Prošao je i taj, još jedan, rođendan, dočekala sam ga i ispratila simbolično, ustavši u šest, godišnjem odmoru uprkos i unatoč, a onda se ubacivši u kolonu bunovnih blatograđana koji gmižu svojim poslom, i tako kolonizirano dogmizala do tog svetog adamovog rebra, sve po prvi puta, sve upamtivši trasu noć prije.
Četr i toliko banke, a još si nije priuštila đipies.
A samo dan prije, vozila sam dvoje mlađahnih poljskih autostopera, jedne od onih koji su se namjerali trkati stopom od poljske do dubrovnika, ovi moji su u četr dana stigli preko rijeke do senja, spavali po cestama, šumama i navodno jednom kampu, na kraju poraženo proglasili rvatsku poprilično nezahvalnom zemljom za vožnju palcem, i krenuli nazad, put kuće, nikad ne vidjevši krasote dubrovnika. Ni ičega južnijeg od senja. No, najvažnije od svega toga jest, da su, ajde dobro, umorni i nenaspavani, ali svejedno, mislili su da sam i ja studentica, isto kao i oni.
To jer mi je taj jedan student ispričao kako on isto ima tako staro i maleno auto, pa se vozi s njim 100 km u drugi grad gdje studira.
Ma ljubim to svoje malo staro auto koje me tako nemilice pomlađuje!
Ma jebeš botox, jebeš zmijski otrov, jebeš sve te redom kremice, dovoljno je vozit smiješno auto i izgledat nesituirano i eto ti mladolikosti.
Elem, studentica zagazila u četrsdrugu.
Što i nije neko čudo, jer, eto, i vlatka pokos je frenetično cvrkutala jutros na radiju i pritom očajnički veličala četrdesete, a još važnije, ona zbilja neš studira. A vjerojatno ima isto neki mali auto. Vjerojatno bez krova. To kad nemaš za cijeli auto, to te onda čini još mladolikijim.
Bilokakobilo, svoju sam odu protekloj mladosti ostavila na šalteru rebra, tamo mi je vesela sestra, jutarnji tip, prva čestitala rođendan, i rekoh sebi, to je to, kad ti medicinsko osoblje na svojem radnom mjestu prvo poželi sve najbolje, tu nemoš više govorit da je sve u redu.
Onda sam im ljubazno dopustila da mi se nasišu krvi i napune si dvije bočice, iz jedne su mi obećali javiti se mejlom, a drugu sam nosila negdje u neku nuklearnu zgradu i gubila se tamo po mračnim katakombama, sve da bih našla pravu sobu i pravu osobu, noćni tip, koja mi je klasično ranojutarnje nadrkanim naglaskom objasnila da, štitnjača ima deset horomona i da, ona ne može znat koj kurac da s tom mojom bočicom radi, ako ja prije toga ne nađem nuklearni šalter i tamo odradim svoje stajanje u redu.
Pa sam opet stajala u redu.
Krv u bočici dugo je bila topla.
Mene mučilo to što im se ne da pogledati sve te hormone, svih tih deset, pedeset, kolikoveć... kad sam već tu... makar s jednim od njih sigurno nešto nije u redu.
Mene uvijek nešto muči.
Iako, eto, starenjem i prezrijevanjem zahvaljujem, da muči me sve manje umišljenih, a sve više opipljivih stvari.
Recimo, muči me loša probava, muči me titranje očnog kapka, povremene vrtoglavice, i oni dani u mjesecu.
Ali zato, ono kad, npr, na poslu, tamo postoje dva dana u mjesecu kada dobijamo šahovsku plaću, jedan dan bijelu, dvadeset dana poslije crnu, e ta dva dana, zajedno s veseljem uvijek sa sobom donose mučninu, jer znamo da baš u te dane obavezno dolazi natmureni gazda i daje sebi oduška tako da krene kinjiti nekoga od nas.
Pa je mojim kolegama to jako mučno, jer shvaćaju tu njegovu kinjažu kroz ozbiljno.
Mene zato boli, skroz me boli, uvijek me nešto boli, ili glava, ili noge, ili nemam snage, ili mi se vrti i opada, sve me to nešto muči, a gazda i njegovi jadi, to uopće ne.
Pa to pripisujem zreloj mudrosti.
To da se preopterećujem svojim probavnim smetnjama, naravno.
Ili to da mi nije stalo do tog patetičnog posla s prijavom na minimalcu i doplatkom u kuverti, toliko da bih se trošila na nervozu i samo radi toga čačkala emocije mečku
I uopće, to nešto...
Post je objavljen 10.05.2013. u 23:07 sati.