čarapa da se bolje drži, i kao prava ratnica, odmah se počela žalit na oca i njegove marifetluke.
Otac se kao pravi mudrac odavno zabio u svoj sobičak i tamo se bavio svojim marifetlucima. Gledanjem tevea, masturbacijom, ili time, čime se već odrasli muškarci u svim životnim fazama najvole bavit.
Mudraci i ratnici se u životu često sretnu i ludo zaljube. Ratnici se dive mudrosti, a balavi mudraci se često zajebu jer računaju da će svojom mudrošću moć upravljat ratničkom snagom koju ne posjeduju. Prekasno shvate da ratnici u svojoj silini počesto gube ravnotežu i njihova silna energije izmiče i njihovoj kontroli. Pa lupaju nasumce, i na svoje i na tuđe.
Pa poslije to nekako sve ode u kurac.
Sve ode.
Mužjak se na kraju dana javio iz prozorčeta. Da je sretno stigao, da ništa nije pogubio, i da je, ne samo bauljao po frankfurtskom aerodromu, nego je samog sebe odveo u restoran. Kineski. Drznik jedan. Pa smo si se tako veselili na svu tu modernu tehnologiju koja nam dozvoljava da se tako ćirimo iz sobe u sobu, malo se žalili da smo umorni i što nismo zajedno, i malo sam mu za kraj mahala golim sisama za veselje i laku noć, on mi je odgovarao tupavo zabezeknuto razdraganim smješkom, tipičnim, na gole sise odgovorom svih odraslih muškaraca u svim životnim fazama, i to je bilo to.
Mah, mah.
Milamajka je opet postala žrtva overdoziranosti vlastitim ambicijama. Nešto je skakutala po prekopanoj ulici, (kad će kopat ako neće usred sezone??) pa je čula škrc, i zaključila da joj je opet puko onaj isti ligament, na levoj, desnoj, ne, levoj, i da sad, opet, aupm, mora mirovati. Svejedno je, kao pravi realni hipohondar, zvala doktoricu da se naruči na snimanje tog nečeg što je reklo škrc, zlunetrebalo. Doktorica joj se javila sa odjela neurokirurgije, iz strogo ležećeg položaja, jerbo ju je dan prije sin pronašao na podu kupaone kako leži u nesvijesti i nešto grglja sama sa sobom. Pa je sad tamo proučavaju, a u bolnici selamaloga je zamjenjuje netko drugi.
Pa se milojmajci nije dalo po vrućini skakutat tom nekom drugom, nego je sačekala još jedan dan, e da bi išla ujutro, po svježini. Pa su joj nakon dva dana odgađanja uslikali napuknutu kost i ponudili smještaj u bolnici u rovinju, ili gips i mirovanje po kući. Pa je, naravno odabrala gips na nozi, daljinski u ruci i sekiranciju do besvesti. Osim toga, svesrdno se uzda (je, moš mislit) u svesrdnu pomoć polusposobne kćeri koja sutra dolazi kući da obajde svoja dva metuzalema. Pa će kćer da kuva, čisti, sluša jadikovke i pokosi travu. Sreća pa sam uzela godišnji u ponedjeljak...
Uvijek neka sreća u nesreći i sve tako podrkano.
Je, da, baš tako, puno muke za niš se ne vidi. Osim toga, stare koke koje se još pritom bore s urnebesno podivljalim ciklusima, one bi trebale vječito štediti džunglu za one dane, jer onda bi manje imale osjećaj da sve je iscurilo, da evo sad, će, sve će procurit, sad će probit na hlače, sad će prokapat na nove sandale i glanc oglancane palce, nego sve onako mirno i staloženo, sve fino zapne u šumi od dlaka i onda se tamo sasuši i onda nemreš mrdnut, jer to sve pri svakom koraku krcka, čupka i lomi se. Ali makar ne curi i ne izbija.
Spretnica kakva jesam, baš sam se stigla udesit satdva prije nego se podivljali ciklus sjetio podsjetiti me da ovaj mjesec još nisam dobila blagoslov za posjetu hormonologu. E da bi mi ovaj tamo objasnio kako sam stara i umorna, i da život je ionako prošao, i da sve ionako odlazi u kurac, i klima i država i planeta, i glumci i novi zeland, i da što bi ja tu htjela više od drugih, nek se patim ko i svi drugi.
