Ap davn
Bili smo visoko gore i spustili se dole, među ljude. Teško je to opisati kako je, jednom kad preživiš pa se potom spustiš, veliki komad toga dole tako blijed i trivijalan. I nebitan. Skroz.
Pa onda lovim zaostatke. Tek toliko da se apdejtam sa ovime dole, sa svime oko sebe...
Prvo, Marijana je pobijedila. Nisam vjerovala da hoće, ali bilo mi je silno drago. Kao da se svemir poigrao i nasmijao i stavio stvari na svoje mjesto. Mužjak je rekao da uvijek ispravni pobjeđuju i da uvijek pobjeđuje onaj koji nam se svidi.
Mužjak baš svašta znade reći.
Ali ona mi se, nakraju, svidjela najviše. Jbt ga. Lipa je i ima lipe nožice. I umjetne sise. Sve ostalo je pravo na njoj.
Kakogod. Drago mi je da je pobijedila u sredini koja se na sav glas zgraža njezinim ponašanjem, a u tišini joj siiiiilnooooo zavidi.
Toliko.
Onda sam se apdejtala dalje.
Politika nula. Jaca dosadna, ostali anemični. Bzvz.
Pokazali su nam zato kako izgleda monstrum. Ubojica i silovatelj. Privukli naslovom : "Pogledajte kako izgleda monstrum!".
Nije me iznenadilo. Monstrum izgleda kao svaki drugi muškarac. Svaki drugi muškarac može, dakle, biti monstrum. Svi smo mi potencijalni monstrumi, ustvari. Izgledamo kako izgledamo. Kao normalni ljudi, majke, žene, sinovi, kćeri... a kad ono...
Izgled vara, nisu li nas tome učili?
Jesu.
Još uvijek lebdim gore. Lipo je gore....
Super je to
da smo mužjak i ja počeli živjeti zajedno jer sad možemo na miru sjediti svak u svojem kutku stana i igrati se igrica na kompjutoru i pritom se uopće ne moramo zvati mobitelom i pitati se što radimo i objašnjavati si koliko si nedostajemo...
21.06.2011. u 20:43 | 4 Komentara | Print | # | ^istrijanske kućice miće
Desilo se čudo! Na ipsilonu su završili i svečano otvorili kućice! Ipsilon, onaj ištrijanski koji se sto godina već proteže i rasteže od Pule do Kopra, pa se malo račva tamo oko središta istarske županije, hadezejskog Pazina, jelte, jeste.
Odavno mi je prestalo biti urnebesno smiješno ono kako su podijelili gradić zvani Pazin na Pazin Istok, Pazin Zapad, Pazin Centar(?) iako se s jednog na drugi kraj grada stigne biciklom u 10 minuta, ozbiljna zaobilaznica već godinama upozorava šofere na ozbiljnost i veličinu tako jednog grada.
Ili je to samo tako u mojoj glavi, da, sigurno je to u glavi da obilaznica mora obilaziti samo velike gradove i da samo veliki gradovi moraju biti podijeljeni na istok, zapad i centar, jer, ako nisu veliki, ako su mala obična mjesta, onda se samo mali mravi u njima mogu premiješati i pogubiti. A mali mravi se ne voze obilaznicom, ionako.
Bilokakobilo, jednom davno sam upoznala nekog gospodina, koji je radio u onoj francuskoj firmi koja je gradila taj ipsilon, i koji se silno čudio tim kućicama, jer po njegovim riječima, naplaćivati se mogu samo autoceste, a ne dvosmjerni cestuljci s jednim trakom u svakom smjeru. I da, dok se ne izgrade dva traka, ne može se to naplaćivati.
No, to je bilo davno. Od onda se svašta izmijenilo, novi trak se nije izgradio, ali su se, eto, ipak, otvorile naplatne kućice. I sad se ulazak na ozbiljnu cestu s jednim trakom u svakom smjeru plaća kao da se u najmanju ruku ulazi na autoput. Što je, ustvari, super, jer svaki od tih krakića koji ponosno vodi u važne centre tipo Vižinada, Brtonigla, Žminj, Galižana, Kaštelir - industrijska zona, molit ću lijepo, zapošljava sada barem jednu osobu koja zaradjuje sebi kruh umjesto da čami na birou za zapošljavanje. Pet plus Bina Istri!
