Teorija i praksa
Nešto nas je prošle godine, upravo na proljeće, upravo tamo negdje oko prvog maja, ulovilo da pričamo o braku. Kao, čemu to služi i da li bi se mi time znali poslužiti.
Osobno, nikad se nisam vidjela u braku.
U sretnoj vezi, to da, ali u braku, to ne.
Mužjak se isto prije nije vidio, ali se poslije ipak nagledao, pa poslije kad se izvukao, opet je oslijepio.
Njegova bivša se zato oduvijek viđala u raskošnoj vjenčanici, crkvi, s mnoštvom šarenih uzvanika.
Onako, prave kraljice dostojno.
Pa su se našli na pola puta.
Ona na kilavom, gradskom vjenčanju s dvoje svjedoka, ko` na upisu u neku ilegalnu stranku, a on u braku.
Poslije, kad su se rastali, ona si je u ckrvi priuštila vjenčanje o kakvom je oduvijek sanjala, a i on si je priuštio ilegalni suživot o kakvom je oduvijek sanjao.
Osobno, oduvijek mi je bila mrska ideja o paradiranju u svečanim opravicama.
I kad kažu kako curice/ženskinje cijeli život sanjaju i spremaju se za taj jedan dan... ma o kome oni to?
Čak, i kad razmišljam o tome kako bi možda bilo mudro upisat tečaj trčanja, jer bi me to sigurno natjeralo na neku disciplinu, pa se dvoumim kod onog, opet, mrskog mi, običaja trčanja u stadu s brojem nalijepljenim negdje.
Ali, uvuć sebe u neku tamo svečanu haljinicu i onda radit tamo neke zacrtane stvari... uz najbolju, naj, naj najbolju volju, ma nikad se ne bih mogla oteti osjećaju da samo radim budalu od sebe.
Tako da... vjenčanje, svečano DA, suzice niz guzice, ulazak u salu, šampanjci, prvi ples, drugi ples, stopedeseti ples, torte, buketići, pretvaranje da volim, cijenim i poznajem svu tu rodbinu... pa zabogamiloga.
Svečano, eto, NE.
Pa smo se našli tako, eto, zadrti protivnici sveopćeg veselja, propitivati smislenost braka.
I eto, pa nije baš skroz besmislen.
Mužjak ima dobru plaju, državna služba, uredno prijavljen na maksimalac, kad malo bolje promućkam, ne bi mi škodila takva jedna penzija, zlunetrebalo, nesretnoj udovici.
S druge strane, sasvim sam pristojna prijestolonasljednica, i ako sve bude u redu pa umrem tek nakon vlastitih roditelja, e onda bi mladunče moglo postat sasvim pristojan prijestolonasljednik.
Pa smo se dogovorili jednog dana... da, da, svakako se uzet, mudro je to.
Od uzeti se do oduzeti se stoje samo dva slova.
A tako puno znače.
Jednog dana... tako s tri točkice zvuči kao nikada.
Možda taj jedan potpis s dva svjedoka, pa poslije na večericu, to bi bilo to.
Ako baš neka sila natjera.
Teška neka sila, jer ovako lijenima, s informacijom da divlji suživot vrijedi jednako, ma ko će se s time...
Uglavnom, malo smo popričali o tome, zaključili da se slažemo, nemamo ništa protiv i nastavili suživot u miru.
Ne bih se ni sada sjetila toga da nije toliko aktualno.
Jesmo li mi, ovakvi kakvi jesmo, obitelj?
Pa valjda jesmo, jer kad jedno od nas fali, onda više nismo obitelj.
A možda smo samo cimeri s aktivnim seksualnim suživotom, koji se pritom brinu jedno o drugom i trećem.
Meni je bitno samo da smo sretni. I da nas ide. I to.
I što bi sad zakon imao reći o tome...
Prevagnut će valjda aktivnosti većine. Mislim si da udruge konzervi ne bi bile toliko agresivne i nametljive, da se ne osjećaju toliko ugroženima. I da će u budućnosti biti sve više i više praktičnog naroda, koji se neće opterećivati neprilagodljivom tradicijom.
A mislela sam tako i pred dvadesetak godina kako će zdrav razum pobijediti bolesne emocije.