Osim toga, čini mi se, da možda sam se počela malkoc debljat. Prvo su me na to upozorili turonosci s fejsa (tak mi i treba kad nikad ne stavljam slike sebe u javnost, a onda kad stavim, onda se doimam punašno, jer poznato je da ekran deblja), a onda me na to upozorila stara majica koja se smanjila dva broja preko zime.
Opet je došlo to doba, doba od dijeta.
A baš sam se fino odalečila od te bolesne pošasti u ovijeh zadnjih par godina.
I eto ti ga na, sad.
Od ponedjeljka, dakle....
Danas su curke na poslu sve redom padale u nesvijest. Osim mene. To zato jer sam ja jučer mislela opast u nesvijest. I prebijeno se povlačila umazanim nam andergraundom, dok se pod ljuljao i strojevi se odmicali, i ruke odbijale poslušnost, i mislela sam si, kako je to zajebano kad mi zima tako teško pada, da zimi padnem u nesvijest, ali zaozbiljno i to nasred autobusa, i onda jedva čekam da dođe toplo ljeto, pa ljeto kad dođe, mislem da ću umrijet od ljeta. I onda kad se poklope još ti teški dani peemesa sa vrućinom i ziminom, pa ostane mi nekih desetak dana godišnje, kad sam ono, stvarno sretna da sam stvarno živa, i kad od veselja veličam taj isti usrani život. Uvijek, u te neke dane, kad mi je jako jako teško i kad si mislim ima li u ičemu smisla, i kad zaključim da možda vrijedi potrpit, jer sigurno će doći taj jedan dan kad ću bit sretna da sam ga doživjela, i onda kad ti neki dani malo sretniji dođu, pa se sve češće, samu sebe pitam, jel to to? Jel to zbilja bilo vrijedno truda?
Uglavnom, ponestaje mi dana.
Po vrućini mi ponestaje daha.
Po zimini mi ponestaje snage.
Uglavnom, ponestaje.
Jučer sam se sjetila tih nekih davno upražnjavanih vježbi, ono kad se učini da je najteže i najgore u bilokojem obliku, samo si ponavljaj da baš je super i najbolje i sve je haj i baj, i bude bilo bolje.
Pa jednom sigurno bude bilo nekako.
Svejedno sam prije tih vježbi maznula aspirin.
Nešto je svakako pomoglo.
Možda je aspirin pomogao da se sjetim vježbi, pa onda, taj domino efekat, eto.
Barem toliko da danas samo lagano suosjećam sa curkama dok one nesretno bauljaju andergraudnom i mumljaju da im je loše, jako loše.
Budem si svejedno i dalje upražnjavala haj baj vježbe. I ne tražila preveć od sebe. Isto kao s mužjakom, kad ne tražim ništa od njega, onda je on sav sretan da mi ugađa onda kad se njemu ugađa. Tako isto neću tražit ništa od sebe, nego se veselit kad učinim nešto kad mi se to nešto čini.
Planovi, planovi, silni planovi.
Nešto je to opet s hormonima, bit će estrogeni proradili, čim me toliko pere u planiranje.
Uspjela sam konačno i junački počupat bikini krzno. Epilatorom. Cepter, strašna mašina, iščupala bi i repu i babu i dedu i psa i mačku bez da trokne. Opet, zajebano je to čupanje po ovoj vrućini. Znoj i to.
Baš sam si uspješna danas.
Tapš, tapš.
Lejzi
Mužjaku sam speglala košulje, i kragne, onako čvrsto da stoje, a ne mloho da vise. Pa je on izvukao svoju novu torbu i krenuo se spremat. Posložio košulje, gaće, čarape, pidžamu, toaletnu torbicu, sve to tako redom za tih par dana radnog inostranstva.
Govorila sam mu riječi.
Mobitel, punjač za mobitel, putovnica, euri, kindl, pošalji još jedan mejl servisu, javi se kolegi da se dogovorite za sutra, nazovi ovog, onog.
