|
|
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Članica i svojevremeno urednica
Učim pletenje i rado čitam
Vrijedne i sposobne kuharice
o ljubavi saznajte na
Volim:
- zagreb
- bloganje,
- fotkanje,
- more,
- cvijeće,
- iskrenost,
- djecu,
- ljude britka jezika
do boli,
- papati,
- sportati se,
- putovati,
- envy parfem jedino i isključivo mirisalo,
- naušnice i srebreni nakit
Mrzim:
- ričet,
- dvoličnost,
- licimjerje,
- lopovluk,
- četnike,
- ogovaranje
i smicalice,
- žohare,
- depilaciju,
- licimjerje,
- neodgovornost,
- političare,
- peglanje,
- pranje posuđa,
Kad se sjetim još nečeg javim se s kojim voli/nevoli dodatkom dodam svakako
Sinoć, točnije u ranim jutarnjim satima jednim sam komentarom izazvala burnu reakciju.
Naime, na rečenicu Rubijinog posta « Jebeš metropolu u kojoj ti najdraže cipelice postanu blatnjave.» moje je komentar izbacio na vidjelo niz mojih frustracija vezanih za život u mom rodnom Zagrebu.
Iako poznajem Rubijin stil pisanja ( što više redovita sam čitateljica a to ne bi bila da mi njen stil i izražaj ne odgovara ) i njenu sam šalu upravo tako i shvatila kao šalu. Moje je trenutno raspoloženje i jezičavost ( poznata sam po burnim reakcijama i «paljenju na guranje») kao torpedo izbacilo komentar «Dušo jel si ti sigurna da si šetala u Zagrebu??!!!!? Parkirališta oko novootvorenih ŠC- a obično nisu uređena a mi ti purgeri Zagrebom priznajemo relaciju Pimpek (spomenik pored Dinamovog stadiona) -Črnomerec ostalo su naselja u kojima mahom žive dotepenci»
Uslijedilo je Rubijin odgovor :Angie - Pa baš na tom Črnomercu je sve puno blata
Pa moj :»Ne znam draga, Črnkas poznam ko vlastiti džep i moje su Hush Pupiess- ice bezblatne ostale mora da si se po parku fatala ili pločnik zabljesnuta shoppingom nisi pratila:)) «
Rasprava se zahuktala nakon Rubijine konstatacije pitanja « Ti si preveliki lokalpatriot, pa ne vidiš blato :D Nego, jel i u Vrapču, Gajnicama i Stenjevcu žive dotepenci? I koga ti točno svrstavaš u dotepence?
I mog odgovora :» Priznam jesam i nedam jebat metropolu. Da Stenjevec, Gajnice i Vrapče nalaze se iza Mitnice i do 40 godina prošlog stoljeća bili su sela izvan Zageba, u njima su od 80-tih nadalje niknula nova naselja (izuzev Gajnica 70-tih) u kojima žive uglavnom ljudi koji su doselili u Zagreb trbuhom za kruhom. Dotepenci su doseljenici iz provincije otjerani iz iste međutim provinciju iz sebe nikada nisu uspjeli istjerati ili blaže rečeno ljudi koji nisu srasli s Zagrebom njegovim manirima, šlifom, šarmom, uljudbama koje su generacije starih zagrepčanaca i purgera držale posebnima. Nažalost vidim ja blato u Zagrebu ali ne samo na cesti uz nju i, moj Zagreb na moju tugu nestaje.
Zašto sam frustrirana i tako reagirala, zašto sam raspravu prenjela « usvoju butigu» i odlučila o njoj pisati. Zato jer cijeli dan o tome razmišljam. Ne cijeli dan već duže vrijeme razmišljam zašto je Zagreb "trn u oku".
Razmišljam, odakle te frustracije, moje i tuđe jesam li preveliki lokalpatriot, možda homofobična, zatucana, malograđanka iz metropole ili je posrijedi nešto drugo.
