Danas me krenula prati ta neka glupava tugica. Osjećaj praznine i napuštenosti bez napušenosti, i nekog nedostajanja nečega... neobjašnjivo glupavo.
Zadnja cura koja je skoro pa počela radit kod nas, odlučila je otić drugamo, i onda se pristojno pozdravila i otišla. Malo nas je sve redom počastila, a meni samo u amanet ostavila taj neki glupavi osjećaj praznine u onom našem smrdljvom andergraundu. Nije da je bila neka glasna i vesela i da je ispunjavala prostor od vrha do dna, bila je onako, više, tiho i nenametljivo stvorenje, a opet, za pet klasa inteligentnija od svih mojih stalnih supatnika.
Ta inteligencija mi je unijela malo veselja u otužnu rupu od radnog mjesta, valjda.
Ili to, ili sam se zaljubila u ženu pa me njen odlazak toliko silno potresao da sam zapala u tugu.
Glupo.
Onda sam počela, kud svi turci, i ja razmišljati malo o odlasku. Kamo, nemam kamo, ali nema veze. Kad netko, čiju inteligenciju na prvu, drugu i zadnju cijeniš, onda se malo, ipak, moraš zamislit. Baš, baš.
Jer, u običnoj, uigranoj svakodnevici totalno me mrzi razmišljati o svojem radnom mjestu.
Toliko je ružno i ujebano, da me sram javno priznat gdje radim. Najradije odlazim na posao mentalno žmireć začepljenih ušiju. Ponekad moram i dobro začepit i nos, i još bolje konzervirat pluća, jer sam, u briljantno osmišljenoj organizaciji prostora, smještena na metar i pol od plastične kante pune govana. Pravih pravcatih govana koja nam dolaze iz crijeva raznorazih ureda iznad naših glava. Zašto baš kanta govana? Zato jer je davnih dana kroz andegraund prvo trebala proć inspekcijska kontrola i zaključit da svi budući uposlenici imaju gdje srat i da neće to činit u javnoj garaži. Pa je na mjestu sadašnje kante stajala wc školjka, naravno, uz obećanje da će se zagradit i postati pravi sanitarni čvor. I naravno, nikad se nije zagradilo, a u međuvremenu počela je školjka kipit i fekalije rigat, pa su nam, nikad korištenu školjku, zamijenili kantom. Sad imamo kantu za kiseljenje kupusa u kojoj se kisele govna, a u nekim, nepredvidljivim dijelovima dana, počne sve to jako srmdit. Nepodnošljivo. Ti dijelovi dana su najčešće popodne, kada se oni iznad dobro naseru, pa se pritisak poveća, valjda. Do popodne obično već svi strojevi mahnito rade i sumanuto griju, pa se u to doba topim negdje između, već spomenutih, uredskih govana i novonastale mješavine oblaka dima od ljepila, boja, lakova i razrijeđivača.
Prozora nemamo. Vrata neka imamo, gore i dolje, i kad pokušavamo doć do zraka, onda tek briljantnost mojeg položaja dolazi do izražaja, jer stol mi je amantaman na najžešćem propuhu.
Pa vičem onda. Da zatvore vrata i otvore vindovze i odnesu ta govna više jednom negdje.
Smiju mi se, uglavnom.
Smijeh je jedino što u andergraundu vrijedi.
Leči.
U ovom slučaju jedva održava na životu.
Ponekad otvorimo kantu i obogatimo govna domestosom. Dovedemo nepodnošljivost disanja do usijanja. Kolege neki imaju probleme s glavoboljom. Neki drugi nemaju. Ti koji nemaju, oni imaju velikih problema s pamćenjem. Nekako, nekako, baš, ono, skroz.
U svojoj poslovično beskrajnoj empatiji, ponekad mi bude žao gazde. Jer ne može si priuštit nešto bolje. Jer bi mene bilo jako sram da moram držati tako neke žive ljude pod zemljom, pa nek si biraju između propuha, ljepila i kante s govnima. Pa mislim onda da i njega mora biti sram i da mu je sigurno jako, jako neugodno.
On tu svoju neugodu rješava na neki svoj čudan način. Životinjskim razvlačenjem do krajnjih granica. Zato se svi redom grozimo kada nam dolazi u posjete. I kad krene sa svojim klasičnim oblicima komunikacije s uposlenicima.
" Ma šta ti znaš? Šta ti znaaaaš??? Ma KURAC MOJ TI ZNAAAAAŠ!!!"
" Ma nemoj mi spuštat prozor, šta to klikćeš, jesam ti rekao da to klikneš, ma koju PIČKU STRIININUUUUUUUU KLIKĆEEEŠ!?!"
Smiješno. Zbilja je smiješno gledat onda komercijalistice kako ljubazno cvrkuću korisnicima na telefon dok im pozadinu poslovnog razgovora ispunjava PIČKAAA STRININAAAAAA!
Ili promatrat one korisnike koji na drugom kraju podižu svoju robu načinjenu kod profesinalaca koji KURAAAAC MOOOOOJ znaju.
Tako to nekako zna izgledati rad u firmi koja se diči da je druga po uspješnosti u svojem fahu u blatogradu.
Bit drugi u blatogradu, u većini slučajeva znači biti drugi u državi.
U ovoj državi, u ovom slučaju, da, to znači to, biti drugi u cijeloj državi u tom nekom fahu koji polagano odumire.
Ustvari, ne treba imati baš neš previše inteligencije da bi se, već nakon par dana konzumacije kombinacija mirisa i tamničarevih posjeta, odlučilo da ovo baš i nije neko najsretnije mjesto za trošenje dana, mjeseca i godina života.
Treba imati samo previše malodušnosti u pomirbi s "takvi su rvatski poslodavci, takvi ili još gori, a štaš... nemoš..".
Neki od nas zbilja nemaju izbora. Zbilja nemaju kamo, doma ih u tuđim stanovima čekaju vlastite režije, djeca, nezaposlena žena, i oni zbilja moraju sve to gutati. Od mirisa do objeda, sve redom.
Neki su samo mladi i dobro podnose, a neki su samo malodušni.
Pa se čude svojoj tugici.
Pročitala sam poslije tužnog dana na poslu da otišao je i malnar. Nisam ga nikad poznavala, nisam podnosila njegove noćne more, beskrajno su me rastuživale, ali, na neku čudnu foru, cijenila sam to rijetko umijeće da se pronikne u banalnu jednostavnost ljudskog uma, i na neku čudnu foru, uklopio se taj odlazak u taj neki čudni osjećaj nenadane praznine.
Bit će da je cijeli blatograd vibrirao prazninom.
Poklopilo se.
Post je objavljen 09.07.2013. u 20:53 sati.