No, s druge strane, ukoliko je europski narod, koji samo što nije započeo svoju euforičnu invaziju na istarski poluotok, naučen da nakon naplatne kućice dolazi na autoput, a ne na neku najobičniju dvosmjernu cestu, nije li onda za očekivati, da će netko od njih, krenuti odmah po ulasku na istu bacati se u lijevi trak i udarati po gasu misleći da je to sad to i da se može? I onda se poput muha zalijetati u one nesretnike koji, ni krivi ni dužni, dolaze s druge strane?
I nije li upravo na taj način učinjeno više od jednog tragičnog sudara na nedovršenoj riječkoj obilaznici, gdje nije, ni na koji način, ukazano ambicioznim šoferima da ne ulaze na gotovu autocestu, nego na običan dvosmjerni krak?
Meni se, uglavnom, malo stislo šupče od vožnje po tom Y. A uzaludnost cijele farse činila se većom kad sam rutu od tunela do izlaza Rogovići (Pazin) platila isto kao što sam prije plaćala samo tunel. Dakle, poskupilo nije ništa, osim što se sad, umjesto na ulazu u tunel, tunelarina plaća negdje na nekom izlazu... mislim... nije da se zamaram baš jako, ali čemu to sve?
Kolosjek
Ako je jučer bio nenormalan dan s, u cik zore introspekcijom, tjeskobnim mislima o budućnosti i pritajenim strahom od sadašnjosti, onda je ovo jutro danas, jedno sasvim normalno, u kojem me mužjak, ni budilicom, ni šetanjem, ni gromoglasnim udaranjem vode po kadi, a ni zazivanjem s pominjanjem doručka, nije uspio dozvati k svijesti.
Dobro, ovo zadnje mu je upalilo, upornost, mito i korupcija su oduvijek dobitna kombinacija, ali onda opet... teško tijelo, glava koja se želi odkotrljati s ramena, ruke koje ne slušaju, stan koji se ljulja, mehaničke radnje mazanja putra na kruh, beskrajna panorama nutarnjeg tupavila i zacementirane praznine, eeee, to je moj normalni početak dana.
Ono, kad se probudim prije pijetlova nabrijana i puna prebrzih misli, e, to nije normalno.
Normalno je kad jutrom glavinjam, kad bih mogla popit dvije kave odjednom, i potom mirne duše opet zaspati, kad prizivam bezuspješno te neke informacije tipo nečijeg imena, kad pojma nemam koji je dan, godina, mjesec, i tko me uopće uvukao u sve to i zašto.
Pa sad ti živi tako.
Neki ljudi, eto, žive. Živim i ja. Ali kad bi se krenulo lamentirati o kvaliteti života, onda bi se dalo zaključiti da su mnogi ljudi junaci koji se bore sa svojim "normalnim" zaprekama, a da, prvo, toga uopće nisu svjesni, drugo, nitko oko njih toga isto tako nije svjestan, nego ih nazivaju glupima, retardima, nadrkanima, zločestima, smotanima, niškoristi...
Ja isto, nisam niškoristi, sigurno nisam... skroz sam "normalna"... skoro pa junakinja, ali, eto... nitko to ne zna... :)
Cik
Blejim u zid od 05.11 ujutro. Ništa čudno osim što se događa osobi poznatoj po tvrdom jutarnjem snu. U to doba, inače, najslađe sanjam, a jutros me nemilice katapultiralo iz svijeta sna. I ne da nazad.
Mužjak tako krasno spava. Zavidim mu. On se mora dić, zato i spava... A da ne mora, isto bi spavao, a ja bih mu isto zavidila.
Pa sad mislim kako bi bilo super olakšati se i pisati nešto o toj svojoj okrutno i prerano probuđenoj malenkosti. Da sam kojim slučajem morala se probuditi ovako rano, spavala bih samo tako. Ovako... Ovako mislim još da možda postoji neka telepatija i da se negdje dogodilo nešto što je uzdrmalo i mene. Nešto bitno i veliko.