Bila sam skoro pa devejsdevet posto sigurna da je sve pod kontrolom i da ništa neće zaboravit dok mu tako govorim riječi.
Pa je otišao.
Stigao do autobusne, sjeo u autobusić i krenuo put aerodroma. Na aerodromu je shvatio da je u autobusiću ostavio putovnicu, novčanik i mobitel. Pa je navalio u prvi taksi i krenuo u potjeru za autobusićem. Dok je ulovio autobusić i vratio se na aerodrom, avion je skoro pa odlepio. Za kaznu su ga na ulazu oslobodili šampona i gela, jer nije stigao čekirat torbu nego ju je nosao naokolo sa sobom.
To je to, taj mozak znanstvenika. Pusti ga malo bez nadzora i...
Uvijek kad tako negdje odlazi, ja se redovito bojim. Da pasti će avion, da ovo, ono, da se nikad više nećemo vidjet i da doć će smak svijeta. Tog, našega. Ne volim kad odlazi.
Mužjak, s druge strane, drži da on je čovjek od vječite vezanosti, i kad bi meni negdje opao avion, da on bi se vrlo brzo našao u nekoj novoj sretnoj vezi. Jer sebi tepa da je nezahtjevan i da ga je lako zadovoljit i da ne traži puno.
Ustvari, sud mu i nije pogrešan, pogreške nastaju jedino kad se od njega nešto krene zahtjevat i tražiti...
Za sebe sam sigurna da bih se raspala u svakom pogledu.
Raspadam se i ovako ionako.
Prvo sam mislila da ću se super razmahat i radit nešto ko` luda, ovako, konačno sama i konačno u praznom stanu.
Naravno, kao i uvijek.
Vratila se s posla, i onda se razvalila na kauč.
Dugo nisam tako ležala na kauču i grickala svoje salataste pizdarije.
Mislela sam kako se moram dić i otić depilirati, jer ljeto je prekonoći nastupilo, nove sandalce imam, stigle mi zimus preko amazona. Ali dlakave noge imam još od jeseni. A kad već čupam noge, red je da se sredi i onaj hipičarski grm i pripremi se za neki kupaći, bez krzna koje neumoljivo nadire iz bikini zone. I sad, eto, ljeto je došlo, a ja se kažnjavam okolo u čarapicama i tenisicama.
Mislela sam kako moram oprat svo ono suđe. Na ruke, jer perilica je crkla.
Mislela sam kako moram oprat kupaonu. Jer nisam dugo, i sva je ono... kamenac i to.
Mislela, mislela i fundamentalistički se držala kauča, po peti puta odgledavajuć šeldona i čarlija i njihove djetinjaste dosjetke.
Onda me nazvala Bivša. Njegova, ne moja. Onog od vječitih veza.
I rekla da ona bi malo šalaplastila po stanu dok mene nema, da pokupi te neke stvari mladunčetove za ljeto i to.
Ne smeta mi kad me zove. Ne smeta mi ni to što ima ključeve od stana. Ne smeta mi ni to, što kad mužjaka nema, ona je prva osoba koju bih zvala u slučaju da nedajbože nešto... zaboravim uzet ključ od samozaključavajućih vrata, npr. Dobro, to je možda već i tragikomično, ali, ne smeta mi.
No, smeta mi to, što na njenu ideju da šalaplasti po stanu, instant dobijem svoju ideju da baš sad moram sve jako počistit. Jako, briljantno, detaljno, da se sve sjaji i blista i šljašti. Ta potreba da ostavim dojam neke superčiste i supersabrane osobe koja drži sve kutove kuće i sve dijelove života pod kontrolom, to je nešto čemu se ponekad čudim. I to nešto, kao, sramota je kad se ne sjaji. Odakle to, pobogu?
Pa sam tako mislela i mislela, kako sad baš zaozbiljno moram sve to prat, a još se i depilirat.
Mislela tako u devet navečer. U deset isto tako. U jedanaest, završavao je čarli čiji tekst već napamet znam, a ja sam isto tako završavala pivu. Jednu za večer. Čist onako. U jedanaest i pol prala sam suđe. I štednjak. Otišla spavat. Dlakava. J E B E M E S E.
