Vratih se u blatograd, vratih se na posao. Osim mene, vratila se i jedna stara djelatnica, još jedna pogrbljena šljakerica, koju pritom mrzi nosit steznik pa joj obješeni trbuh kipi kao ogromna kap preko uskogrle čaše. Osim obješenog trbuha, donijela je sa sobom i beskrajne lamentacije o pelenama, govancima, suzama, izluđivanju, ručicama, nožicama, plakanjima, sranjima i dnevnu nam pauzu pretvorila u masovno prisjećanje na sveukupna kakanja, plakanja, privikavanja, odvikavanja. Svi šljakeri ovoga svijeta imaju u svojim memoarima zakopan taj dio života. I vrlo rado će ga podijelit s ostatkom svijeta, svidjelo se to ostatku ili ne.
Nije da sam nešto i prije ove nove doze svježih govanaca imala razloga aktivno prisustvovati opuštanjima u dnu bunkera, oduvijek su ti sastanci bili samo promašeni pokušaji razumijevanja, pa, eto, nije mi to sad nešto novo ni strano.
Na poslu nema posla i to je najgore od svega.
Sjedit tamo i gubit minute, sate, dane, energiju u jalovom iščekivanju prolaska kolone od osam sati.
Besposleno.
A već sam tako dobro naučila ispunjavati svoje vrijeme van radnog vremena.
Ispuniti da, naplatiti ne.
Jednog dana, bit će, bude bilo, da.
Godišnji mi je zato bio najbolji do sada. Plavozelen od neba, jezera, livada i mora. Izboden od komaraca. Ali ipak...
Trudila sam se uloviti ga najbolje što sam mogla. Sad već starom crnom kutijicom i u njoj starom memorijskom karticom. Neba, jezera, mora, ljude, ručkove, doručkove, palačinke, cvijeće, skakavce, koncerte.
Na kraju me smorilo.
Pa sam propustila najbolje.
Uvijek su te neopjevane pjesme najljepše, neoslikane slike najveličanstvenije, neizrečene riječi najglasnije.
Bili smo na jedrilici. Veliki otac i mala kćer. Sunce je zalazilo, udaralo je u njih s leđa, oni su sjedili rokerski nehajno na onom rubu broda koji se visoko podigne kada vjetar gurne jedra na drugu stranu, i pričali nešto jako, jako važno, o životu, onako kako ga već petogodišnje dijete uopće može pojmiti. I gledali su nekako zaljubljeno jedno u drugo, od sunca škiljili, sami od sebe se smijuljili, i to je bio taj trenutak, trebalo ga je samo izoštriti na onom otvorenom oku malene koja je tako djetinje (a samo se djeca mogu s toliko povjerenja predati tom odraslom, koji kao da zna što radi, šatro, eh, kad bi samo znala...) predano gledala u diva od oca, koji se pak, u svoj svojoj ogromnosti trudio biti što mekši, maloj čim bliži, na leđima je imao mekane sjene zalazećeg sunca, polagano se od njih pretvarao u rozastu gromadu, a okolo njih je prolazilo vrijeme, prolazilo je more, kamenje i suhi borovi nedalekog otoka...
I uvijek se bojim takvih trenutaka, plaši me smrzavat ih, kao da s njima lovim i neku jezu, neku strašnu možebitnu mogućnost da jednog dana će jedno od njih ostat samo i napušteno od onog drugog, i da će ta slika jednom samo boljet, i da ne može ništa drugo nego boljeti jednom kad pogledaš u izoštreno oko djeteta u svoj djetinjoj predanosti.
Propustila sam uloviti im najbolju sliku s godišnjeg. Trenutak u vremenu, kojeg možda nisu bili svjesni.
Svjesni ili nesvjesni, oni su u njemu u potpunostI uživali.
A ja se nervirala.
Uvijek tako...