U pet ujutro je dan. Ptičice urlaju. Da sam u Helsinkiju dan bi bio u dva ujutro. Ptičice budne vjerojatno isto.
Sad, pronašla sam zgodno mjesto kraj prozora, mogu jednim okom bit na tipkovnici, drugim na cesti i livadi, i onda tako kameleonski razroko pokrit sve kuteve. Gledam ljude vani i isto su budni. Obučeni, idu nekamo. Još uvijek nema ranojutarnjih šetača pasa na livadi. Ni trkača.
Palo mi je napamet da odem trčat malo ovako rano natašte. Pogotovo jer natašte obično udaram u štokove i želim past u nesvijest. Pa bi baš bilo zgodno da takva teturam negdje po nasipu. I pogađam s koje će strane napast me sunce i razmišljam kako prazan i svjež može biti i veliki grad, samo ako pogodiš trenutak.
Gušio me taj moj život, jutros, valjda. Ono kad u sivom bunilu pogledam sad, unazad i unaprijed i shvatim da unaprijed nemam što puno gledati, ukoliko zbrojim sve sad, sve prije i ukoliko tome pridodam sve što bih htjela i sve od čega strahujem.
Introspekcija.
Gadna radnja u pet ujutro.
:) Evo prvog šetača sa pasom. Pasić je sretan i maše repićem i čini i mene, nadaljinu, nekako sretnom. Tako je malo potrebno za učiniti psa sretnim i tako je malo veselja dovoljno za njegovu zahvalnost.
Tako mi fali ponekad pasić sa sretnim pasećim okicama. Tek toliko da me podsjeti kako je malo dovoljno.
I to jutrom, dok blejim u zid i brojim do 40 i mislim si kako neki tvrde da sa 40 najbolje počinje, a neki da im je pun kua svega onda, e onda bi mi bilo najmilije uzeti pasića i otšetati na livadu. I više ne bi bilo ništa važno.
Ljude, koji se bude ničim izazvani u 5 ujutro, oduvijek smatram nekako bolesnima. Ili napetima na živce. Onima koji imaju velike ambicije, firmu, radnike, i moraju namaknuti neke somove i onda ne mogu radi toga spavati. Pa slažu planove u pet ujutro i čekaju da se otvori prvi kafić, pa da dan počne zaozbiljno. To su oni skroz uspjeha gladni i pritom nestrpljivi.
Jok ja.
Moja malenkost tako fino zna trpiti i niš ne raditi...
Kao jutros, npr... dan još nije ni počeo, a već sam svašta propustila.... imat pasa, trčat po nasipu, vozit biciklo, skovat pakleni plan... idem doručkovat.
Da se, barem odnekud, krene... nekamo...
Usrani namćori
Kiša pada, pa ne pada, pa opet pada, pa ne pada. Sunce ne sije. A ljudiiiii. Ljudi nadrkani. Ljudi nesretni, ljudi zrače frustracijama, ljudi su, čini mi se danas skroz u kurcu. Od kad sam se zatvorila od loših vijesti, od loših ljudi, sve mi teže nekako padaju ti neki čangrizasti namćori koji misle da su njihovi problemi toliko veliki i toliko časni da im daju onda prava ponašati se tako povrijeđeno i uvrijeđeno, i da se svi oko njih moraju osjećati, ako ne već tako frustriranima, a onda barem toliko krivima. Za tu njihovu silnu nesreću.
Nesreću jer im je loše na poslu, nereću jer ne mogu naći posao po svojem ćefu, nesreću jer žive u nesretnoj zemlji, nesreću jer nemaju dovoljno novaca, nesreću jer je sve oko njih drugačije nego što bi bilo da je po njihovom, nesreću jer ne znaju što žele... ljudi su bića skroz u kurcu.
Jedina osoba s kojom sam se zadnjih dana družila, i koja oko sebe ne širi tako glupe vibracije, jest ona kojoj najdraža osoba boluje i umire. Ona je zahvalna jer je još uvijek živ i jer se još uvijek može i jer su još uvijek tu. Oboje i zajedno.