Jutro je pametnije od noći, kažu.
Pa sam jutrom, tako, pametno, odlučila počupat si, makar, dlake s palaca, nožnih. Jer imam nove sandalice, i na poslu će im se sigurno diviti i htjet ih pogledat izbliza, a onda se nabost na dlaku s palca. To neće htjet, to bi mogli doživjet. To zato jer sam plavuša, i imam tanke dlake. Pa ne bi čovjek nikad rekao, ali bi se svakako uvijek iznenadio.
I malo samo malkoc sam, onda, pošpricala kadu i lavandin domestosom.
Ipak, ipak, ipak, red je...
Mužjak se je u međuvremenu javljao izbezumljen gubitkom gela. I jer su ih tamo u toj naprednoj Europi stavili u neku šumu, bez dućana, i da ne zna što će biti s njim.
Mužjak je jedno jako posloženo biće. I takva mu mora bit i frizura.
Ne zato jer se takav rodio, sav posložen, nego zato jer je to jedini način na koji može funkcionirati. Kada za svaku stvar pronađe svoje mjesto, i kad je svaka stvar na svojem mjestu, onda je njegov život pod kontrolom i onda može disati punim plućima.
Nova mjesta i nove stvari ga pomalo užasavaju.
Mene, s druge strane, nove stvari i nova mjesta jedina čine živom.
Zato najviše od svega volim putovati i osjećat se živom braneć se od navale novih informacija svih vrsta. Zvučnih, mirisnih, i oooo da, vizualno sve nanovo posloženih u nekom čudnom skladu tog nekog novog mjesta.
Život u podjednako posloženom i nepromjenjivom svijetu umrtvljuje mi, ionako lijene stanice.
Pa ćemo jednog dana, tako, putovat ćemo jednom. Da ne poumru baš sve te moje stanice usranice.
Ja ću brinut o putovnicama, o mobitelima i novčanicima, a Mužjak će biti opušten.
Jednom, tako. Negdje tamo, sutra.
A danas je samo jedan novi dan. I dalje se moram depilirat. I ostavljat sve te neke dojmove sabrane osobe.
Idem, za početak, načet novu pivu.
Tek, onako.
Pokušavam nacrtati te neke ljude. Zato jer su vidjeli da potkivam konja, pa su naručili sami sebe, jer je to valjda moderno, dopadljivo, fora. Fora je imati svoju karikaturu.
Ali, da je lijepa.
Ne ružna.
Pa se mučim s time. Nije dovoljno napraviti stilizirane crte nekoga da u par klikova liči na sebe, nego se tog nekog još očekuje učiniti lijepim, zgodnim, poželjnim. Po svim zakonima estrade. Pa kakvagod ona biIa.
Eto, ne ide mi. A i ne da mi se. Sve mi se nešto drugo. Ez južual. Pa kilavim. Danima i mjesecima. Južina.
Dobili smo psetance za vikend. Pa spava na tepihu i tu i tamo proškilji zabrinutim okama. Oke za pogubit se u njima.
Mužjak je otišao na maturalac. Dvajs i neki. Kaže da baš mora mora provjerit ima li još uvijek na ovom svijetu vršnjakinja u pristojno jebnom stanju.
Pristojno izjeban muškarac drži ljestvicu ženske jebnosti uvijek malkoc višom nego neizjeban.
Znanstveno dokazana činjenica koju uvijek treba držat na umu. Pa nema brige.
Jedino se psetance brine da ne ostane samo. Ako krenem i ja neš provjeravat po svijetu.
Pustila sam nam radiohead na škripavim laptop zvučnicima. Glasno.
Odgovorilo mi prebijenim odvlačenjem samog sebe u spavaću sobu na svoj krevetić od starih majica.
I samoća se ponekad čini boljom.
Zaboravila sam izjebati muškarca.
Danas i jučer.
To jer se mučim s tim crtežima koji se ne žele proljepšat.
Pa bih sve nešto drugo.
Ez južual.
Otoci su isti ka i ljudi
Mlađahni doktor uspješno je svladao zakone tipkovnice i spretno mi našao prvi pregled za početak istraživanja svih mojih boljki.
31.07., ponosno objavi.
