Gnjec
Teško je najteže pokrenuti mašinu jednom kad se zaustavi. Lako je mirovati (kako kome, meni da) i pustiti te zupčiće i zupčanike da zahrđaju, a potom...
Potom škripi sve to jako nekako.
Pa mi škripi ovih zadnjih dana sve jače i jače.
Prvo me danima prala tuga povratka. Ono nešto, o čemu ne mogu pisati. Ne znam kako pisati, i ne znam kako objasniti, jer ne volim ni sama to nešto. Te generalizacije koje se pretvaraju u predrasude. I onda kad rečenica počne sa Hrvati su naki, vaki, taki, bilokaki, to ne volim, jer više volim da smo svi svakaki. I da svi znamo se nositi sa samima sobom. I da nema nekog pravilnika po kojem si moramo lomiti kičme.
I jer me plaši ta velika srednja većina koja voli da smo svi isti i trudi se silno da bude ista sa istima, jer tako je lakše, kad smo svi isti. Pa onda bez srama kamenuje one koji su dovoljno drski da bi bili različitima.
I onda me plaši to što posvuda postoji neka velika srednja većina, koja jako voli biti upravo nekakvom.
I to mi onda, nakraju balade, daje neko pravo da generaliziram.
I da budem tužna kad se vratim u Hrvatsku.
Tužna jer u Hrvatskoj ne živi smisao za humor. Nikakav. I jer Hrvati sve shvaćaju ozbiljno i preozbiljno. I jer sami sebe shvaćaju najozbiljnije od svega. I, jer tako smrtno ozbiljni, sebi daju preveliku važnost i vrijednost i onda se dave u vlastitim frustracijama, jer nitko drugi na ovom svijetu ne prepoznaje tu njihovu prenapuhanu veličinu kao neku pravu vrijednost. Začudo. I onda se guše u vlastitom nezadovoljstvu od tuđeg nepriznavanja. I onda tumaraju dalje u vlastitom sljepilu i bunilu, nesposobni da se barem od srca nasmiju sebi i svojoj gluposti.
I onda je meni tako, kad se vratim u taj bananasti kavez, tužno mi je skroz. I jadno. I čemerno.
I glupo je o tome uopće pisati, jer tu nema pomoći, sve dok srednja velika većina ne nauči drugačije, nego tako tupavo blejati kroz svoje rešetke s pogledom na zid. Veliki betonski, samima sebi na spomen podignutim. I ne zna drugačije nego kamenovati one koji im se ne dive.
I glupo je, opet, s druge strane sve to zanemarivati i gušiti vlastitu tugu, a ne učiniti pritom ništa. Ili žmiriti i praviti se da ne vidim. Ili žmiriti još jače i zamišljati da oko mene je sve nekako drugojačije od onog što inače vidim...
No, dobro, i ovaj pms je prošao. Kemija u mozgu, mesu i žilama se opet, donekle, vratila u normalu.
I što sad? Živim u zemlji među čemernim i zatvorenim ljudima bez smisla za humor. A moglo je bit i gore. Mogla sam živjet i u Švicarskoj. Da se kojim slučajem moj otac nije uplašio tek njihovog besmisla za humor, pa odbio ponudu.
Poznato zlo uvijek je bolje od nepoznatog dobra.
Javljam se na neke oglase za posao. Nema odgovora. Ni đa, ni bu, ni odjebi, ni žao nam je. Kažu na posaohaer da je to normalno. Jer se na jedan oglas javlja petsto nas očajnika. I tko će svima odgovarati. I tko će uopće pogledat sve te životopise?
Bez posla pretvaram se u zahrđali stroj. Zastarjelu mašinu koja skuplja prašinu.
Mužjak me sutra vodi na godišnji. I ovako zahrđalu i zastarjelu. Da ne mislim na čemer i kavez i da se ne smrzavam u tužnom okruženju. Na godišnjem ćemo imati more, kišu i sunce, a nećemo imati interneta.
Možda se oporavim.
Doviđenja.
eci peci pec...
Milan Mladenović dobio plato u Beogradu
Franjo Tuđman spomenik u Splitu
...ja sam mali zec
Jedna putna
Bila danas na zavodu javiti da živim. Tamo na šalteru je bilo više onih koji se javljaju prvi puta, nego nas, veterana socijalne pripomoći. Da kojim slučajem nije naš jedan i jedini šalteraš otišao na wecu 10 minuta i stvorio red od nas troje, mogli su nas prvoprijavljivači debelo nadmašiti. Ovako su samo duplo.
Čudno mi to za ovo doba godine.
Mislim, ipak, turisti, sezona, ovo-ono, držnedaj posao, a ne radnu knjižicu....
