nego se je pas posra
Danas se dizala velika galama oko sestara u kabeceu rijeka. Kojih navodno fali, ali, kojih će, isto tako navodno, osamdesetak njih dobiti otkaze. Pa se po dužnosti, javnosti obratio ministar zdravstva i rekao da to nisu otkazi, nego da se neke sestre vraćaju s porodiljnog, a ove koje su ih zamijenjivale, one se vraćaju kući. Na dio priče po kojem kabece vapi za sestrama, a sestre vape po burzama, nije se očitovao. Osim da stoji prijašnja tvrda da para za nove sestre jednostavno nema.
Igrom slučaja, danas smo u andergaundu imali posla sa posjetnicama dotičnog ministra. Tiskanima na papiru zlatnog odsjaja. Nakon čega će se na svaku posebno utisnuti zlatni žig. Ručno. Naručitelj, koji inače ima posla s ministarstvima, ali nema posla sa zlaćanim papirom, kaže da je to uvijek tako. Čim se dogodi neka smjena tamo gore, da se onda sve stubokom mijenja i sumanuto naručuje. Posjetnice, pločice, titule, o da, čuvene titule nebuloznih kombinacija neshvatljivih riječi, i koliko li se samo puta zove i prepravlja prije nego li se odluči za tu konačnu titulu. Mnogo puta. Mnogo energije utroši se na zlaćani sjaj.
Kao kod ciganskih vjenčanja.
Što je sirotinja veća, to se više mora sjajiti i šljaštiti i u pozlate umatati.
U međuvremenu, meni pomalo pristižu nalazi. Počinjem vjerovati u teoriju urote, i da mi oni tamo falsificiraju dobre rezultate samo zato jer se spremaju na godišnji i žele me se riješiti.
Nisam više bolesna, to onaj smrad u andergraundu, to me sada ubija.
Smrad, smrad, posvuda...