Druge ljude nekako ni ne želim vidjeti. Jer oni su ljuti jer im je pukao nokat i zato jer im nije dobro na poslu i onda se ja moram osjećati loše.
Kao da ja njima trljam nos s time što nemam posla uopće. I što sam zadnjih sto kuna zaradila tako da sam šmirglala prastaru stolicu punu crva ludoj bivšoj šefici. I onda trčala s istom (stolicom, ne šeficom) po gradu jer je krenuo pljusak. I sad svi moraju biti nadrkani i nesretni radi toga.
Tužno.
Eto.
Olakšala sam se.
Ma, uostalom, ko ih jebe, budale, nek se saftaju u svojoj nesreći... sami su si krivi. Sad kad sam naučila razlikovati jedne od drugih, strogo biram samo mudrace. Nasmijane i budalaste... prave mudrace za ovo krivo vrijeme.
Moždane drndarije
Jutros me isto budio. Bila sam već ionako budna, a njega nisu brinule čarapice šarenice, nego planovi za ljeto. Ići ćemo, sve ćemo ići. I na otok, i na koncert, i na exit, i na puno planina, a prije svega na najvišu planinu svih, nekada u ljubavi i slozi, a sad bogtepitaj gdje, južnih slavenaca oliti balkanaca, kakogod, sve ćemo učiniti i jebe nam se. Jednom se živi. Novac se ne nosi u grob. Sve to nešto. Sve ćemo ovo ljeto. Ljeto života u kasno ljeto života. Ili možda pred-jesen života? Ma neeeeee...
Onda sam dogovorila kafu u gradu. Obukla u tu svrhu tangice u kojima mi je jesenas bilo jojmenijoj s upalom mjehura. Od onda ne volim tangice.
Ali više nemam gaća normalnih, bapskih. Nekako, stare se raspale, pa sam kupila neke u C&A, počele se rašivati nakon prvog pranja, fuj C&A, fuj, fuj, ni gaće vam ne valjaju, fuj, sad imam samo raspadnute gaće nove i tange stare. Obukla, dakle, tange stare plave, navukla traperice s poderanim dupetom i rupama raznim, njih nosim 6 godina i nisu oduvijek bile na rupe ni zakrpe, ali to se sad nosi, gole guzice i rupe, obukla i staru plavu ofucanu majicu, obukla se najreprezentativnije što sam mogla i krenula u nadi da će me makar NF ovjekovječiti, samo nek me vidi, joj sigurno će se zakačit za polugolo dupe... a neću ga još dugo šetati ovim gradom... poslije mi je ipak, bilo malo neugodno. A sve je u stavu, i rupe se mogu dostojanstveno nosit, ako se dostojanstveno postaviš. Odijelo ne čini čovjeka, a ni ženu štikle.
Popila sam kafu s Verom u cuker i kafeu, to je sad neko fensišmensi furka sex i grad u gradu, kao fino uređen bijeli kafić s bijelim vunenim tepihićem iznad šanka, primjetila sam samo da su aluminijska vrata zgodno obukli u sirovo drvo, i to moram reći mužjaku kad bude opet gradio svoju kuću iz snova, da se na aluminij može našarafit nepravilno drvo i onda izgleda jebački kao apartman u Africi kojeg smo u časopisu onomad zaslinili. A i kafa im nije loša, ali to nema veze s vratima.
Rekla mi Vera da sam se malo zaokružila, ali da bi mi dobro došla još koja kilica. I da izgledam zdravo. Za razliku od one zadnje prvomajske krize kad sam umislila da umirem od neke teške boleštine i da će me vjetrić otpiriti s ulice.
To je to. Prvomajska kriza i ništa drugo.
Sad je opet sve oke. Zdravo i rumeno.
Kiša pada ovih dana i ništa ne treniram.
Poslije je zbilja uspjela napasti s nebesa. Ovaj grad ima najstrmije ulice na svijetu i svi se nagrnu voziti njima baš kad i kiša krene kliziti niz njih. Pa onda svi zajedno milimo u koloni i milimo i to traje i to traje. I to je strašno u ovom gradu.
