Moždane drndarije
Jutros me isto budio. Bila sam već ionako budna, a njega nisu brinule čarapice šarenice, nego planovi za ljeto. Ići ćemo, sve ćemo ići. I na otok, i na koncert, i na exit, i na puno planina, a prije svega na najvišu planinu svih, nekada u ljubavi i slozi, a sad bogtepitaj gdje, južnih slavenaca oliti balkanaca, kakogod, sve ćemo učiniti i jebe nam se. Jednom se živi. Novac se ne nosi u grob. Sve to nešto. Sve ćemo ovo ljeto. Ljeto života u kasno ljeto života. Ili možda pred-jesen života? Ma neeeeee...
Onda sam dogovorila kafu u gradu. Obukla u tu svrhu tangice u kojima mi je jesenas bilo jojmenijoj s upalom mjehura. Od onda ne volim tangice.
Ali više nemam gaća normalnih, bapskih. Nekako, stare se raspale, pa sam kupila neke u C&A, počele se rašivati nakon prvog pranja, fuj C&A, fuj, fuj, ni gaće vam ne valjaju, fuj, sad imam samo raspadnute gaće nove i tange stare. Obukla, dakle, tange stare plave, navukla traperice s poderanim dupetom i rupama raznim, njih nosim 6 godina i nisu oduvijek bile na rupe ni zakrpe, ali to se sad nosi, gole guzice i rupe, obukla i staru plavu ofucanu majicu, obukla se najreprezentativnije što sam mogla i krenula u nadi da će me makar NF ovjekovječiti, samo nek me vidi, joj sigurno će se zakačit za polugolo dupe... a neću ga još dugo šetati ovim gradom... poslije mi je ipak, bilo malo neugodno. A sve je u stavu, i rupe se mogu dostojanstveno nosit, ako se dostojanstveno postaviš. Odijelo ne čini čovjeka, a ni ženu štikle.
Popila sam kafu s Verom u cuker i kafeu, to je sad neko fensišmensi furka sex i grad u gradu, kao fino uređen bijeli kafić s bijelim vunenim tepihićem iznad šanka, primjetila sam samo da su aluminijska vrata zgodno obukli u sirovo drvo, i to moram reći mužjaku kad bude opet gradio svoju kuću iz snova, da se na aluminij može našarafit nepravilno drvo i onda izgleda jebački kao apartman u Africi kojeg smo u časopisu onomad zaslinili. A i kafa im nije loša, ali to nema veze s vratima.
Rekla mi Vera da sam se malo zaokružila, ali da bi mi dobro došla još koja kilica. I da izgledam zdravo. Za razliku od one zadnje prvomajske krize kad sam umislila da umirem od neke teške boleštine i da će me vjetrić otpiriti s ulice.
To je to. Prvomajska kriza i ništa drugo.
Sad je opet sve oke. Zdravo i rumeno.
Kiša pada ovih dana i ništa ne treniram.
Poslije je zbilja uspjela napasti s nebesa. Ovaj grad ima najstrmije ulice na svijetu i svi se nagrnu voziti njima baš kad i kiša krene kliziti niz njih. Pa onda svi zajedno milimo u koloni i milimo i to traje i to traje. I to je strašno u ovom gradu.
I to je sve što je ovdje strašno... parkiranje, vožnja i gradski prijevoz. I to što samo kamikaze smiju vozit biciklo. I našlo bi se još toga, ali ne želim.
Poslije sam odradila svoj privatni sat. Učim sad revnosno css, html i to. Najesen ću tražiti posao. Zaozbiljno.
Dobro mi je sad, kad nemam doticaja s ljudima koji rade, jer svi plaču, sve stoji, nitko ne plaća, a sve mi je jasno. Dovoljno je samo baciti pogled na burzu i sve je jasno.
Grafički dizajn umire. Sve ga manje trebaju. Istovremeno, svi traže dizajnere koji su programeri i grafičari odjednom. Svatko, tko se iole razumije u posao, zna da su to dva odvojena posla kojima je samo ekran dodirna točka. Svatko, tko se iole razumije u vođenje tvtke, zna kolika je razlika između jednog i dva zaposlena. Svatko, tko se iole razumije u šah, rekao bi da je ovo pat pozicija. No, ja se ne razumijem u šah, pa ne bih to rekla. Jasno mi je samo da je situacija, naizgled, bezizlazna. I da mi se čini, kolikogod nas malo ima, tolikogod nas ima previše. Čim nema posla za sve, čim jedna osoba obavlja posao za dvoje, znači da nas ima previše. Svi ne možemo raditi, svi ne možemo preživjeti.
Pa si sve nešto mislim, da bi umjesto zabrane abortusa, trebalo uvesti sterilizaciju i kastraciju kao društvenu i socijalnu obavezu. I onda prvo cepnuti stare jarce i jarice, a onda predpubertetlije. Djeca bi onda ostajala draga i mila jer ih nikad ne bi oprao pubertet, ljudi bi isto bili mirni bez tih divljih hormona, svi bismo bili dragi i debeli kao mekani i čupavi kućni ljubimci i život bi baš bio kvaliteta na kvadrat.
Jednog dana tome će sigurno biti tako. Neće bit drugog izbora. A i mačkama će to sigurno biti drago.
Mislim da ovuliram. Ludo sam socijalno raspoložena, sve mi je smiješno i ne mogu isključiti mozak kojem je ludo zabavno zabavljati samog sebe. A imam i onaj plodni bjeljanjak iscjedak. Sve po peesu. (a tko još znade što je to pees, ustvari?) I ne spava mi se. I baš bih se družila i to sve nešta.
I osjećam se zdravo, a to je najljepše od svega.
Zanimljivo je to. Skroz. Taj rat tijela, hormona i tog nečeg neopipljivog, koje kalkulira, preračunava, skuplja milion informacija i onda ih, ili prekopira, ili prožvače pa onda izbaci neki rezultat kao nešto što bi trebalo biti konačno i što je onda izloženo javnoj osudi ili oduševljenju, kako li je već klima naklonjena.
Muško i ja, dok smo normalni i dok nam računala pravilno rade, zbrajaju i oduzimaju, složni smo da se ne želimo razmnožavati. Ja sam, oduvijek, složno se slagala sama sa sobom, a on je već probao, nije se skroz usrao, ali zna kolika je to muka. Muka i istovremeno neopisivo veselje, ali i muka, citiram. Rezultat je taj da si klimamo glavama i djelujemo složno i skladno u svojoj namjeri. Ali onda, kad dođu ti neki dani, kolikogod glava znade što želi, tijelo s druge strane skroz poludi, počne se onako čudno izvijati, počne sliniti kao bijesni puž balavac, počne se širiti kao vulkansko grotlo, i jebiga, tijela preuzmu kontrolu, ona znaju onda što hoće, tijela se žele razmnožavati, mi ne, nikako, i ja znam onda da on lagano gubi nadzor, i on to zna isto, i slabi smo, budale...
Hm, možda su iz tog razloga izmislili kontracepciju.
Svakim danom, sve mi je jasnije kako uspješno sazrijevam u pametnu plavušu. Jednostavno, čudo jedno začudno...