A niš
Insomnia. Potpuna budnost u 01.17 dana tog i tog u gradu drugome. Zaključila sam prije neki dan, u još jednoj od nesanica, da sam indigo dijete. Sigurno je to to. Zato jer su ta djeca nakrivo nasađena i kasnije narastu u nakrivo nasađene ljude koji i dalje sporo kopčaju i sazriju tek u dobi od 40 godina. E, ja sam jedna od tih. Točno na pragu zrelosti. Ne bi čovjek rekao. Ali, eto, samo što nisam.
Kad sam imala 30 godina slomila sam kažiprst. Nikad prije nisam ništa slomila, pa nisam znala da je i ovaj slomljen. Sve dok nije pocrnio do te mjere da ga je bilo grdo za vidjeti, pa sam poslije 5 dana razmišljanja i meditacije odlučila ipak posjetiti doktora. Sestra me tamo jako mrzila jer nisam hipohondar, a doktor me učtivo krenuo ispitivati, prvo koliko imam godina, e da bi me onda pitao imam li dečka, pa da li se, jelte, jebemo, i da li se pazimo, jer potencijalne trudnice ne smiju na rendgen. Ali je već kod prvog pitanja vrištao u nevjerici na brojku od 30. I jedna curka me iste godine ispitivala u teretani da sigurno idem u školu u drugome gradu, jer me ona nije nikad vidjela u školi u selu mome malome. Pa je onda počela mucati i govoriti mi Vi. U to doba sam nosila zurku od Eminema i umišljala da sam lijepa kao Eni Lenoks i nije čudo da su ljudi mislili da idem u srednju školu. Koja bi normalna 30-godišnjakinja dopustila sebi tako neozbiljan nastup u svijetu ozbiljnih ljudi. Samo indigo tridesetogodišnjakinja, naravno.
Onda sam i dalje živjela tako neozbiljno i opušteno, sve do jednog groznog trenutka, kad sam u nekoj piceriji vidjela skupinu mulaca koja se baš oštri da izađe zaozbiljno van i onjuši dobro taj uzbudljivi svijet. Pa sam nekako izračunala da toliko star bi trebao biti sin od mojeg prvog dečka. I da sad već sigurno izlazi van, a možda i jebe nešto. E, mislim da su mi se u tom trenutku nacrtale prve bore. Kao da je jedan krug tim činom završen i kao da je to to i doviđenja. E, tu sam se nekako počela osjećat odraslijom. Ali, nisam ja kriva. To je taj indigo.
Moj prvi dečko nije bio indigo. Nije me nikad ni razumio. A mislim da s njim nisam nikad ni svršila... a što bi se drugo moglo i očekivati od srednjoškolke i studenta prve godine... U svakom slučaju, nije me uspio nagovoriti da se udam za njeg odmah poslije srednje škole i da krenem u rađanje. Ja da mu rađam, a vani svijet širok kao otvoreni dlan. Čeka, zove, mami. Vabi... kurac od svijeta. Nikad se nisam ozbiljno makla iz ove zemlje, iako je svijet čekao i vabio, uzalud mu bilo.
Upoznala sam nedavno dečka koji ima četiri banke, a još uvijek izgleda kao srednjoškolac. On kaže da je tajna njegovog izgleda u tome što jedan dio života nije živio. I meni se ponekad s mojim životom tako čini. Možda je i on indigo. Navodno, on već ima dijagnozu i tablete za šizofrenika. A možda ni ja nisam indigo, možda i meni trebaju tablete.
A možda su u šumi...
Laku noć.