Pa eto...
gradovi su isti ka i ljudi
Prvi od svih mojih nesretnih dojmova blatograda bio je umazani grad pun frustriranih ljudi. Zauvijek mi je kao prva crtica ostala slika ljudi koji se po bezbojnim ulicama voze u opstipacijskim kolonama, i puni bijesa i gorčine namrgođenih lica šalju psovke jedni drugima, i nadrkano sikću kroz svoje brižljivo uglancane prozore.
Nije mi nikada sjeo taj grad. Klima nije bogznakaj, pogledi s balkona i prozora isto, a ono najvažnije od svega, ljudi, ljudi su beskrajno u kurcu u svoj silini vlastite nemoći.
S druge strane, kad upoznaš te neke ljude, svi su nekako fineki, drageki, ne bi mraveka zgazeki, vole govoriti u umanjenicama, tepajući pjevuše dok pokušavaju govoriti, i sam bog valjda zna, kako se ti prefini, premekani i predragi ljudi pretvaraju u užasno namrgođena čudovišta, koja frustrirano trube sa svih strana, a o iskustvima pičkaranja i prijetnji batinama plavuši na drndavom biciklu, da ne govorim.
Ima jedna lijepa tepajuća riječica za takvu vrstu nabrijanih mekušaca.
Pičkicama se to zove.
No, ima nešto još strašnije od nagrađivanja sugrađana lijepim nadimcima.
To kad primjetiš, da te od učestale prakse življenja njihovim životima, krene proždirati ta užasna zvijer zvana frustracija, i kad postaneš svjestan/a da ti je s lica nestao onaj naivno začuđeni izraz, i kudprije ali eto, i ono se pretvorilo u dio mase namrgođenih i duboko nesretnih blatograđana.
I onda kad ulovim sebe kako puna frustracija jezdim prolupalim pločnicima, pa krenem, kud drugo nego u kukuruz i preispitivanje i povlačenje paralela.
Jesam li ja to samo postala stara nadrkana pičketina, koja je nadrkana samo zato jer je postala stara?
Je li to od klime, zima je bila predugačka, a moje zdravlje prenježno i sve to polagano iscrpi i popije veselje, i ostao mi na kraju priče samo gorki koncentrat frustracija?
Ili sam to samo postala preosjetljiva i počela se osjećati ugroženo u gradu u kojem nikoga ne razumijem, i u kojem nitko mene ne razumije, jer, eto, već dvije godine, nije da sam baš visila naokolo i napadala ljude, no u te dvije godine, svejedno, nisam uspjela naći nikoga s kim bih osjetila potrebu sjest i pričat i, iz nekog razloga, očekivati uspješnu komunikaciju, onu, s obostranim razumijevanjem neizrečenoga.
Osim možda one tete penzionerke koju sam upoznala šećući psetance po nasipu. Zagrebačke tete penzionerke imaju nešto neodoljivo šarmantno, toplo i blisko u svojem nastupu.
Samo one i nitko više.
S druge strane, kad odlazim u Rijeku, moram uzeti par dana godišnjeg, e da bih naredala sve ljude s kojima bih se nažmirkala ispijajući duge kavice.
Ljude s posla, iz kluba, i onako, usput.
Pa onda opet, ako nešto ne volim, e onda ne volim ljude generalizirati i stavljat ih u ladice prema njihovim mjestima rođenja, života, rasnoj pripadnosti.
Ali opet i ipak, ima nešto u tom "zračenju" većine, tom nečem čemu se svi svjesno/nesvjesno priklanjaju, i htjeli ne htjeli, preuzimaju tu matricu koja oko njih većinski vlada.
Kao taj izraz namrgođene frustracije, koji dominira blatogradskm ulicama.
Pa kad shvatiš da ne možeš tako dugo hodočastiti tim ulicama, a da te taj izraz ne preuzme, onda ti sine...
Danas je u Rijeci sa zgrade gradskog poglavarstva lepršala zastava duginih boja.
Predizborni trik kojim se kupuju glasovi, jel?
Glasovi većine podržali bi, dakle, zastavu duginih boja?
Bila bih danas jako ponosna da živim u tom gradu.
Danas se u blatogradu odvijala norijada u ustaškoj nošnji i s pratećom recitacijom ustaških bludnica.