Na početku moram konstatirati :» Mi smo Agreameri, Purgeri ili Zagrepčani zatvoreni, ljudi poprilično zaljubljeni u svoj grad ( a tko nije), često radi toga « dižemo nos visoko u zrak» teško prihvaćamo činjenicu da se grad u kojem smo se rodili mijenja i širi da u njega dolaze neki novi ljudi i ostavljaju svoj trag, govore nekim drugim narječjem, imaju različite običaje, različit način ophođenja.
Ja sam Zagrepčanka po rođenju u duši i time se dičim. Volim Zagreb više nego ijedan drugi grad i baš radi toga i jedino radi toga ne podnosim sprdanje na račun grada mojih sjećanja . Ne mislim zato da sam « Bogom dana « ili vrijedim više nego netko tko je u Zagreb doselio u Zagrebu i nisam u Zagrebu «od kad se Prošubio Manduševac» nit mi je šukumčukumbaba Banova prija» niti je mi je « čitava obiteljska krošnja je plemeitog roda» no jedna loza jest. Manire imam i jesam dama, ponekad sam zadrta do boli no psujem rijetko obično kad sam ljuta ili nervozna i da nelinkani random od mene se štotšta može naučiti.
I nažalost kao klinka nisam imala baku i dedu na selu da se kao ostala djeca mogu uhićeno pričati o doživljajima sa praznika , vidjeti kokice i male pajceke , gacati do koljena po blatu i piti zdravo svježe mlijeko bakine kravice. Pribor sam za jelo učila koristiti pod paskom prabake koja nam je ispod pazuha stavljala knjigu i nedopustivo je bilo naslanjanje na stol, mljackanje i srkanje, hodati sam u štiklama učila pod paskom bake sa knjgom na glavi i kada se toga sjetim zgražam se formalizma o kojem su vodile brigu, ne mislim da me takve stvari čine boljom osobom, ja sam čvrsto na zemlji,možda prečvrsto.(nelinkna ali znana vedrana)
Ne žalim ja za Zagrebom moje prabake koja se vozila u tramvaju sa konjskom zapregom u rukavicama i suncobranom u pratnji kavalira sa cilindrom i špancirštapm (gradom koji je izgledom i šarmom podsjećao na Beč) Zagrebom moje pratete koja je šila toaletu ulezeći u društvo u pratnji tete na svom prvom plesu :» Plesnom vjenčiću» , ne patim ja za Zagrebom moje bake koja je kako sama kaže odlazila na «plesnjake» u « Glazbeni zavod» pri tom odjevena kao pristojna djevojka ni gradom moje majke rasplesane uz « O Hare» i «Crvene koralje» na « Ribnjaku»
Dotepencima držim samo i isključivo one ljude koji Zagreb nisu prihvatili svojim domom u kojem ne pljuju po cesti, na istu ne bacaju smeće, u tramvaju ustaju trudnicama ženam sa djecom, nemoćnima i starima. Galame vozeći se javni prijevozom kao da viču s brda na brdo. Ljude koje izruguju narječje kojim domicilno stanovništvo govori, koji se smiju našem «kaj» i na njega se sprdaju. Ljude kojima je Zagreb i kojima su Zagrepčani i Zagrepčanke «otvorili srce» a oni im svojim stavom i ponašanjem «zalupili vrata». Ljude koji u HNK nisu ušli ali si dopuštaju ispisivanje grafita po istom. Ljude koji su se školovali u tom gradu, pronašli posao, rodili djecu ali još uvijek nemaju svoj «kvartovski kafić» , «plac» ni « kvart» ( banaliziram) jer u Zagrebu ništa ne valja a mjesto iz kojeg su došli je svetinja. Tipični je dotepenec Mamić koji koliko god para imao i u kojem god «elitnom kvartu» živio nikada Zagrepčancem postati neće.
Moj je Šogi rodom Slavonac i kad čuje « Ne dirajte mi ravnicu…» raspameti se glupo bi bilo očekivati da će se raspametiti kao ja na « Moj Zagreb kak imam te rad» ali moj je Šogi pravi Zagrepčanec iskren u kritici i jednako tako iskren u hvali grada u kojem živi. Moj je Šogi pravi Zagrepčanec jer je prihvatio navike i običaje grada i doživio grad svojim novim domom u kojem ostavlja pozitivan trag.