Poslije tog iskustva sam se gubila po gradu. Skoro ubila ženu na pješačkom. A nisam je vidjela, matere mi, baš sam u tom trenutku škicnula na sic jesu li mi cedei se otopili na suncu, i etonje! Toliko je malo potrebno da se pogine. Ili preživi.
A prije toga sam se ionako umalo zabila u kamion.
A glupo je to kako smo vožnju prihvatili kao nešto normalno, a to ustvari ruski rulet. Djelići sekunde i prave stvari na krivom mjestu. Da se pogine. Ili preživi. Kakogod.
Vruće u autu. Vruuuče! Tropska klima.
Dovezla se konačno milojmajci na majčino mlijeko. Ona oduševljeno pričala o nekim subvencioniranim stanovima, koji su džabe 4 godine, a poslije toga se nešto desi pa se kredit otplati. Svih dvadeset godina odjednom.
Pa me tjerala onda da čitam to nešto na internetu, pa da shvatim o čemu to piše.
Kurca ustvari nisam shvatila. Osim da su ti stanovi već planuli, i da su ljudi dobijali ključeve, skoro pa odmah nakon što su dali zahtjev. I da ima neke cake.
Ne smije biti veći od ovog, mora biti manji od onog, mora biti novogradnja, mora otplata kredita trajati preko 20 godina, ne smije se stan iznajmljivati, ali se može prodati nakon 6 godina.
Prve četiri godine država plaća pola kredita, a poslije toga - bog te veselio. I nešto o tome kolika kamata može biti, ali upravo to kurca nisam razumjela i to mi se svidjelo najmanje od svega. To kad nešto zvuči dobro, a ja ne razumijem.
Pa sam ju onda razuvjerila da je to glupo. I da ja ipak imam 40 godina. I da je to već sve gotovo. Kurac od karijere, kurac od posla, kurac od života, kurac od kredita kojeg bih dizala ovako promašena. Čak i ako država dijeli polovicu. A što ako država bankrotira? Tko će onda dijelit moju polovicu? Mama?
I onda mi je opet sinulo zašto nemam stan. Upravo zato jer razmišljam tako, umjesto da razmišljam onako, kao oni ljudi koji su sretni kao mali štenci jer su dobili i kredit i ključeve i bog ih veselio.
Možda oni imaju 20. I možda im nije frka zadnji kredit dati u 40-oj.
Meni jest frka od 60-tih pod kreditom.
I frka me isto tako od svakog papira na kojem stoji potpis:
Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Luka Bebić, v. r..
Budi u meni sve osim povjerenja.
Nepovjerljivi puše u životu.
Oni puni povjerenja isto.
Kakogod okreneš.
Vruče je za popizdit.
Sutra sam opet cijeli dan u autu. Umorna od ničega. Sparine, vručine i nomadskog života.
Samo opušteno
Čak i ako se ukuca bog.hr u tražilicu, na prvom mjestu se nađe blog. To je zato što google već dobro poznaje unutrašnjost mojih vijuga, pa znade da sam odavno prestala tražiti boga svoga. Istoga su mi pokazivali svaku malu još dok sam bila mala i od onda ga više nekako ne želim gledati. Nije neki prizor.
Elem, dobili smo ključ od stana, ubacili stvari u kola i zaputili se put istoka. Ravnom, dosadnom i najdosadnijom autocestom na Balkanu. Po cesti smo brojali kamijone i radovali se njima jer nam oni ostavljaju novčiće. I nije neka količina, ali bolje išta nego prazna cesta.
Osim prebrojavanja kamijondžija, do granice smo se, u dosadi, utrkivali s Francuzima i ostalim onostranim gastarbajterima, a poslije granice više nismo. Mnogo je rupičasta neka cesta, ta posle. A i kola imaju neku svoju godinu, treba to da se ceni. A dobila sam i žulj od držanja gasa. A i milicija, jelte, jeste.
Do Novog Sada stiže se nekim partizanskim putem preko Fruške gore. Preko istog puta stiže i konvoj kamiona pa se onda tamo mili 20 na sat. Za slučaj da se ne mili, sa strane stoje milicajci i kažnjavaju one koji se usuđuju preko 60 rupa na jednom kvadratnom metru, juriti preko 60 kilometara po satu. To ako im već nije pukla osovina, a ono da barem nešto plate.
U Novom Sadu zato je sve jednostavno. Ulice prod pravim kutem, pravilne kockice ukrštene na par bulevara i vozi miško. A i parking placeva na sve strane. I rijetko se naplaćuju. A i pored milion taxista uopće je glupo tramakati se s kolima po gradu. I ništa se ne reciklira. I nitko ne skuplja boce. I novogradnja im je strašno grda i loše kvalitete, isto kao u nas. Osim što radnjice u njihovim novogradnjama rade svakim danom od 06-23. Strašno nekatolički i grubo. I ne razumijem kako te prodavačice tamo mogu biti tako drage i opuštene pored tako nehumanog tretamana.
