Uspješni ljudi gledaju uvijek naprijed. Neuspješni plaču za onim što je prošlo.
Samo mudri ljudi znaju da nema uspjeha i neuspjeha, sve su to začarani krugovi, a mi smo u njima izgubljeni.
Kada se sve pojednostavi do srži, onda i sama srž nestane, sve se pretvori u najmanje ništa. Iz ničega je sve proizašlo i kažu da tamo će se vratiti.
U međuvremenu, treba ispuniti postojanje i u njemu potrošiti vrijeme. Na nešto.
Mozganje i pametovanje.
Vrućine su za to idealne. One služe ništavilu i bivstvovanju i nikako djelovanju. Tek jedva disanju u hladu.
U međuvremenu, aplaudam gomile fotki. Što reć. Nešto. Tek onako. Čekam da osvanu u svojem virtualnom svijetu, pa moram od dosade nešto reć.
Prisjetilo me danas na dan poraza.
To je onaj jedan dan u kojem se susjed digne na susjeda, pa se krenu onda tako susjedi klati, jebati, kuće paliti, sjeme zatirati, u mržnji se gušiti i tome slične grozote praksovati.
Nema većeg poraza ljudskosti od ratova. Nema većeg zla od zazivanja ratova, nema većeg poniženja od pristajanja na njih. No, iz nekog čudnog razloga, na ratove se tako rado i olako pristaje, a onda se odjednom cijeli smisao preokrene u silnu težnju da rat prestane. Pobjedom. Jednih ili drugih, ratu je to svejedno. On je ionako odavno pobijedio, još tamo onog dana kad je nastao.
Uspješni ljudi ne obilježavaju dane poraza. Samo dane pobjede.
Mudri ljudi znaju da nema poraza ni pobjede, sve su to začarani krugovi, a mi smo u njima izgubljeni.
A lijepo su mi ispale fotkice.
Zadovoljna.
Post je objavljen 05.08.2013. u 12:46 sati.