Teorija i praksa

Nešto nas je prošle godine, upravo na proljeće, upravo tamo negdje oko prvog maja, ulovilo da pričamo o braku. Kao, čemu to služi i da li bi se mi time znali poslužiti.
Osobno, nikad se nisam vidjela u braku.
U sretnoj vezi, to da, ali u braku, to ne.
Mužjak se isto prije nije vidio, ali se poslije ipak nagledao, pa poslije kad se izvukao, opet je oslijepio.
Njegova bivša se zato oduvijek viđala u raskošnoj vjenčanici, crkvi, s mnoštvom šarenih uzvanika.
Onako, prave kraljice dostojno.
Pa su se našli na pola puta.
Ona na kilavom, gradskom vjenčanju s dvoje svjedoka, ko` na upisu u neku ilegalnu stranku, a on u braku.
Poslije, kad su se rastali, ona si je u ckrvi priuštila vjenčanje o kakvom je oduvijek sanjala, a i on si je priuštio ilegalni suživot o kakvom je oduvijek sanjao.
Osobno, oduvijek mi je bila mrska ideja o paradiranju u svečanim opravicama.
I kad kažu kako curice/ženskinje cijeli život sanjaju i spremaju se za taj jedan dan... ma o kome oni to?
Čak, i kad razmišljam o tome kako bi možda bilo mudro upisat tečaj trčanja, jer bi me to sigurno natjeralo na neku disciplinu, pa se dvoumim kod onog, opet, mrskog mi, običaja trčanja u stadu s brojem nalijepljenim negdje.
Ali, uvuć sebe u neku tamo svečanu haljinicu i onda radit tamo neke zacrtane stvari... uz najbolju, naj, naj najbolju volju, ma nikad se ne bih mogla oteti osjećaju da samo radim budalu od sebe.
Tako da... vjenčanje, svečano DA, suzice niz guzice, ulazak u salu, šampanjci, prvi ples, drugi ples, stopedeseti ples, torte, buketići, pretvaranje da volim, cijenim i poznajem svu tu rodbinu... pa zabogamiloga.
Svečano, eto, NE.
Pa smo se našli tako, eto, zadrti protivnici sveopćeg veselja, propitivati smislenost braka.
I eto, pa nije baš skroz besmislen.
Mužjak ima dobru plaju, državna služba, uredno prijavljen na maksimalac, kad malo bolje promućkam, ne bi mi škodila takva jedna penzija, zlunetrebalo, nesretnoj udovici.
S druge strane, sasvim sam pristojna prijestolonasljednica, i ako sve bude u redu pa umrem tek nakon vlastitih roditelja, e onda bi mladunče moglo postat sasvim pristojan prijestolonasljednik.
Pa smo se dogovorili jednog dana... da, da, svakako se uzet, mudro je to.
Od uzeti se do oduzeti se stoje samo dva slova.
A tako puno znače.
Jednog dana... tako s tri točkice zvuči kao nikada.
Možda taj jedan potpis s dva svjedoka, pa poslije na večericu, to bi bilo to.
Ako baš neka sila natjera.
Teška neka sila, jer ovako lijenima, s informacijom da divlji suživot vrijedi jednako, ma ko će se s time...
Uglavnom, malo smo popričali o tome, zaključili da se slažemo, nemamo ništa protiv i nastavili suživot u miru.
Ne bih se ni sada sjetila toga da nije toliko aktualno.
Jesmo li mi, ovakvi kakvi jesmo, obitelj?
Pa valjda jesmo, jer kad jedno od nas fali, onda više nismo obitelj.
A možda smo samo cimeri s aktivnim seksualnim suživotom, koji se pritom brinu jedno o drugom i trećem.
Meni je bitno samo da smo sretni. I da nas ide. I to.
I što bi sad zakon imao reći o tome...
Prevagnut će valjda aktivnosti većine. Mislim si da udruge konzervi ne bi bile toliko agresivne i nametljive, da se ne osjećaju toliko ugroženima. I da će u budućnosti biti sve više i više praktičnog naroda, koji se neće opterećivati neprilagodljivom tradicijom.
A mislela sam tako i pred dvadesetak godina kako će zdrav razum pobijediti bolesne emocije.
Pa eto...


21.05.2013. u 22:02 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< svibanj, 2013 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?