Predložio je mužjak hrabro da eliminiram jedan grad i ostanem na dva. Jednom iz kojeg sam, ionako već otišla, i trećem koji mi nije lijep. I u kojem mi je boravak bez mužjaka lagano nepodnošljiv. Pa bismo, mi onda, u njemu boravili zajedno. I bili sretni i skladni i veseli, provodili dane u nježnostima i poljupcima, bez obzira na svu nelijepost okolo naokolo.
Računica je, ustvari, skroz hladna i jednostavna. U najdražem gradu imam samo najdraže ljude, automehaničara, ginekologicu, doktoricu opće prakse, moram se jednom mjesečno prijaviti na burzu i mogu svakodnevno ispijati kave i ćakulati s raznim dragim ljudima. Ali nemam od čega živjeti, a stan se mora plaćati. A to malo što na crno zaradim, ionako mogu raditi posvuda gdje ima interneta. U gradu po mojem izboru nema posla da se radi za stalno, pa da se ima škuža za prijavu privremenog boravka na mup-u. U najdražem gradu samo su dragi ljudi, more, planine, šume, svjetla, sve je tako nekako drago. I jbg. Nema mužjaka.
Najdraži grad do sad mi je bio utočište, ta neka kućica u koju mogu pobjeć, ti neki ljudi s kojima, opet, mogu pobjeć od svojeg u njihove živote, sve te neke godine koje su nakupile još neke nove ljude i uspomene... strah me je malo odreći se dragog grada... A ništa u konačnici nisam uspjela. Ni od posla napraviti karijeru, ni s podstanarstva evoluirati u stanarstvo, samo sam skupila neke ljude u prolazu i stvorila neke, sada već uspomene, s njima.
Pa me je pomalo strah da neću imati gdje se skriti bez dragoga grada. Jednom, možda, to nešto... kad se navikneš biti vukom samotnjakom, onda nije lako čoporu se vratiti, iako, sve je to, uvijek je sve u glavi... u glavi mi trenutno kaos i strah i opet kaos...i opet strah... kao onaj trenutak na stijeni kad se treba ispružiti iznad ambisa i dohvatiti novo hvatište, pa odgađam i odgađam, jedan pogrešan potez znači pad, a ne volim padati, nikako...
Gledala sam, onda kad sam gledala gluposti na televiziji, emisiju o čovjeku koji je živio s vukom i naučio jedno jedino pravilo: divljoj životinji nemoj nikada zatvarati prostor za bijeg, jer onda će te sigurno napasti, ponekad se samoj sebi činim mirnom i pitomom samo kada imam odstupnicu i nesretnom kad je nemam i onda ne znam bih li sebi odgrizla jezik ili šapu ili to nešto što je krivo da sam u ćorsokaku. Pa onda ne znam.
Čitala sam, sad kad čitam gluposti na portalima, kako je Vuica rekla da je ljubavnica uvijek pažena i mažena i ona je prva, za njom se trči i za njom se gine, uvijek se trči za onom koja bježi... uvijek se bježi od one koja napada i kvoca, kako ne bi napadala, kada nema kamo pobjeć... život je ćorsokak kakogod da okreneš...
Možda je pred nama koji mjesec ljubavi i nježnosti i pojubaca, a možda smo se samo sabili u ćošak, a da toga baš i nismo svjesni... možda bi trebala biti riječ sa velikim prvim slovom... moram cimerici najaviti svoj odlazak, moram raditi nešto, a cijeli dan se samo stišćem i uvlačim u sebe...
Iz nekog razloga sam skibila danas ikonicu Iskrice, nisam tamo bila godinama, otišla sad, sjetila se lozinke, na profilu su mi se samo dodale neke nove brojke, oni starci, tridesetogodišnjaci od kojih mi poruke čame u inboxu, sad su mlađi od mene... ono mjesto na kojem sam se prije pet godina vidjela, osvojila sam u nekoliko navrata... čini mi se da baš je frka..
Post je objavljen 02.06.2011. u 21:33 sati.