To nije nešto kaj je visilo s markovog trga, ali, no, kaj sad, mladost ludost, ne?
Nemam se ničim pohvalit od života u ovakvom gradu.
Ostaje mi samo luzerska utjeha da moglo je i gore.
Mogla sam završit u Splitu.
dva hrvata tri stranke
Moji boleki, loleki i voleki na poslu su rekli da će oni, naravno, glasati za Bandića, nego za koga drugoga? (nisu pritom odoljeli izjavit da su splićani stvarno retardirani ako si opet izabereju onog bedaka, keruma) No, oni svojeg Bandića vole samo zato jer će ih on makar zabavljati, a ovi drugi su svi dosadni. Pri tome im nije ni na kraj pameti da će zajedno sa sveopćim veseljem dvorske lude koja je zasjela na mjesto kralja, svoj nakaradni ples nastaviti i gomila nesposobnih dupeuvlakača i rodijačkih poluretarda, koja će im sveudilj krojiti ulice, ceste, pruge, pločnike, i koja će lagano prekrajati im živote, a da njima to nikad iz guzice u glavu neće doputovat.
Njihova svijest redovno zapinje na kuknjavi što svakodnevno riskiraju kaznu dok se voze nepostojećim biciklističkim stazama, i spoznaji da je zima najgori dio godine, jer onda su prisiljeni švercat se ZETom, iz najbanalnijeg razloga, plaća im je mala, a karta preskupa, i toliko su utopljeni u svojim svakodnevnim problemima preživljavanja, da, ma tko se još stigne baviti s jalovim filozofiranjem o tome koliko je štete jedan gradonačelnik, pod krinkom svoje zdravoseljačke budalaštine, u stanju napravit. Direktno ili indirektno, svejedno.
To kad se demokracija preda u ruke onima koji nemaju pojma što bi s njom, pa se onda dobiju rezultati.
Grad se dijeli na budaleke koji žive sve lošije i lošije, ali ih zato silno veseli kad netko od sebe pravi budalu naizgled veću od njih samih, i od onih koji žive sve bolje i bolje, samo zato jer budalu shvaćaju ozbiljno, i već odavna žive tamo negdje u guzicama onih gore.
"Moji političari" su mi meni zato obećali platit posao kad prođu izbori.
Kao pravi političari, baš.
Jedni su se jako uzvrpoljili da ne naškode zakonu, pa su me natjerali da u igru uvučem nekoga tko ima firmu i može napraviti R1, e da bi oni tako platili na bijelo, a onda taj neko treba zaraditi nešto na crno, e da bi ja konačno mogla dobit svoju plaju.
Država u ovom slučaju sretna jer je dobila taj svoj neki PDV na onaj R1.
Drugi političari svoju lovu izvlače preko studentskih ugovora.
Pa mi onda daju na ruke.
Političari...
Svejedno, i jednima i drugima sam poželjela sreću.
Svi se trude preživjet na ovaj i onaj način, ovi lokalni izbori čine mi se mrvicu pristupačniji naivnim, idealima sklonim igračima. Tim nekim vizionarima koji u svoja predizborna obećanja stavljaju cestu u selu, krov nad boćalištem i organizaciju života za mlade.
Lokalni izbori u malim mjestima bi trebali imati bolje rezultate od onih u većim gradovima.
U selu te svi znaju, nemreš muljat.
U gradu uvijek možeš računat na masu bedaka koja se okida na blještavilo.
Svako mjesto svoju feštu ima.
oksitocini
Mužjak kaže da su oksitocini najvažniji nusprodukt pomirbenog seksa i da je zato taj pomirbeni toliko bitan. Kaže i da su nusprodukt svakog seksa, pa se stoga treba seksat stalno i svuda, jer oksitocin tako djeluje na povezanost i sreću, da se ljudi više osjećaju svojima, i brakovi s puno seksa bolje funkcioniraju nego brakovi bez seksa.
U tom slučaju, homoseksualni brakovi ne mogu nikako funkcionirati loše, jer to, koliko se dva uspaljena muškarca mogu nagrađivati oksitocinima, to žene mogu nadmašiti jedino ako rade u bordelu.
