ormoni
Otvorio se je taj neki novi super fensi šmensi skupi restoran u gradu, a kako mi volimo te oblizeke i ne jednom ostadosmo odrani, jer se ne ustručavamo u te nahvaljene i skupe samo tako ući i naručiti, dajte ono nešto, najbolje što možete i umijete, tako, da, eto, moradosmo hodočastiti i to novo čudo.
Pa se je mužjak izorganiziravao, pozivao društvo u časnim namjerama da okupi sve koji si mogu priuštiti da javno vole sljac, mljac, šalabrc, pa da se onda tako družimo.
Pa se oni sad tamo tako druže, a ja ne.
To jer sam silno, silno, silno jadna. Pa mi se ne druži. Peemesovi su prerasli sve najveće sizifove stijene i kotrljaju se u sve kraćim i žešćim razmacima. Sve je više i više tih dana u kojima mi je funkcionalnost nova karika koja nedostaje.
A recimo da sam, barem naoko, recimo, donekle, mlada, i da bih trebala, mogla, zašto ne, još uvijek normalno funkcionirati. Ionako se svijet sve više svodi na stariju populaciju, bitno je da stariji ljudi čim duže funkcioniraju, kako stvari stoje, oni postaju ti na kojima svijet ostaje.
Zadnjih dana sam pošteno stara i pošteno ne funkcioniram.
Opet umiranje na kauču i vrtoglavice i slabosti po podrumu. I raznorazni suludi filmovi po glavi...
Ne trebam ni televizore ni filmske festivale. Sve već imam i sve je tu.
Žalosno, pomalo...