I to je sve što je ovdje strašno... parkiranje, vožnja i gradski prijevoz. I to što samo kamikaze smiju vozit biciklo. I našlo bi se još toga, ali ne želim.
Poslije sam odradila svoj privatni sat. Učim sad revnosno css, html i to. Najesen ću tražiti posao. Zaozbiljno.
Dobro mi je sad, kad nemam doticaja s ljudima koji rade, jer svi plaču, sve stoji, nitko ne plaća, a sve mi je jasno. Dovoljno je samo baciti pogled na burzu i sve je jasno.
Grafički dizajn umire. Sve ga manje trebaju. Istovremeno, svi traže dizajnere koji su programeri i grafičari odjednom. Svatko, tko se iole razumije u posao, zna da su to dva odvojena posla kojima je samo ekran dodirna točka. Svatko, tko se iole razumije u vođenje tvtke, zna kolika je razlika između jednog i dva zaposlena. Svatko, tko se iole razumije u šah, rekao bi da je ovo pat pozicija. No, ja se ne razumijem u šah, pa ne bih to rekla. Jasno mi je samo da je situacija, naizgled, bezizlazna. I da mi se čini, kolikogod nas malo ima, tolikogod nas ima previše. Čim nema posla za sve, čim jedna osoba obavlja posao za dvoje, znači da nas ima previše. Svi ne možemo raditi, svi ne možemo preživjeti.
Pa si sve nešto mislim, da bi umjesto zabrane abortusa, trebalo uvesti sterilizaciju i kastraciju kao društvenu i socijalnu obavezu. I onda prvo cepnuti stare jarce i jarice, a onda predpubertetlije. Djeca bi onda ostajala draga i mila jer ih nikad ne bi oprao pubertet, ljudi bi isto bili mirni bez tih divljih hormona, svi bismo bili dragi i debeli kao mekani i čupavi kućni ljubimci i život bi baš bio kvaliteta na kvadrat.
Jednog dana tome će sigurno biti tako. Neće bit drugog izbora. A i mačkama će to sigurno biti drago.
Mislim da ovuliram. Ludo sam socijalno raspoložena, sve mi je smiješno i ne mogu isključiti mozak kojem je ludo zabavno zabavljati samog sebe. A imam i onaj plodni bjeljanjak iscjedak. Sve po peesu. (a tko još znade što je to pees, ustvari?) I ne spava mi se. I baš bih se družila i to sve nešta.
I osjećam se zdravo, a to je najljepše od svega.
Zanimljivo je to. Skroz. Taj rat tijela, hormona i tog nečeg neopipljivog, koje kalkulira, preračunava, skuplja milion informacija i onda ih, ili prekopira, ili prožvače pa onda izbaci neki rezultat kao nešto što bi trebalo biti konačno i što je onda izloženo javnoj osudi ili oduševljenju, kako li je već klima naklonjena.
Muško i ja, dok smo normalni i dok nam računala pravilno rade, zbrajaju i oduzimaju, složni smo da se ne želimo razmnožavati. Ja sam, oduvijek, složno se slagala sama sa sobom, a on je već probao, nije se skroz usrao, ali zna kolika je to muka. Muka i istovremeno neopisivo veselje, ali i muka, citiram. Rezultat je taj da si klimamo glavama i djelujemo složno i skladno u svojoj namjeri. Ali onda, kad dođu ti neki dani, kolikogod glava znade što želi, tijelo s druge strane skroz poludi, počne se onako čudno izvijati, počne sliniti kao bijesni puž balavac, počne se širiti kao vulkansko grotlo, i jebiga, tijela preuzmu kontrolu, ona znaju onda što hoće, tijela se žele razmnožavati, mi ne, nikako, i ja znam onda da on lagano gubi nadzor, i on to zna isto, i slabi smo, budale...
Hm, možda su iz tog razloga izmislili kontracepciju.
Svakim danom, sve mi je jasnije kako uspješno sazrijevam u pametnu plavušu. Jednostavno, čudo jedno začudno...
