Milamajka je opet postala žrtva overdoziranosti vlastitim ambicijama. Nešto je skakutala po prekopanoj ulici, (kad će kopat ako neće usred sezone??) pa je čula škrc, i zaključila da joj je opet puko onaj isti ligament, na levoj, desnoj, ne, levoj, i da sad, opet, aupm, mora mirovati. Svejedno je, kao pravi realni hipohondar, zvala doktoricu da se naruči na snimanje tog nečeg što je reklo škrc, zlunetrebalo. Doktorica joj se javila sa odjela neurokirurgije, iz strogo ležećeg položaja, jerbo ju je dan prije sin pronašao na podu kupaone kako leži u nesvijesti i nešto grglja sama sa sobom. Pa je sad tamo proučavaju, a u bolnici selamaloga je zamjenjuje netko drugi.
Pa se milojmajci nije dalo po vrućini skakutat tom nekom drugom, nego je sačekala još jedan dan, e da bi išla ujutro, po svježini. Pa su joj nakon dva dana odgađanja uslikali napuknutu kost i ponudili smještaj u bolnici u rovinju, ili gips i mirovanje po kući. Pa je, naravno odabrala gips na nozi, daljinski u ruci i sekiranciju do besvesti. Osim toga, svesrdno se uzda (je, moš mislit) u svesrdnu pomoć polusposobne kćeri koja sutra dolazi kući da obajde svoja dva metuzalema. Pa će kćer da kuva, čisti, sluša jadikovke i pokosi travu. Sreća pa sam uzela godišnji u ponedjeljak...
Uvijek neka sreća u nesreći i sve tako podrkano.
Post je objavljen 21.06.2013. u 19:02 sati.