Čak i ako se ukuca bog.hr u tražilicu, na prvom mjestu se nađe blog. To je zato što google već dobro poznaje unutrašnjost mojih vijuga, pa znade da sam odavno prestala tražiti boga svoga. Istoga su mi pokazivali svaku malu još dok sam bila mala i od onda ga više nekako ne želim gledati. Nije neki prizor.
Elem, dobili smo ključ od stana, ubacili stvari u kola i zaputili se put istoka. Ravnom, dosadnom i najdosadnijom autocestom na Balkanu. Po cesti smo brojali kamijone i radovali se njima jer nam oni ostavljaju novčiće. I nije neka količina, ali bolje išta nego prazna cesta.
Osim prebrojavanja kamijondžija, do granice smo se, u dosadi, utrkivali s Francuzima i ostalim onostranim gastarbajterima, a poslije granice više nismo. Mnogo je rupičasta neka cesta, ta posle. A i kola imaju neku svoju godinu, treba to da se ceni. A dobila sam i žulj od držanja gasa. A i milicija, jelte, jeste.
Do Novog Sada stiže se nekim partizanskim putem preko Fruške gore. Preko istog puta stiže i konvoj kamiona pa se onda tamo mili 20 na sat. Za slučaj da se ne mili, sa strane stoje milicajci i kažnjavaju one koji se usuđuju preko 60 rupa na jednom kvadratnom metru, juriti preko 60 kilometara po satu. To ako im već nije pukla osovina, a ono da barem nešto plate.
U Novom Sadu zato je sve jednostavno. Ulice prod pravim kutem, pravilne kockice ukrštene na par bulevara i vozi miško. A i parking placeva na sve strane. I rijetko se naplaćuju. A i pored milion taxista uopće je glupo tramakati se s kolima po gradu. I ništa se ne reciklira. I nitko ne skuplja boce. I novogradnja im je strašno grda i loše kvalitete, isto kao u nas. Osim što radnjice u njihovim novogradnjama rade svakim danom od 06-23. Strašno nekatolički i grubo. I ne razumijem kako te prodavačice tamo mogu biti tako drage i opuštene pored tako nehumanog tretamana.
Svaka tuđa livada je zelena, a njihove su sve nekako sive, suve i prašnjave. Temperatura cca 35 stepena pod normalno. Žene gole hodaju gradom, pokazuju leđa, noge, sise, guzice, muškarci se skidaju do pasa (ali to samo kad je exit, pa se uklope među divlje engleze, inače su skroz fini i stidljivi), sve je nekako usporeno i opušteno. Opušteno do bola.
Opušteno je ta magična riječ koja dijeli podnožje Fruške gore od ostatka svijeta.
Opušteno smo, ondak, tamo proveli 4 dana, od kojih smo samo jednog mijenjali za noć i skroz izgubili u svojoj staračkoj nemoći na alkoholizirano dočekivanje zore, a ondak se prepustili opuštenom trošenju života i para po dunavskim restorančićima i kafićima, po kvartovskim bircevima i legendarnim alanfordovskim okupljalištima...i od sveukupne zbrke dojmova, utisaka, senzacija, sada mogu samo s tugom konstatirati da smo se... vratili. :(
Post je objavljen 11.07.2011. u 10:23 sati.