Izjava dana
Richie Sambora: "Obožavam svoj posao i nastupamo po zaista velikim stadionima. U Europi sviramo na 30 stadiona, a idemo čak i na bizarna mjesta poput Hrvatske i Uzbekistana."
Mužjak mi je, nedavno, u svojem ushitu čitanja knjige za vrijeme svakodnevnog polsatnog seruckanja puta dva, otkrio da u svemu što nam je smiješno, obavezno postoji nešto loše. Kad netko padne, kad se saplete, čemugod se smijali, u tom nečem mora biti nečeg nedobrog.
E, mene tako nasmijala ova izjava.
A jedino što je u njoj smiješno jest upravo to što cijeli život živim na jednom od tih bizarnh mjesta.
Bahahahaaa!
Ali dobro, ajde, smiješno mi je i to što je nakon onog strahotnog igrokaza sa papinom svitom, ovakva izjava trebala ovoj zemlji otprilike kao budali šamar, ali to već nije nedobro, to je aman-taman pljuska za triježnjenje... ako pijanci nisu već u prekritičnom stanju da bi ih pljuska uopće dotakla...
A niš
Insomnia. Potpuna budnost u 01.17 dana tog i tog u gradu drugome. Zaključila sam prije neki dan, u još jednoj od nesanica, da sam indigo dijete. Sigurno je to to. Zato jer su ta djeca nakrivo nasađena i kasnije narastu u nakrivo nasađene ljude koji i dalje sporo kopčaju i sazriju tek u dobi od 40 godina. E, ja sam jedna od tih. Točno na pragu zrelosti. Ne bi čovjek rekao. Ali, eto, samo što nisam.
Kad sam imala 30 godina slomila sam kažiprst. Nikad prije nisam ništa slomila, pa nisam znala da je i ovaj slomljen. Sve dok nije pocrnio do te mjere da ga je bilo grdo za vidjeti, pa sam poslije 5 dana razmišljanja i meditacije odlučila ipak posjetiti doktora. Sestra me tamo jako mrzila jer nisam hipohondar, a doktor me učtivo krenuo ispitivati, prvo koliko imam godina, e da bi me onda pitao imam li dečka, pa da li se, jelte, jebemo, i da li se pazimo, jer potencijalne trudnice ne smiju na rendgen. Ali je već kod prvog pitanja vrištao u nevjerici na brojku od 30. I jedna curka me iste godine ispitivala u teretani da sigurno idem u školu u drugome gradu, jer me ona nije nikad vidjela u školi u selu mome malome. Pa je onda počela mucati i govoriti mi Vi. U to doba sam nosila zurku od Eminema i umišljala da sam lijepa kao Eni Lenoks i nije čudo da su ljudi mislili da idem u srednju školu. Koja bi normalna 30-godišnjakinja dopustila sebi tako neozbiljan nastup u svijetu ozbiljnih ljudi. Samo indigo tridesetogodišnjakinja, naravno.
Onda sam i dalje živjela tako neozbiljno i opušteno, sve do jednog groznog trenutka, kad sam u nekoj piceriji vidjela skupinu mulaca koja se baš oštri da izađe zaozbiljno van i onjuši dobro taj uzbudljivi svijet. Pa sam nekako izračunala da toliko star bi trebao biti sin od mojeg prvog dečka. I da sad već sigurno izlazi van, a možda i jebe nešto. E, mislim da su mi se u tom trenutku nacrtale prve bore. Kao da je jedan krug tim činom završen i kao da je to to i doviđenja. E, tu sam se nekako počela osjećat odraslijom. Ali, nisam ja kriva. To je taj indigo.
Moj prvi dečko nije bio indigo. Nije me nikad ni razumio. A mislim da s njim nisam nikad ni svršila... a što bi se drugo moglo i očekivati od srednjoškolke i studenta prve godine... U svakom slučaju, nije me uspio nagovoriti da se udam za njeg odmah poslije srednje škole i da krenem u rađanje. Ja da mu rađam, a vani svijet širok kao otvoreni dlan. Čeka, zove, mami. Vabi... kurac od svijeta. Nikad se nisam ozbiljno makla iz ove zemlje, iako je svijet čekao i vabio, uzalud mu bilo.
