Prošlotjedni prosjek bio mi je: bolnica svaki drugi dan. Sve detaljnije se upoznajem sa zdravstvenom noćnom morom u hrvata. Ne znam čiji li je briljantni um osmislio sustave po kojima to naše zdravstvo funkcionira, možebiti da se osmislilo i posložilo samo od sebe, kako je pasalo većini, ili bogtepitaj, možda je u ovom slučaju zbilja dokazivo postojanje boga, jer tko onda nadzire i rukovodi (ah, socijalistička riječ, ne uklapa se u ideju) cijelim tim zbrkanim sistemom.
Praksa.
Dobila sam dvije uputnice. Crvenu i crnu. Treba vadit krv. Zvuči kao jednostavan zadatak, ali....
Sa crvenom uputnicom idem na rebro. U bijelu zgradu endokrinologije u osam ujutro. Čekam red na šalteru. Teta na šalteru kaže mi da dobro da sam došla, ali da prvo moram ić čekat red na šalteru u zelenoj zgradi. Odem u zelenu. Čekam red. Teta na šalteru kaže mi da ne, ne, ne, moram prvo ić gore u neku sobu broj taj i taj i onda tamo moram odležat. Odem gore. Ležim s iglom zabijenom u venu. Buljim u strop. Trebala bih se opustit. Da li je potrebno reć da opuštanje i nerviranje ne stanuju na istoj adresi?
Odležim. Teta bockalica mi daje moje dvije bočice krvi i objašnjava kako sad to sve moram odnijeti u bijelu zgradu endokrinologije, da će mi teta tamo na šalteru napisati uputnice dvije, a onda ću se s jednom vratiti opet na šalter zelene zgrade, pa će me oni otamo poslati u biokemijski laboratorij, a s drugom moram otić onda na šalter bijele zgrade nuklearne, pa će me oni otamo poslati u njihov biokemijski laboratorij. Vrti mi se u glavi, trudim se popamtiti samo prvu zgradu, valjda će ona teta tamo znati usmjerit me dalje. Pa za to se školovala, valjda. Usmjeravanje pacijenata koji raznose vlastite bočice.
Vraćam se u zgradu prvu, s početka priče. Na šalter, čekam red. Teta mi dugo piše svašta nešta i radi još veći red. Onda me pošalje u zelenu zgradu. Opet. Čekam red na istom šalteru od prije pola sata. Opet. Dočekam red i dobijem nove papiriće. Sad već imam pune ruke papira i još uvijek one dvije bočice. Teta sa zelenog šaltera šalje me na novi, neplanirani šalter, zato jer nemam dopunsko. Sjedim u nekoj velikoj čekaonici kao na nekom aerodromu i čitam brojeve na ekranu. Čekam svoj red. Dočekam, platim. Pošalje me u sobu broj taj i taj. U sobi broj taj i taj brbljaju neke tetke nešto o nekim svojim internim imbecilijama i prave se da me ne vide. Onda me, uz onaj poznati uzdah kojim se tjeraju dosadne muhe, usmjere da stavim jednu bočicu na stalak, uzimaju mi jedan, ali odmah daju i jedan novi papir. Na novom papiru piše da si dođem po nalaz na šalter zeleni, neki datum u osmom mjesecu. Grčevito se držim uputstava kamo sada moram dalje ići, i zaboravljam primjetit da kontrolni pregled imam zakazan polovicom sedmog, a to je dost prije nego što mi nalaz, kojeg ćemo na zakazanom pregledu kontrolirati, treba doć.
Smušena odlazim dalje. U pobjede nove.
Bijela zgrada, nuklearna. Šalter. Čekam red. Ispred mene, sa štakama jedva stoji prozirni gospodin, a nekako mi se čini da je njegova sveukupna kilaža u rangu sa te dvije štake. Teta na šalteru po proceduri krene napadat gospodina sa pitanjima, tko je, što je, tko mu je doktor, on ju ne čuje, u hodniku je galama, a staklo je zabarikadirano, jedva se saginje do one rupice kroz koju guramo svoje papiriće, pa onda krene nabrajati doktore, primarijuse, magistre, ove one... djeluje iznerviran od cijele te procedure, osim štaka, drhtavim rukama drži svoju bočicu krvi i već zna u koju sobu treba ići, i govori da, da, da, znam... soba 11. Dočekam red. Prolazim istu ispitivačku proceduru. Osim što program bolnički nešto ne radi, pa mi ne mogu sad naplatit to nešto, što bi možda trebalo zato jer nemam dopunsko, pa me šalju svejeno u sobu 11. A to nešto budu mi poslali, možda, kad program proradi.
Odlazim u sobu 11. Soba 11 je u podrumu. Podrum izgleda kao bunker iz filma o zadnjim hitlerovim danima, u onim baš, baš zadnjim danima. Na pola stepenica susrećem prozirnog gospodina. Bori se sa štakama, stepenicama i grčevitim držanjem bočice. Dolazimo do sobe 11. Tamo u bunkerskoj izbi sjedi neki bijelomantijaš i usmjerava nas da mu stavimo bočicu u stalak i javimo se na šalter. Da, hvala, jesmo već. Jebali vas šalteri.
Odlazim na posao. Da li je potrebno reć da kasnim iako počinjem radit tek od devet i pol?
No, hajd, barem sam uspješno riješila taj zadatak prvi. Uputnicu crvenu.
S uputnicom crnom (koja je također namijenjena vađenju krvi) odlazim u dom zdravlja. Oni rade od sedam ujutro. Tamo se već od šest i kusur zorom ranom okupljaju penzići i ubacuju svoje uputnice i knjižice u kutijicu, e da bi čim prije došli na red. Da li je potrebno reć da je u sedam već čekaonica puna?
U sedam i deset minuta otvara se šalter i teta vadi uputnice iz kutijice i onda preko mikrofona proziva imena, kroz prozorčić gura bočice za pišalinu, i usmjerava pacijente, vi u red za krv, vi u red za wc. Zahvaljujući tome što je većina čekaone starijeg pučanstva zaglavila u redu za wc, dolazim na red za krv u rekordnom roku. Zadovoljna. Probušilo mi drugu ruku. Sad imam narkomanske točkice na obje ručice. Nije me pitalo imam li dopunsko. Reklo je da to je to.
Odlazim na posao.
Ne kasnim.
Post je objavljen 06.07.2013. u 09:20 sati.