Kompromis nije riješenje.
Kompromis je dobrovoljno pristajanje na prihvaćanje poraza.
To mi je jutros sinulo dok sam vezivala biciklo za radijator od poslovne zgrade.
To zato jer balkanski poslovnjaci smatraju da je vožnja biciklom kompromis, pa ne pristaju na to neriješenje, i u tu svrhu ne pristaju imati parkirno mjesto na kojem se može vezati biciklo. Pa im je zato skroz prihvatljivo napadat sirotinju koja nema gdje vezat svoje prometalo, pa nagrđuje istim nešto što bi trebalo biti svečani ulaz u ozbiljnu poslovnu zgradu.
Na kraju, stvari uvijek izgledaju onakvima kakve jesu.
A ne kakvima ih želimo prikazati.
Treba samo odmaknut želje, osjećaje i klupko predrasuda i stvari se pokazuju čistima i jasnima.
Poslije,
vrlo brzo zaboravila sam na mudru misao jutra, koja je nastala kao posljedica pravdanja same sebe samoj sobom zašto sam u životu se jebavala s tako smiješno malenim brojem muškaraca.
To zato jer seks nije vrijedan kompromisa. Nije vrijedan poraza.
Čak ni kada ga želimo prikazati drugačijim od onoga što jest.
Poslije,
kad sav već skroz naskroz i u potpunosti nakon samo pola sata zaboravila na cijelo jutros, ostao je samo osjećaj da me nešto pametno maloprije zabavljalo tamo gore kod vezivanja.
I svo to starenje i skupljanje mudrolija uzaludna je radnja jednom kad se krene sve zaboravljat...
Oznake: demencija
23.08.2013. u 08:40 | 8 Komentara | Print | # | ^