Mužjak kaže da su oksitocini najvažniji nusprodukt pomirbenog seksa i da je zato taj pomirbeni toliko bitan. Kaže i da su nusprodukt svakog seksa, pa se stoga treba seksat stalno i svuda, jer oksitocin tako djeluje na povezanost i sreću, da se ljudi više osjećaju svojima, i brakovi s puno seksa bolje funkcioniraju nego brakovi bez seksa.
U tom slučaju, homoseksualni brakovi ne mogu nikako funkcionirati loše, jer to, koliko se dva uspaljena muškarca mogu nagrađivati oksitocinima, to žene mogu nadmašiti jedino ako rade u bordelu.
A žene u bordelu nisu u braku sa svojim klijentima, i stalno ih izmjenjuju, pa se to nikako ne može računati pod sretnim suživotom.
Ja mu na to kažem samo da ljude nikad i nikako ne smiješ izgladnjivati, jer onda oni postanu kanibali. A žene posebno, njih ne smiješ ni u jednu krajnost utjeravat, jer su one ionako iz krajnosti u krajnost same od sebe, i to nikad i nikako ne možeš pohvatat, pa zato bolje nit ne petljat.
A hormoni...
Odnijela sam svoje tužne nalaze svojem mlađahnom doktoru. On je malo gledao u njih, pa malo coktao, pa je malo krenuo tražit mi tog... nekog... endokrinologa, negdje. Po ekranu. Jer tamo negdje se mora meni naći termin za prvi pregled, ikada, jer sad se mora istraživati, zašto, pobogu, zašto su ti nalazi takvi? Koji dio tijela je sad tome kriv?
Pa sad ajmo opet sve ispočetka... pa onda prije svega prvi termin za pregled kod stručne osobe, eh, hm, osmi mjesec, eto...
Sad samo treba sa tim otužnim nalazima ćubit još jedno tri mjeseca, e da bi se tek krenulo u istraživanje...
No, ako uzmemo u obzir da je trebalo proći šest godina i da sam trebala posjetit sedam ginekologa (od kojih je najveći biser, sve moje pritužbe na silna krvarenja, umor i vrtoglavicu, pripisao normalnoj depresiji od nezaposlenosti) i par doktora primarijusa, e da bi se tek osmi, kao prvi i jedini uopće, sjetio poslati me na trag pravom problemu, onda se tri mjeseca čini kao ih, pih.
No, ako se uzme u obzir da je od tih sedam, taj jedan i jedini upravo iz privatne poliklinike... onda nekako sve više naginjem tome da liječenje jednostavno nastavim u privatnoj poliklinici. Toj istoj koja je uputila na problem. Naravno, i zašto to nisam učinila prije...
Kad se stavi na vagu zdravlje i novac, onda nekako, uvijek se nameće taj usrani zdravi razum, u državnim se klinikama čeka minimum tri mjeseca na prvi termin, u privatnoj za tri tjedna dobiješ termin, dijagnozu i terapiju. Već se počneš ozbiljno liječiti, a tamo si još na čekanju za prvi pregled uopće.
Rikneš pare, da, ali opet, kad staviš na vagu pare i zdravlje....
Amerika, Amerika, pojela nas je za međuobrok.
Tko zna da li je i Angelina čekala u državnoj bolnici da dođe na red za rezanje cica... i da li si je uplaćivala dopunsko, zlunetrebalo.
Angelina je gledala svoju majku kako umire od raka dojke, pa si ih je onda sama sebi odstranila po kratkom postupku, e da ne bi njena djeca morala gledati nju.
Moja milamajka je isto tako gledala svoju milumajku kako umire od raka dojke, pa me sad svaki puta kad ju nazovem šalje na ultrazvuk, i da riješim se te brige. Iako ta briga uopće ne muči mene, nego muči nju. Pa ona želi da rješavam njezine brige.
Kao da nemam dovoljno svojih...
Post je objavljen 15.05.2013. u 23:30 sati.