Bila danas na zavodu javiti da živim. Tamo na šalteru je bilo više onih koji se javljaju prvi puta, nego nas, veterana socijalne pripomoći. Da kojim slučajem nije naš jedan i jedini šalteraš otišao na wecu 10 minuta i stvorio red od nas troje, mogli su nas prvoprijavljivači debelo nadmašiti. Ovako su samo duplo.
Čudno mi to za ovo doba godine.
Mislim, ipak, turisti, sezona, ovo-ono, držnedaj posao, a ne radnu knjižicu....
Poslije tog iskustva sam se gubila po gradu. Skoro ubila ženu na pješačkom. A nisam je vidjela, matere mi, baš sam u tom trenutku škicnula na sic jesu li mi cedei se otopili na suncu, i etonje! Toliko je malo potrebno da se pogine. Ili preživi.
A prije toga sam se ionako umalo zabila u kamion.
A glupo je to kako smo vožnju prihvatili kao nešto normalno, a to ustvari ruski rulet. Djelići sekunde i prave stvari na krivom mjestu. Da se pogine. Ili preživi. Kakogod.
Vruće u autu. Vruuuče! Tropska klima.
Dovezla se konačno milojmajci na majčino mlijeko. Ona oduševljeno pričala o nekim subvencioniranim stanovima, koji su džabe 4 godine, a poslije toga se nešto desi pa se kredit otplati. Svih dvadeset godina odjednom.
Pa me tjerala onda da čitam to nešto na internetu, pa da shvatim o čemu to piše.
Kurca ustvari nisam shvatila. Osim da su ti stanovi već planuli, i da su ljudi dobijali ključeve, skoro pa odmah nakon što su dali zahtjev. I da ima neke cake.
Ne smije biti veći od ovog, mora biti manji od onog, mora biti novogradnja, mora otplata kredita trajati preko 20 godina, ne smije se stan iznajmljivati, ali se može prodati nakon 6 godina.
Prve četiri godine država plaća pola kredita, a poslije toga - bog te veselio. I nešto o tome kolika kamata može biti, ali upravo to kurca nisam razumjela i to mi se svidjelo najmanje od svega. To kad nešto zvuči dobro, a ja ne razumijem.
Pa sam ju onda razuvjerila da je to glupo. I da ja ipak imam 40 godina. I da je to već sve gotovo. Kurac od karijere, kurac od posla, kurac od života, kurac od kredita kojeg bih dizala ovako promašena. Čak i ako država dijeli polovicu. A što ako država bankrotira? Tko će onda dijelit moju polovicu? Mama?
I onda mi je opet sinulo zašto nemam stan. Upravo zato jer razmišljam tako, umjesto da razmišljam onako, kao oni ljudi koji su sretni kao mali štenci jer su dobili i kredit i ključeve i bog ih veselio.
Možda oni imaju 20. I možda im nije frka zadnji kredit dati u 40-oj.
Meni jest frka od 60-tih pod kreditom.
I frka me isto tako od svakog papira na kojem stoji potpis:
Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Luka Bebić, v. r..
Budi u meni sve osim povjerenja.
Nepovjerljivi puše u životu.
Oni puni povjerenja isto.
Kakogod okreneš.
Vruče je za popizdit.
Sutra sam opet cijeli dan u autu. Umorna od ničega. Sparine, vručine i nomadskog života.
Post je objavljen 12.07.2011. u 21:45 sati.