Kompromis nije riješenje.
Kompromis je dobrovoljno pristajanje na prihvaćanje poraza.
To mi je jutros sinulo dok sam vezivala biciklo za radijator od poslovne zgrade.
To zato jer balkanski poslovnjaci smatraju da je vožnja biciklom kompromis, pa ne pristaju na to neriješenje, i u tu svrhu ne pristaju imati parkirno mjesto na kojem se može vezati biciklo. Pa im je zato skroz prihvatljivo napadat sirotinju koja nema gdje vezat svoje prometalo, pa nagrđuje istim nešto što bi trebalo biti svečani ulaz u ozbiljnu poslovnu zgradu.
Na kraju, stvari uvijek izgledaju onakvima kakve jesu.
A ne kakvima ih želimo prikazati.
Treba samo odmaknut želje, osjećaje i klupko predrasuda i stvari se pokazuju čistima i jasnima.
Poslije,
vrlo brzo zaboravila sam na mudru misao jutra, koja je nastala kao posljedica pravdanja same sebe samoj sobom zašto sam u životu se jebavala s tako smiješno malenim brojem muškaraca.
To zato jer seks nije vrijedan kompromisa. Nije vrijedan poraza.
Čak ni kada ga želimo prikazati drugačijim od onoga što jest.
Poslije,
kad sav već skroz naskroz i u potpunosti nakon samo pola sata zaboravila na cijelo jutros, ostao je samo osjećaj da me nešto pametno maloprije zabavljalo tamo gore kod vezivanja.
I svo to starenje i skupljanje mudrolija uzaludna je radnja jednom kad se krene sve zaboravljat...
Oznake: demencija
23.08.2013. u 08:40 | 8 Komentara | Print | # | ^Vratih se u blatograd, vratih se na posao. Osim mene, vratila se i jedna stara djelatnica, još jedna pogrbljena šljakerica, koju pritom mrzi nosit steznik pa joj obješeni trbuh kipi kao ogromna kap preko uskogrle čaše. Osim obješenog trbuha, donijela je sa sobom i beskrajne lamentacije o pelenama, govancima, suzama, izluđivanju, ručicama, nožicama, plakanjima, sranjima i dnevnu nam pauzu pretvorila u masovno prisjećanje na sveukupna kakanja, plakanja, privikavanja, odvikavanja. Svi šljakeri ovoga svijeta imaju u svojim memoarima zakopan taj dio života. I vrlo rado će ga podijelit s ostatkom svijeta, svidjelo se to ostatku ili ne.
Nije da sam nešto i prije ove nove doze svježih govanaca imala razloga aktivno prisustvovati opuštanjima u dnu bunkera, oduvijek su ti sastanci bili samo promašeni pokušaji razumijevanja, pa, eto, nije mi to sad nešto novo ni strano.
Na poslu nema posla i to je najgore od svega.
Sjedit tamo i gubit minute, sate, dane, energiju u jalovom iščekivanju prolaska kolone od osam sati.
Besposleno.
A već sam tako dobro naučila ispunjavati svoje vrijeme van radnog vremena.
Ispuniti da, naplatiti ne.
Jednog dana, bit će, bude bilo, da.
Godišnji mi je zato bio najbolji do sada. Plavozelen od neba, jezera, livada i mora. Izboden od komaraca. Ali ipak...
Trudila sam se uloviti ga najbolje što sam mogla. Sad već starom crnom kutijicom i u njoj starom memorijskom karticom. Neba, jezera, mora, ljude, ručkove, doručkove, palačinke, cvijeće, skakavce, koncerte.
Na kraju me smorilo.
Pa sam propustila najbolje.
Uvijek su te neopjevane pjesme najljepše, neoslikane slike najveličanstvenije, neizrečene riječi najglasnije.
Bili smo na jedrilici. Veliki otac i mala kćer. Sunce je zalazilo, udaralo je u njih s leđa, oni su sjedili rokerski nehajno na onom rubu broda koji se visoko podigne kada vjetar gurne jedra na drugu stranu, i pričali nešto jako, jako važno, o životu, onako kako ga već petogodišnje dijete uopće može pojmiti. I gledali su nekako zaljubljeno jedno u drugo, od sunca škiljili, sami od sebe se smijuljili, i to je bio taj trenutak, trebalo ga je samo izoštriti na onom otvorenom oku malene koja je tako djetinje (a samo se djeca mogu s toliko povjerenja predati tom odraslom, koji kao da zna što radi, šatro, eh, kad bi samo znala...) predano gledala u diva od oca, koji se pak, u svoj svojoj ogromnosti trudio biti što mekši, maloj čim bliži, na leđima je imao mekane sjene zalazećeg sunca, polagano se od njih pretvarao u rozastu gromadu, a okolo njih je prolazilo vrijeme, prolazilo je more, kamenje i suhi borovi nedalekog otoka...
I uvijek se bojim takvih trenutaka, plaši me smrzavat ih, kao da s njima lovim i neku jezu, neku strašnu možebitnu mogućnost da jednog dana će jedno od njih ostat samo i napušteno od onog drugog, i da će ta slika jednom samo boljet, i da ne može ništa drugo nego boljeti jednom kad pogledaš u izoštreno oko djeteta u svoj djetinjoj predanosti.