Pa to je tek za tri mjeseca, otužno procvilih.
Pa znate što, sačekajte desetak dana pa ih nazovite, pa pitajte da li se je oslobodio koji termin, još ponosnije izbaci razrješenje svih muka nadobudni mladić.
Pa sam sačekala četrnajst dana.
Jer sam sedam od tih četrnajst provodila na krasnom jedrenju, upoznavajući se pritom s anarhijom rvatskog zdravstva po otocima do kojih ne dopire asfalt povezan s kopnom.
Nego samo pokoji trajekt.
Pa, eto.
U velom ižu doktor ne radi svaki dan, nego svaki drugi. A onaj svaki drugi koji ne radi u velom ižu, to je zato jer radi u malom ižu. U velom ižu nema apoteke, a da li je ima u malom, ne bih znala reć. U malom nemaju dobar vez za razmažene nautičare, pa sam propustila razgledavanje mjesta u kojem dr radi baš taj dan kad ga trebam u drugom mjestu.
U saliju doktorica radi od sedam do jedan, a apoteka od pola dvanaest do četiri.
Doktorici ne radi krama od lampe za gledanje grla.
Zato su joj omogućili kemijsku olovku s malim svjetionikom na kraju iste.
Na otocima nema gužve u čekaonici.
Na otocima si ili živ ili mrtav.
Bolesni ne traju dugo.
Oni zdravi zato mogu uživati romantično odsječeni od ostatka svijeta.
Kinezi dolaze kruzerom i gledaju u njih.
Do obale ih vozi narančasta kantica, a na obali ih dočekuje mali šatorić s galonima vode.
Zato jer nema doktora da im pomogne ako im pozli.
Samo čista flaširana voda.
Otočani se žale da su im poskupili karte za trajekt. Da im dica više neće moć dolazit kad odu na studije.
Na otocima nema studija, nema života, nema smisla.
Čine se kao neko mjesto za odlaganje otpada u nekoj tamo doglednoj budućnosti.
Mladim curama koje tamo ostaju preostaje jedino da se čim prije udaju.
Mladim dečkima da se čim prije zabiju u birtiju.
Birtije su jedine ordinacije kojima ne fali pacijenata.
Nikada i nigdje.
Otoci naši najudaljeniji su ekstremiteti centra pogođenog moždanim udarom. Odlaze prvi i ne vraćaju se nikada.
Lijepo je posjetiti ih.
I tupavo se opijati plavom ljepotom.
Isključiti osjetila na sve ono drugo.
Po povratku na ostatak kopna nazvala sam ambulantu, e da bih se u centru moći civilizacije slavodobitno ogrebala za koji termin ranije.
Najljubaznija sestra na svijetu objasnila mi je na najljubaznijem jeziku da mi je onaj termin, 31.07., najljubaznije zakurac, zato jer su oni onda na godišnjem, a taj program, to umreženo povezivanje svih tih doktora nije dovoljno pametno, e da bi shvatilo razliku između slobodnog termina i godišnjeg odmora, pa sam, eto, zato dobila taj dan.
Koji mi ne vrijedi ništa.
Jer oni do kraja ove godine nemaju niti jedan slobodan termin.
I da se cijeli taj sistem raspada i da joj je jako žao da mi ne može pomoći.
Imam tu neku ušteđevinu. Onu koja se skuplja i čuva za starost i bolest.
Za starost ne znam, ali bolest... računam da mi nije problem trošit je neko vrijeme na privatna liječenja.
I da nije tako strašno da ne može biti gore.
Grozno bi bilo da sam samohrana majka bez hrabrosti da potrošim ušteđevinu na sebe i sada i prepuštena sistemu koji se raspada i u tijelu koje se isto tako polagano raspada, obavljam sve svoje svakodnevne dužnosti svakog dana sve teže i teže, i do bogojavljenja čekam taj jedan jebeni termin za kojeg mi svakog mjeseca skidaju s plaće, e da ga onda nikad ne bih mogla dočekati.
E to bi onda bilo jako loše.
Biti bolestan je jako loše, kakogod.
Ali, opet...
04.06.2013. u 17:58 | 6 Komentara | Print | # | ^