Blejim u zid od 05.11 ujutro. Ništa čudno osim što se događa osobi poznatoj po tvrdom jutarnjem snu. U to doba, inače, najslađe sanjam, a jutros me nemilice katapultiralo iz svijeta sna. I ne da nazad.
Mužjak tako krasno spava. Zavidim mu. On se mora dić, zato i spava... A da ne mora, isto bi spavao, a ja bih mu isto zavidila.
Pa sad mislim kako bi bilo super olakšati se i pisati nešto o toj svojoj okrutno i prerano probuđenoj malenkosti. Da sam kojim slučajem morala se probuditi ovako rano, spavala bih samo tako. Ovako... Ovako mislim još da možda postoji neka telepatija i da se negdje dogodilo nešto što je uzdrmalo i mene. Nešto bitno i veliko.
U pet ujutro je dan. Ptičice urlaju. Da sam u Helsinkiju dan bi bio u dva ujutro. Ptičice budne vjerojatno isto.
Sad, pronašla sam zgodno mjesto kraj prozora, mogu jednim okom bit na tipkovnici, drugim na cesti i livadi, i onda tako kameleonski razroko pokrit sve kuteve. Gledam ljude vani i isto su budni. Obučeni, idu nekamo. Još uvijek nema ranojutarnjih šetača pasa na livadi. Ni trkača.
Palo mi je napamet da odem trčat malo ovako rano natašte. Pogotovo jer natašte obično udaram u štokove i želim past u nesvijest. Pa bi baš bilo zgodno da takva teturam negdje po nasipu. I pogađam s koje će strane napast me sunce i razmišljam kako prazan i svjež može biti i veliki grad, samo ako pogodiš trenutak.
Gušio me taj moj život, jutros, valjda. Ono kad u sivom bunilu pogledam sad, unazad i unaprijed i shvatim da unaprijed nemam što puno gledati, ukoliko zbrojim sve sad, sve prije i ukoliko tome pridodam sve što bih htjela i sve od čega strahujem.
Introspekcija.
Gadna radnja u pet ujutro.
:) Evo prvog šetača sa pasom. Pasić je sretan i maše repićem i čini i mene, nadaljinu, nekako sretnom. Tako je malo potrebno za učiniti psa sretnim i tako je malo veselja dovoljno za njegovu zahvalnost.
Tako mi fali ponekad pasić sa sretnim pasećim okicama. Tek toliko da me podsjeti kako je malo dovoljno.
I to jutrom, dok blejim u zid i brojim do 40 i mislim si kako neki tvrde da sa 40 najbolje počinje, a neki da im je pun kua svega onda, e onda bi mi bilo najmilije uzeti pasića i otšetati na livadu. I više ne bi bilo ništa važno.
Ljude, koji se bude ničim izazvani u 5 ujutro, oduvijek smatram nekako bolesnima. Ili napetima na živce. Onima koji imaju velike ambicije, firmu, radnike, i moraju namaknuti neke somove i onda ne mogu radi toga spavati. Pa slažu planove u pet ujutro i čekaju da se otvori prvi kafić, pa da dan počne zaozbiljno. To su oni skroz uspjeha gladni i pritom nestrpljivi.
Jok ja.
Moja malenkost tako fino zna trpiti i niš ne raditi...
Kao jutros, npr... dan još nije ni počeo, a već sam svašta propustila.... imat pasa, trčat po nasipu, vozit biciklo, skovat pakleni plan... idem doručkovat.
Da se, barem odnekud, krene... nekamo...
Post je objavljen 15.06.2011. u 06:31 sati.