Svaka tuđa livada je zelena, a njihove su sve nekako sive, suve i prašnjave. Temperatura cca 35 stepena pod normalno. Žene gole hodaju gradom, pokazuju leđa, noge, sise, guzice, muškarci se skidaju do pasa (ali to samo kad je exit, pa se uklope među divlje engleze, inače su skroz fini i stidljivi), sve je nekako usporeno i opušteno. Opušteno do bola.
Opušteno je ta magična riječ koja dijeli podnožje Fruške gore od ostatka svijeta.
Opušteno smo, ondak, tamo proveli 4 dana, od kojih smo samo jednog mijenjali za noć i skroz izgubili u svojoj staračkoj nemoći na alkoholizirano dočekivanje zore, a ondak se prepustili opuštenom trošenju života i para po dunavskim restorančićima i kafićima, po kvartovskim bircevima i legendarnim alanfordovskim okupljalištima...i od sveukupne zbrke dojmova, utisaka, senzacija, sada mogu samo s tugom konstatirati da smo se... vratili. :(
svak u svojoj budalaštini uživa
Upekla sparina, upalile se moždane, a vizionar se probudio...
''nije bitno tko će ga radit kad JA plaćan...to je nebitno''
''i to će bit na mjestu gdje je bio....ovaj...ime od Josipa Broza i tu ćemo mi stavit, znači ova moja vlast i JA ću financirat i platit i to sve''
''znači...ne virujen da će bit ik...o protiv Issa''
''ja ću ga platiti neće koštat ni kune''
''ja Tuđmana poštivan i sve, ali Iss je iznad Tuđmana i iznad svega''
''znači u Riodežanejru je iss od triesisedan metara, a mi ćemo napravit Issa od triesdeve metara i to će bit moj najveći projekt u životu i to želin napravit, Issa od triesdeve metara koji će bit najveći na kugli zemaljskoj''
Obrijala sam danas pizdu na ćelavo. Tek onako, da osvježimo skakutanja po krevecu...
3 crtice, 1 zaključak
Moja prijateljica, još dok je bila mlada, krasila se oštrim humorom, cinizmom, sarkazmom, i svim tim nečim šte ne ide uz mlada i naivna stvorenja, nego uz ona stara i iskustvom izborana. Svi smo se, onomad, divili njezinim brzim i britkim doskočicama. I svi smo je voljeli i uživali u njezinom oštroumnom prisustvu.
Moja prijateljica više nije onako mlada, i sve njezine brze i gorke doskočice sada izgledaju kao učmala kiselina stare i nedojebane usidjelice. Često me ražalosti, a ponekad ide na živce u tom svojem patološkom nedostatku ružičastog optimizma. I to ne samo meni...
Moja milamajka, kad je bila mlada, uvijek se glasno i čvrsto borila za ideal, pravdu, za svoje ciljeve. Svi su je se bojali, a do svojih ciljeva je svojom presilnom energijom i pretvrdom odlučnošću uvijek znala doći. Čega god se dohvatila, bila je u tome uspješna. Jer jednostavno ne postoji uspjeh koji u sebi ne nosi, ako ne dobro balansiranu tragediju, a onda barem svu silinu želje, volje i entuzijazma. Iako je nisu baš obožavali, voljeli su ljudi onomad, tu neku pravedničku energiju ispod koje su se ponekad mogli sakrit.
Ni ona više nije mlada. Ali se i dalje bori. Za svojh pet kuna u dućanu, koje je umislila da su joj ukrali, a ne prihvaća pritom činjenicu da je ona ta koja slabo vidi, bori se onda za svoje jeftinije krastavce, za svoje goste, koje joj nadrkana agentica više nikad ne želi poslati. Ona u svojem životu ima sve manje uspjeha i sve veću zalihu tableta za smirenje, nju smatraju groznom starom ženom koja samo radi probleme i uglavnom ne žele imati posla s njome. Sa cijelim svijetom se ona već posvadila, jer svijet je otišao u klinac, nema više pravde... svijet je tomu kriv, ne ona...
Mužjakov najbolji prijatelj najdraže je stvorenje na svijetu. Osim toga je kronični alkoholičar. Njega svi vole jer je izgledom mlađahan, dobar kao otopljeni putar na svježem kruhu i ima najljepši pijani osmijeh. Muškarci ga redom vole i tapšaju po ramenima, a žene žele spavati s njime. I on s njima, naravno. To jer je dobar kao kruh ispod putra.