A žene u bordelu nisu u braku sa svojim klijentima, i stalno ih izmjenjuju, pa se to nikako ne može računati pod sretnim suživotom.
Ja mu na to kažem samo da ljude nikad i nikako ne smiješ izgladnjivati, jer onda oni postanu kanibali. A žene posebno, njih ne smiješ ni u jednu krajnost utjeravat, jer su one ionako iz krajnosti u krajnost same od sebe, i to nikad i nikako ne možeš pohvatat, pa zato bolje nit ne petljat.
A hormoni...
Odnijela sam svoje tužne nalaze svojem mlađahnom doktoru. On je malo gledao u njih, pa malo coktao, pa je malo krenuo tražit mi tog... nekog... endokrinologa, negdje. Po ekranu. Jer tamo negdje se mora meni naći termin za prvi pregled, ikada, jer sad se mora istraživati, zašto, pobogu, zašto su ti nalazi takvi? Koji dio tijela je sad tome kriv?
Pa sad ajmo opet sve ispočetka... pa onda prije svega prvi termin za pregled kod stručne osobe, eh, hm, osmi mjesec, eto...
Sad samo treba sa tim otužnim nalazima ćubit još jedno tri mjeseca, e da bi se tek krenulo u istraživanje...
No, ako uzmemo u obzir da je trebalo proći šest godina i da sam trebala posjetit sedam ginekologa (od kojih je najveći biser, sve moje pritužbe na silna krvarenja, umor i vrtoglavicu, pripisao normalnoj depresiji od nezaposlenosti) i par doktora primarijusa, e da bi se tek osmi, kao prvi i jedini uopće, sjetio poslati me na trag pravom problemu, onda se tri mjeseca čini kao ih, pih.
No, ako se uzme u obzir da je od tih sedam, taj jedan i jedini upravo iz privatne poliklinike... onda nekako sve više naginjem tome da liječenje jednostavno nastavim u privatnoj poliklinici. Toj istoj koja je uputila na problem. Naravno, i zašto to nisam učinila prije...
Kad se stavi na vagu zdravlje i novac, onda nekako, uvijek se nameće taj usrani zdravi razum, u državnim se klinikama čeka minimum tri mjeseca na prvi termin, u privatnoj za tri tjedna dobiješ termin, dijagnozu i terapiju. Već se počneš ozbiljno liječiti, a tamo si još na čekanju za prvi pregled uopće.
Rikneš pare, da, ali opet, kad staviš na vagu pare i zdravlje....
Amerika, Amerika, pojela nas je za međuobrok.
Tko zna da li je i Angelina čekala u državnoj bolnici da dođe na red za rezanje cica... i da li si je uplaćivala dopunsko, zlunetrebalo.
Angelina je gledala svoju majku kako umire od raka dojke, pa si ih je onda sama sebi odstranila po kratkom postupku, e da ne bi njena djeca morala gledati nju.
Moja milamajka je isto tako gledala svoju milumajku kako umire od raka dojke, pa me sad svaki puta kad ju nazovem šalje na ultrazvuk, i da riješim se te brige. Iako ta briga uopće ne muči mene, nego muči nju. Pa ona želi da rješavam njezine brige.
Kao da nemam dovoljno svojih...
obiteljski
Jedna od većih manjkavosti obiteljsko čoporativnog suživota jest što stalno moraš biti drugima na raspolaganju, i pokazivati sretno lice, skrivati ono nesretno i loše, jer to nešto loše uvijek može nekoga povrijediti, i izazvati zauzvrat onda još duplije loše, i uopće ne znam koj su se klinac toliko uzvrpoljili uimeobitelji, kao da je to nešto najveličanstvenije i najpoželjnije na svijetu.
Kad ima i samoća te neke svoje prednosti... i nije ona bezveze tako skupa.
Hodajuća kontracepcija
To sam ja!
A cijeli sam se život brinula, i mislila pritom kako bi bilo super da ne moram brinuti, a kad ono, stvarno nisam ni morala. Barem tako kaže ono što povezuje rezultate nalaza i forume na gugletu. Nalaze sam čekala i čekala i čekala sve dok se nisam vidovito sjetila potražit ih u smeću. Naravno, čamili su tamo već pet dana s objašnjenjem da imaju nešto što bi se moglo nazvat spamom, pa im je mjesto u smeću.
