Usrani namćori
Kiša pada, pa ne pada, pa opet pada, pa ne pada. Sunce ne sije. A ljudiiiii. Ljudi nadrkani. Ljudi nesretni, ljudi zrače frustracijama, ljudi su, čini mi se danas skroz u kurcu. Od kad sam se zatvorila od loših vijesti, od loših ljudi, sve mi teže nekako padaju ti neki čangrizasti namćori koji misle da su njihovi problemi toliko veliki i toliko časni da im daju onda prava ponašati se tako povrijeđeno i uvrijeđeno, i da se svi oko njih moraju osjećati, ako ne već tako frustriranima, a onda barem toliko krivima. Za tu njihovu silnu nesreću.
Nesreću jer im je loše na poslu, nereću jer ne mogu naći posao po svojem ćefu, nesreću jer žive u nesretnoj zemlji, nesreću jer nemaju dovoljno novaca, nesreću jer je sve oko njih drugačije nego što bi bilo da je po njihovom, nesreću jer ne znaju što žele... ljudi su bića skroz u kurcu.
Jedina osoba s kojom sam se zadnjih dana družila, i koja oko sebe ne širi tako glupe vibracije, jest ona kojoj najdraža osoba boluje i umire. Ona je zahvalna jer je još uvijek živ i jer se još uvijek može i jer su još uvijek tu. Oboje i zajedno.
Druge ljude nekako ni ne želim vidjeti. Jer oni su ljuti jer im je pukao nokat i zato jer im nije dobro na poslu i onda se ja moram osjećati loše.
Kao da ja njima trljam nos s time što nemam posla uopće. I što sam zadnjih sto kuna zaradila tako da sam šmirglala prastaru stolicu punu crva ludoj bivšoj šefici. I onda trčala s istom (stolicom, ne šeficom) po gradu jer je krenuo pljusak. I sad svi moraju biti nadrkani i nesretni radi toga.
Tužno.
Eto.
Olakšala sam se.
Ma, uostalom, ko ih jebe, budale, nek se saftaju u svojoj nesreći... sami su si krivi. Sad kad sam naučila razlikovati jedne od drugih, strogo biram samo mudrace. Nasmijane i budalaste... prave mudrace za ovo krivo vrijeme.