Trebalo bi nešto napisati povodom dana državnosti. Ono, kao nekad u osnovnoj školi za dan republike. O tome kako su partizani davali svoje mlade živote, e da bismo mi danas uživali u sigurnosti, miru, blagostanju, bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti. Znali smo točno onda što je dobro, što je zlo i koje riječi moramo u sastavcima ponavljat. Da zauvijek si urežemo da nečiju smrt za ideale treba cijenit više od svega.
Mislim da sam u nekoliko navrata bila dovoljno jasna sa svojim usamljenim prezirom prema ovoj državi. I još jačem osjećaju srama jer, htjelanehtjela, ipak pripadam toj nedragoj mi, tvorevini. No, ovo ljeto iznenadilo me nešto. Posjet nekadašnjoj crti fronte i razgovor s ljudima koji su ginuli za ovu državu, nisu pritom oni ginuli za ideale, borili su se, silom prilike i doslovce za svoje obitelji, svoje kuće i djedov kamen, a sve se to nekako saželo u simbol neke države. Tek toliko da se zna tko je naš, a tko njihov. Elem, ono što sam sad slušala bilo je proklinjanje svega hrvatskog, a posebice onog dana kada se ulazilo u rat, u tu borbu za... ovo??? I jasno sam čula riječi mržnje prema šahovnici, domovnici, putovnici, ici, mici.
Zanimiljv bi bio taj sastavak kojeg bi neki bivši ratnici napisali o svojim osjećajima onda i danas.
Moji osjećaji su zato, i u međuvremenu, iz prezira i srama evoluirali u ravnodušnost.
Kockice, zvjezdice, crveno, zeleno, žuto, plavo, katolici, muslimani, pederi, lezbe, svećenici, odvajanje, spajanje, simboli, simboli, beskrajni simboli, zatucanost, primitivizam, prepoznavanje, neprepoznavanje, sve je to ustvari bzvz.
I ustvari, nemam pojma zašto bih uopće trebala imati osjećaje prema svemu tome.
Dok mi ne izaziva gađenje i ne ometa me u svakodnevnom životu (svakodnevni život, o najvećeg li blaga sretnoga čovjeka), dobro je.
I dobro je dok pada na radni dan.
To je, ustvari, najbolje. :)