Fuj adamovo rebro, fuj.
Sad kad ih konačno imam, moram ih nositi svojem mlađahnom druu. Nadat se pritom da mi opet neće reći kako to nije za njega, nego za nekoga drugoga i da si lijepo odem tamo negdje drugdje. I da neću morat ići na ona strašna snimanja po cijele dane u bolnici, i beskrajno se tamo istraživati, i nadati se najboljem.
Nadam se samo nekoj tabletici, koja će mi temeljito promijenit ličnost.
Od malodušne, vječito iscrpljene i nenaspavane, puzavice pretvorit me u prpošnu i razdraganu žemsku. Sa žemskim hormonima, koje ću nemilice isticati na visokim petama i namazanom fasadom. I to čim prije, dok mi još pišo nije izraso. Jer dlake na bradi su se već počele bahatit. Svakih par mjeseci moram čupnut koju. Nije strašno, ali je novost.
Onda će me mužjak nogirat.
Jer on ne voli prpošne i razdragane žemske koje nekontrolirano ciče.
On ne voli nekontrolirano uopće.
A ja mu izgledam skroz skontrolirano. Zato jer se ne svađam, ne vičem, i obično dobro progruntam prije nego što izgovorim.
Samo što nitko, pa ni sveznalica kao što je on, ne zna da sve to nije odraz moje mudrosti, a bogami ni duhovnosti, nego jednostavno, čisti nedostatak energije...
Svi ti nedostaci ponekad se tako dobro znaju pretvoriti u prednosti.
I obrnuto.
I onda, nakraju, kad se sve zbroji i oduzme, ispada, da sve to u što se kunemo, vjerujemo, nazivamo dobrim, lošim, veselim, mrgodnim, objašnjavamo karakterom, naslijeđem, svi ti pridjevi koje smatramo bogomdanim i prije rođenja zacrtanim, nisu ništa više nego samo kemijski spojevi koji djeluju jedni na druge na treće, i kao posljedicu svega toga dobijemo pridjeve.
A onda dođe samo neka promjena u spojevima, i promjeni se sve...
13.05.2013. u 22:06 | 6 Komentara | Print | # | ^
Pivo živo
Ima nešto u tom odnosu marketingaša prema pivopijama, valjda se podrazumijeva da su to sve neki siroti, primitivni, zatucani navijači dinama, jer ovi svi ostali, oni jedu u prasca, kukurikuima, petim četrtinama, batelinama, dubravkinim putevima i ostalim fensi šmensi mjestima gdje je pivu i ekipi u trenirkama i cipelama dozvoljen ulaz, ali uz pretpostavku da se iz takvih tipova moooožda može istresti samo neka sića za koju pivu, onda, eh...
Ima i nešto odurno u tome kada se uz pivo vezuje nacionalni ponos, i onda... da li se je kreator ove nakaradnosti ikad upitao koliko dalmatinaca, istrijana i primorjaša poznaje barem jednog štefa?
I da li je zbilja istina da se ožujsko prodaje samo u zagrebu i okolici, i da je dalje od toga nevažno, i da je onda ova reklama upućena samo tom jednom dijelu potrošačke populacije?
I koj se kurac uopće sa time bavim u ovo doba noći, kanda nemam pametnija posla?
To valjda jer me već neko vrijeme muči, a tim više otkad živim u tzv metropoli, da nekako imam osjećaj kao da ostatak zemlje uopće ne postoji, sve što se iole vrti, namjenjeno je tom centru gore, i zbivanja, i selebritiji, i taj neki purgerski besmisao za humor, sve je nekako nametnuto i preuveličano i totalno neshvaćeno od ostatka zemlje.
I obrnuto.
Podsjeća na tako još jednu centralističku tvorevinu na koju su se svi žalili.
No, ta je barem imala smisla za humor...
niže četvorke
Prošao je i taj, još jedan, rođendan, dočekala sam ga i ispratila simbolično, ustavši u šest, godišnjem odmoru uprkos i unatoč, a onda se ubacivši u kolonu bunovnih blatograđana koji gmižu svojim poslom, i tako kolonizirano dogmizala do tog svetog adamovog rebra, sve po prvi puta, sve upamtivši trasu noć prije.
