jedan plus jedan minus...
Računala sam tako. Kako sam nekad prije mogla neš zaraditi, a sad ne mogu. Prije sam radila i živjela kod roditelja, pa sam si kupila auto. Onda sam otišla u podstanarstvo, pa kupila fotoaparat. Onda sam počela planinarit, pa kupila planinarsku opremu. Onda sam svaki vikend išla nekamo i to košta, jebate. Onda mi više nije ostajalo ništa sa strane. Ništa više nisam kupovala.
Auto sada ima osmu godinu, fotoaparat petu, a gojze četvrtu.
Osim toga sam nezaposlena.
Dobrih deset godina otišlo je, dakle, u potrošnu robu, otišlo je u niš. Cijeli život je niš, kad se sračuna dobro ta teška filozofska računica.
Al` opet, dobro, još se vozi, još se slikava, još se gojze nisu raspale. Još se živi taj život za niš.
Više ni ne plaćam stan, sad živim kod mužjaka. On plaća sve naše dadžbine, a još mi i daje za šoping na tržnici. Ja njemu, zauzvrat čistim, peglam, radim društvo i dajem pizde. Činim sve što ga veseli. Da to nešto, kojim slučajem, ne veseli i mene, moglo bi se reći da sam prava kurvetina. I da sam baš dobro tržila.
Ono, najstariji zanat, umjesto za pare i krpice, mijenam za lagodni život. Vrhunac vrhunaca ženske neemancipiranosti.
No, da kojim se slučajem ozakonimo i prozovemo mužem i ženom, onda više ne bih bila kurvetina. Nego bi to bilo legalno i ok. Onda bih bila poštena žena koja živi od muža. I to bi sve bilo normalno.
Ovako, eto...
Svako jutro se muvam kvartom na putu do tržnice. Sa mnom se muvaju još samo mlade majke i bake s potomcima. Ponekad se osjećam kao da sam zarobljena u nekom rasplodnom kvartu. Mravinjaku blizu neke debele matice.
Uglavnom osjećam da ne pripadam ovdje.
Ali tako se osjećam bilogdje na ovom svijetu. I kad odem doma, i tamo nekako ne pripadam.
Veselli me taj osjećaj nepripadnosti i lakoće življenja. Skroz. Od svih stvari, to ne bih mijenjala.
Život je trgovina, a ja nikad nisam uspjela saznati pravu cijenu. Nit se naučila cjenkati. Osim oko onih stvari do kojih mi nije stalo. Ali to onda nije to.
Uspjela sam zato ugušiti emocije, da ih nitko ne vidi. To zato jer kad sam bila mala nisam smjela plakati jer smo i onda bili podstanari. Pa da nas ne izbace, moralo je biti reda i tišine. A tamo gdje su emocije, tamo nema tišine.
Poslije su mi to neki ljudi zamjerali. Većina njih. Manjini njih se to sviđa.
Meni isto.