Upoznala sam nedavno dečka koji ima četiri banke, a još uvijek izgleda kao srednjoškolac. On kaže da je tajna njegovog izgleda u tome što jedan dio života nije živio. I meni se ponekad s mojim životom tako čini. Možda je i on indigo. Navodno, on već ima dijagnozu i tablete za šizofrenika. A možda ni ja nisam indigo, možda i meni trebaju tablete.
A možda su u šumi...
Laku noć.
Ukratko i svezajedno
Ne znam da li je to do toga što filmove na jubitu gledam sa slušalicama, pa nekako lakše uniđem onda u ekran, čujem glasove u glavi, jedan lijevo, drugi desno, slika u sredini, pa se onda mozak lakše prepusti svim tim senzacijama, valjda... ali ovaj film me baš odnio, još uvijek se ogledam po sobi i pokušavam shvatiti gdje sam i što mi je činiti, valjda bi se ukratko moglo reći da je ... dobar film. Jebenica.
Okreni se malo, sine
Čitala sam sinoć svoj pokojni blog ( a skoro svaki bloger ima svoju mračnu stranu ) i sva sretna zaključila da super je to, imati blog, ostavljati tragove i onda, nakon nekog vremenskog odmaka, njuškati po vlastitim stopama i pitati se koja je to budaletina slagala takve rečenice. U svim rečenicama čitam isto, te jedno te isto, te zima mi je, te posao me ubija, te ne mogu se posrat, te kad će tome kraj. Lajtmotiv crn i siv, uglavnom... strašno, u neku ruku. Najstrašniji je onaj dio u kojem sam svjesna koja je budaletina to pisala. U drugim dijelovima je sve nekako gorko-kiselkasto-slatko. A onda očajno.
Stvarno treba pisati blog i onda čitati ga, e da bi se donekle, iz sigurnosti ekrana i vremenske distance, dalo nanovo upoznati sebe i svoje falunge.
Otkrila sam sinoć slučajno tako osobni lajtmotiv, a onda i pronašla prateću pjesmicu... i baš se zgodno i u njoj prepoznala...
.
Predložio je mužjak hrabro da eliminiram jedan grad i ostanem na dva. Jednom iz kojeg sam, ionako već otišla, i trećem koji mi nije lijep. I u kojem mi je boravak bez mužjaka lagano nepodnošljiv. Pa bismo, mi onda, u njemu boravili zajedno. I bili sretni i skladni i veseli, provodili dane u nježnostima i poljupcima, bez obzira na svu nelijepost okolo naokolo.
Računica je, ustvari, skroz hladna i jednostavna. U najdražem gradu imam samo najdraže ljude, automehaničara, ginekologicu, doktoricu opće prakse, moram se jednom mjesečno prijaviti na burzu i mogu svakodnevno ispijati kave i ćakulati s raznim dragim ljudima. Ali nemam od čega živjeti, a stan se mora plaćati. A to malo što na crno zaradim, ionako mogu raditi posvuda gdje ima interneta. U gradu po mojem izboru nema posla da se radi za stalno, pa da se ima škuža za prijavu privremenog boravka na mup-u. U najdražem gradu samo su dragi ljudi, more, planine, šume, svjetla, sve je tako nekako drago. I jbg. Nema mužjaka.
Najdraži grad do sad mi je bio utočište, ta neka kućica u koju mogu pobjeć, ti neki ljudi s kojima, opet, mogu pobjeć od svojeg u njihove živote, sve te neke godine koje su nakupile još neke nove ljude i uspomene... strah me je malo odreći se dragog grada... A ništa u konačnici nisam uspjela. Ni od posla napraviti karijeru, ni s podstanarstva evoluirati u stanarstvo, samo sam skupila neke ljude u prolazu i stvorila neke, sada već uspomene, s njima.