Četr i toliko banke, a još si nije priuštila đipies.
A samo dan prije, vozila sam dvoje mlađahnih poljskih autostopera, jedne od onih koji su se namjerali trkati stopom od poljske do dubrovnika, ovi moji su u četr dana stigli preko rijeke do senja, spavali po cestama, šumama i navodno jednom kampu, na kraju poraženo proglasili rvatsku poprilično nezahvalnom zemljom za vožnju palcem, i krenuli nazad, put kuće, nikad ne vidjevši krasote dubrovnika. Ni ičega južnijeg od senja. No, najvažnije od svega toga jest, da su, ajde dobro, umorni i nenaspavani, ali svejedno, mislili su da sam i ja studentica, isto kao i oni.
To jer mi je taj jedan student ispričao kako on isto ima tako staro i maleno auto, pa se vozi s njim 100 km u drugi grad gdje studira.
Ma ljubim to svoje malo staro auto koje me tako nemilice pomlađuje!
Ma jebeš botox, jebeš zmijski otrov, jebeš sve te redom kremice, dovoljno je vozit smiješno auto i izgledat nesituirano i eto ti mladolikosti.
Elem, studentica zagazila u četrsdrugu.
Što i nije neko čudo, jer, eto, i vlatka pokos je frenetično cvrkutala jutros na radiju i pritom očajnički veličala četrdesete, a još važnije, ona zbilja neš studira. A vjerojatno ima isto neki mali auto. Vjerojatno bez krova. To kad nemaš za cijeli auto, to te onda čini još mladolikijim.
Bilokakobilo, svoju sam odu protekloj mladosti ostavila na šalteru rebra, tamo mi je vesela sestra, jutarnji tip, prva čestitala rođendan, i rekoh sebi, to je to, kad ti medicinsko osoblje na svojem radnom mjestu prvo poželi sve najbolje, tu nemoš više govorit da je sve u redu.
Onda sam im ljubazno dopustila da mi se nasišu krvi i napune si dvije bočice, iz jedne su mi obećali javiti se mejlom, a drugu sam nosila negdje u neku nuklearnu zgradu i gubila se tamo po mračnim katakombama, sve da bih našla pravu sobu i pravu osobu, noćni tip, koja mi je klasično ranojutarnje nadrkanim naglaskom objasnila da, štitnjača ima deset horomona i da, ona ne može znat koj kurac da s tom mojom bočicom radi, ako ja prije toga ne nađem nuklearni šalter i tamo odradim svoje stajanje u redu.
Pa sam opet stajala u redu.
Krv u bočici dugo je bila topla.
Mene mučilo to što im se ne da pogledati sve te hormone, svih tih deset, pedeset, kolikoveć... kad sam već tu... makar s jednim od njih sigurno nešto nije u redu.
Mene uvijek nešto muči.
Iako, eto, starenjem i prezrijevanjem zahvaljujem, da muči me sve manje umišljenih, a sve više opipljivih stvari.
Recimo, muči me loša probava, muči me titranje očnog kapka, povremene vrtoglavice, i oni dani u mjesecu.
Ali zato, ono kad, npr, na poslu, tamo postoje dva dana u mjesecu kada dobijamo šahovsku plaću, jedan dan bijelu, dvadeset dana poslije crnu, e ta dva dana, zajedno s veseljem uvijek sa sobom donose mučninu, jer znamo da baš u te dane obavezno dolazi natmureni gazda i daje sebi oduška tako da krene kinjiti nekoga od nas.
Pa je mojim kolegama to jako mučno, jer shvaćaju tu njegovu kinjažu kroz ozbiljno.
Mene zato boli, skroz me boli, uvijek me nešto boli, ili glava, ili noge, ili nemam snage, ili mi se vrti i opada, sve me to nešto muči, a gazda i njegovi jadi, to uopće ne.
Pa to pripisujem zreloj mudrosti.
To da se preopterećujem svojim probavnim smetnjama, naravno.
Ili to da mi nije stalo do tog patetičnog posla s prijavom na minimalcu i doplatkom u kuverti, toliko da bih se trošila na nervozu i samo radi toga čačkala emocije mečku
I uopće, to nešto...