Ne znam da li je to do toga što filmove na jubitu gledam sa slušalicama, pa nekako lakše uniđem onda u ekran, čujem glasove u glavi, jedan lijevo, drugi desno, slika u sredini, pa se onda mozak lakše prepusti svim tim senzacijama, valjda... ali ovaj film me baš odnio, još uvijek se ogledam po sobi i pokušavam shvatiti gdje sam i što mi je činiti, valjda bi se ukratko moglo reći da je ... dobar film. Jebenica.
Post je objavljen 04.06.2011. u 21:09 sati.