Pa me je pomalo strah da neću imati gdje se skriti bez dragoga grada. Jednom, možda, to nešto... kad se navikneš biti vukom samotnjakom, onda nije lako čoporu se vratiti, iako, sve je to, uvijek je sve u glavi... u glavi mi trenutno kaos i strah i opet kaos...i opet strah... kao onaj trenutak na stijeni kad se treba ispružiti iznad ambisa i dohvatiti novo hvatište, pa odgađam i odgađam, jedan pogrešan potez znači pad, a ne volim padati, nikako...
Gledala sam, onda kad sam gledala gluposti na televiziji, emisiju o čovjeku koji je živio s vukom i naučio jedno jedino pravilo: divljoj životinji nemoj nikada zatvarati prostor za bijeg, jer onda će te sigurno napasti, ponekad se samoj sebi činim mirnom i pitomom samo kada imam odstupnicu i nesretnom kad je nemam i onda ne znam bih li sebi odgrizla jezik ili šapu ili to nešto što je krivo da sam u ćorsokaku. Pa onda ne znam.
Čitala sam, sad kad čitam gluposti na portalima, kako je Vuica rekla da je ljubavnica uvijek pažena i mažena i ona je prva, za njom se trči i za njom se gine, uvijek se trči za onom koja bježi... uvijek se bježi od one koja napada i kvoca, kako ne bi napadala, kada nema kamo pobjeć... život je ćorsokak kakogod da okreneš...
Možda je pred nama koji mjesec ljubavi i nježnosti i pojubaca, a možda smo se samo sabili u ćošak, a da toga baš i nismo svjesni... možda bi trebala biti riječ sa velikim prvim slovom... moram cimerici najaviti svoj odlazak, moram raditi nešto, a cijeli dan se samo stišćem i uvlačim u sebe...
Iz nekog razloga sam skibila danas ikonicu Iskrice, nisam tamo bila godinama, otišla sad, sjetila se lozinke, na profilu su mi se samo dodale neke nove brojke, oni starci, tridesetogodišnjaci od kojih mi poruke čame u inboxu, sad su mlađi od mene... ono mjesto na kojem sam se prije pet godina vidjela, osvojila sam u nekoliko navrata... čini mi se da baš je frka..
,
Na zadnjem poslu kojeg sam radila, najveći mi je problem bio taj što sam morala bit na poslu.
Zvuči lijeno, zvuči grozno, zvuči razmaženo, al moj zadnji posao bio je dosadan i nezahtjevan i služio je samo da pokrpam prvi i zadnji datum u mjesecu, platim stanarinu, struju, benzin, zdravstveno, hranu i ostanem na nuli. I tako iz mjeseca u mjesec. Iz godine u godinu. Uz nužnu dozu neizvjesnosti, jer svaki mjesec mogao je biti posljednji. To je, ustvari, bilo jedino uzbudljivo na tom poslu, hoće li ovaj mjesec proći inspekcija, nakalemiti odokativnu kaznu u rangu od 30 do 90 milja kuna i doviđenja posao.
Pa sam na poslu vježbala, uglavnom, čekanje vremena da odradi svoje. Vježbala strpljivost, lijenost i malodušnost. Nisam radi toga dobila ni povišicu, ni božićnicu, ni uskrsnicu, ni goli kurac, ništa posebno, osim te ružne navike vježbanja stajanja po strani.
Posao je onda otišao, a navika ostala.
Navika je ta da od 09 do 17 sjedim pred ekranom i brljam po internetu. Gledam u gomile beskorisnih informacija o tuđim guzicama, sisama, suzama, sudovima, mukama, radostima, katastrofama, nebulozama i vrtim se tako od portala do fejspuka preko gmaila posvuda i nazad i opet u krug. Dok sa strane stoji neki posao kojeg trebam učiniti, ali baš mi je mrzak, jer nemam ideju, a ni nemam volju da ga odradim 100% prisutna i skoncentriran, pa tonem onda sve dublje u ništavilo, dok se posao kiseli a naručitelj papri. Nema veselja, nema zabave, nema rezultata, sve je tako bzvz i sivo.
Nema početka i nema kraja.
I nema entuzijazma.
Komu? Čemu? Zašto?