Ali i on je na pragu "doviđenja zategnutoj koži". Sada i njega lagano preuzima strah. Da osmijeh će se pretvoriti u grdu grimasu, a simpatično pametovanje u naporno pentanje smrdljivog pijanca kojeg svi žele, na ovaj ili onaj način, samo izbjeći...
Baš gadno zna biti to starenje.
nije nestalo, samo se izgubilo
Mužjak je otišao kod prijatelja na vikend u jebanje. Prijatelj ima bend i s bendom ima nastup, a mužjak će se na nastupu fino napušit, napit i gledat polugole curice. Osim toga, njih se dvojica nisu vidjeli godinu dana i već si svašta imaju za reć. To imaju drugo jutro, dok budu mamurni teturali, što po stanu, što po gradu.
Meni se baš nešto nije dalo ići u jebanje, pa ostadoh doma čuvati stan. Kao i uvijek, nacrtah si svakojake planove. Te ovo ću, te ono ću, te svašta ću...
Nakraju, dva dana hipnotizirano sjedim uz ekran i slažem svoju prvu web usranicu. Podsjetilo me to na dane kad sam tek počela raditi u štampariji i kad sam satima slagala svoj prvi letak. Pa prvu vizitku. Sve puno entuzijazma i silnih ideja i totalnog neznanja kako od svojih ideja u glavi doći do realizacije na papiru.
Tako je to i sada.
No, moram naglasiti da sam prvi puta, nakon toliko godina, opet doživjela višesatnu koncentraciju u svom svojem neznanju. Taman kad sam se nekako pomirila da mozak mi je otišao u sjeme i da više za te neke stvari jednostavno nemam ni snage, ni volje, ni veselja.
Zadovoljna, priznajem. :)
jedan plus jedan minus...
Računala sam tako. Kako sam nekad prije mogla neš zaraditi, a sad ne mogu. Prije sam radila i živjela kod roditelja, pa sam si kupila auto. Onda sam otišla u podstanarstvo, pa kupila fotoaparat. Onda sam počela planinarit, pa kupila planinarsku opremu. Onda sam svaki vikend išla nekamo i to košta, jebate. Onda mi više nije ostajalo ništa sa strane. Ništa više nisam kupovala.
Auto sada ima osmu godinu, fotoaparat petu, a gojze četvrtu.
Osim toga sam nezaposlena.
Dobrih deset godina otišlo je, dakle, u potrošnu robu, otišlo je u niš. Cijeli život je niš, kad se sračuna dobro ta teška filozofska računica.
Al` opet, dobro, još se vozi, još se slikava, još se gojze nisu raspale. Još se živi taj život za niš.
Više ni ne plaćam stan, sad živim kod mužjaka. On plaća sve naše dadžbine, a još mi i daje za šoping na tržnici. Ja njemu, zauzvrat čistim, peglam, radim društvo i dajem pizde. Činim sve što ga veseli. Da to nešto, kojim slučajem, ne veseli i mene, moglo bi se reći da sam prava kurvetina. I da sam baš dobro tržila.
Ono, najstariji zanat, umjesto za pare i krpice, mijenam za lagodni život. Vrhunac vrhunaca ženske neemancipiranosti.
No, da kojim se slučajem ozakonimo i prozovemo mužem i ženom, onda više ne bih bila kurvetina. Nego bi to bilo legalno i ok. Onda bih bila poštena žena koja živi od muža. I to bi sve bilo normalno.
Ovako, eto...
Svako jutro se muvam kvartom na putu do tržnice. Sa mnom se muvaju još samo mlade majke i bake s potomcima. Ponekad se osjećam kao da sam zarobljena u nekom rasplodnom kvartu. Mravinjaku blizu neke debele matice.
Uglavnom osjećam da ne pripadam ovdje.
Ali tako se osjećam bilogdje na ovom svijetu. I kad odem doma, i tamo nekako ne pripadam.
Veselli me taj osjećaj nepripadnosti i lakoće življenja. Skroz. Od svih stvari, to ne bih mijenjala.
Život je trgovina, a ja nikad nisam uspjela saznati pravu cijenu. Nit se naučila cjenkati. Osim oko onih stvari do kojih mi nije stalo. Ali to onda nije to.
Uspjela sam zato ugušiti emocije, da ih nitko ne vidi. To zato jer kad sam bila mala nisam smjela plakati jer smo i onda bili podstanari. Pa da nas ne izbace, moralo je biti reda i tišine. A tamo gdje su emocije, tamo nema tišine.
Poslije su mi to neki ljudi zamjerali. Većina njih. Manjini njih se to sviđa.
Meni isto.