Propustila sam uloviti im najbolju sliku s godišnjeg. Trenutak u vremenu, kojeg možda nisu bili svjesni.
Svjesni ili nesvjesni, oni su u njemu u potpunostI uživali.
A ja se nervirala.
Uvijek tako...
brigo moja...
Medicinska teta na šalteru (ili je to trgovkinja možda, tko će to znat?) nije mi mogla vratiti kusur od 100 kn na uslugu od 25 zato jer, (a možda je ipak ona medicinska sestra, a šalter ipak nije trgovački?) neka tetka prije mene dala joj je 200 kn i sad ona nije imala sitno. Pa me umjesto na liječnički pregled poslala u konzum da se usitnim, pa tek onda dobijem pravo na liječnički blagoslov.
Pa sam kupila onda tamo malenu plastičnu bočicu vode za pet kuna i dobila puno sitnog i uspješno riješila tu gnjavažu.
Popodne, poslije posla, otišla sam u drugi konzum po malo tog, špeceraja, jelte, pa me teta tamo krenula uvjeravati da mojih dvajs kuna ne vrijedi, jer da je to od devedespete godine i da se ti novci više ne koriste i da oni su dobili naputak da ne smiju uzimati te nevažeće novčanice, i da si odem s time lijepo na finu, jer da ona to ne smije, eto.
Uzaludna su bila sva moja uvjeravanja da ja tih dvajs kuna nisam skrivala u čarapi, a ni novčaniku tamo od devedespete, nego dobila upravo jutros, u upravo, konzumu, od upravo, prodavačice, kojoj su zabranili da uzima te novce. Teta blagajnica je na sve argumente samo grizla usta i tupo blejila u svjetlo na blagajni.
Ona je dobila naputak, a ja nek se jebem po fini i nek gubim svoje vrijeme za dvajs kuna, jer ko mi kriv kad mi nitko nije dao naputak da provjeravam novčanice, koje mi udjeljuju tetke iz konzuma s napucima da daju, ali ne uzimaju.
Pa sam nosala onda te novce naokolo danima.
Bez ikakve namjere da posjećujem finu ili bilo koju drugu ustanovu s kojom bi se trebali bakćati trgovci, a ne kupci. Ili, kamo već idu ti novci koje oni na kraju dana skupe kao svoj promet? U čarapu?
Nesretnih dvajs kuna utopila sam u butiku s turskim i hrvatskim gaćama. Prodavačica je primijetila čudnost izmučene novčanice, ali se nije dala smesti. Rekla je da će to proć, negdje. Ionako joj je u tom trenutku veća muka bila što mlađahni programer nije uspijevao otkriti zašto ta fiskalna veza pada. A zato što je fiskalna veza padala, nisam mogla platit karticom.
Danas čitam po netu kako je odjednom i odnekud mnogo se takvih novčanica našlo u opticaju i da se čuvamo i pazimo. Jer da se one mogu, jednom kad vam ih uvale, "utopiti" samo u blatogradskom haenbeu. Ako kojim slučajem nemate čast biti dijelom dičnoga velegrada... a tko vam kriv...snađite se, to je ionako najveća vrlina domaćeg mentaliteta...
Oznake: mentalitet
06.08.2013. u 12:55 | 7 Komentara | Print | # | ^...
Uspješni ljudi gledaju uvijek naprijed. Neuspješni plaču za onim što je prošlo.
Samo mudri ljudi znaju da nema uspjeha i neuspjeha, sve su to začarani krugovi, a mi smo u njima izgubljeni.
Kada se sve pojednostavi do srži, onda i sama srž nestane, sve se pretvori u najmanje ništa. Iz ničega je sve proizašlo i kažu da tamo će se vratiti.
U međuvremenu, treba ispuniti postojanje i u njemu potrošiti vrijeme. Na nešto.
Mozganje i pametovanje.
Vrućine su za to idealne. One služe ništavilu i bivstvovanju i nikako djelovanju. Tek jedva disanju u hladu.
U međuvremenu, aplaudam gomile fotki. Što reć. Nešto. Tek onako. Čekam da osvanu u svojem virtualnom svijetu, pa moram od dosade nešto reć.
Prisjetilo me danas na dan poraza.
To je onaj jedan dan u kojem se susjed digne na susjeda, pa se krenu onda tako susjedi klati, jebati, kuće paliti, sjeme zatirati, u mržnji se gušiti i tome slične grozote praksovati.
Nema većeg poraza ljudskosti od ratova. Nema većeg zla od zazivanja ratova, nema većeg poniženja od pristajanja na njih. No, iz nekog čudnog razloga, na ratove se tako rado i olako pristaje, a onda se odjednom cijeli smisao preokrene u silnu težnju da rat prestane. Pobjedom. Jednih ili drugih, ratu je to svejedno. On je ionako odavno pobijedio, još tamo onog dana kad je nastao.
Uspješni ljudi ne obilježavaju dane poraza. Samo dane pobjede.
Mudri ljudi znaju da nema poraza ni pobjede, sve su to začarani krugovi, a mi smo u njima izgubljeni.
A lijepo su mi ispale fotkice.
Zadovoljna.
Oznake: nirvana
05.08.2013. u 12:46 | 4 Komentara | Print | # | ^ne da
mi se baš pisati kad u životu mi je baš lijepo...
04.08.2013. u 12:15 | 4 Komentara | Print | # | ^