Jer što bi Zagreb bio da nije bilo industrijalizacije kojom nakon su doseljene stotine tisuća ljudi? Što bi Zagreb bio da u njemu nisu ostali intelektualci koji su iz provincije u njemu ostali živjeti? Što bi Zagreb bio da nije nakon opožarenog Varaždina postao Hrvatskim glavnim gradom. Mala beznačajna točkica na geografskoj karti koju bi ja jednako voljela i uzimala «u obranu».
Što Zagrebu želim? Manje korumpiranih graditelja, gradonačelnika/cu Zagrepčanca , intelektualce u pravom smislu koji će ga doživjeti i u njemu živjeti kao u svom domu, dvorištu, tarabi, kali, đardinu. Želim da se Zagrebu vrati duša i nekadašnji šarm, uljudba, šlif upravo za time patim.
Ispričavam se svima uvrijeđenima.
Mislim si ja ovih dana, mislim si što da vam pametno napišem jer vjerujte mi ne razmišljam samo o bedastoćama niti sam površna. Prosječno obrazovana, prosječno sposobna al kad neš zapnem napišem i disertaciju o šerafu ako treba. Nije to moja bistra glava jer već odavno nije (bube su u glavi to su godine ... bube su u glavi stotine) nego onaj prkos u meni " mogu ja to".
I mislim si ja ( nešto puno mislim ) na što ova moja blogovaonica liči. O politici ne pišem al mi malo falilo prošli tjedan, uf što sam ljuta bila , o ratu i predivnim curama i dečkima s kojima sam proživjela najteže i najljepše godine u životu ne pišem - neki su doživljaji prebolni i prekopavanje po naizgled "zatvorenim ladicama" nije dobro za mene, al pisat ću jednom ozbiljno (kaže Suđeni mogla bi i knjigu kolko materijala ima),
Moda -ni o modi ne pišem jer nisam baš neka trendseterica ( više sporterica) a i živim trenutno takav život da je prošlotjedni predivni sakač i suknjica s pičkicom dar moje Sister, pardon, čipkicom nakon početnog iznenađenja i zahvale na poklon i njen predobar ukus, izazvala buru smijeha jer sam se tip- top skockana vidjela kako vučem ceker s placa ili u lokalnom dućančiću kupujem kruh i mlijeko ili još bolje jurim u parku s Malenom za loptom.
O bolesti ne mogu pisati jer je ona svaka sekunda mog života, opisivati sve moguće i nemoguće nus pojave adenokarcinoma, kemoterapije i sličnih opačina previše je bolno i ne želim opterećivati njome ni ljude iz reale a kamoli blogosfere. Gramatikom se ne opterećujem , niti načinom na koji se izražavam, disleksična il ne, disgrafična il ne vjerujem da govorim razumljivim jezikom.
O svemu ću tome jednom kad se dojmovi slegnu kada postane prošlost i kada ću suknjicu i sakač nositi puno češće.
Pomislim ja čak i da će me ljudi doživjeti nezainteresiranom ili možda neambicioznom. Ali ( namjerno veznik na početku rečenice ) ja upravo izabirem trenutno ovakav način komunikacije jer vjerujem da su moji gosti, posjetitelji bloga moga, moji virtualni prijatelji ljudi kojima život donosi dovoljno nedaća , koji žive brzo i imaju previše problema i premalo vremena , ovdje na mom blogu gosti, gosti koje treba ugostiti i ispratiti a da pri tom nemaju stisnute usne , namršten pogled, ispratiti ih i pri tom im odaslati dobru vibru.
Budući da sam ja sasvim obična žena s običnim navikama, posve običnim životom i vrlo običnih vještina upravo ću to dijeliti s vama . Počinjem uskoro.
I baš volim blog i blogerice i blogere . Ovo je moje mjesto za opuštanje, mjesto koje ne dopušta vijugama preostalim da zahrđaju, mjesto na kojem susrećem predivne ljudovice i ljude i one manje takve pa se stoga iznova učim toleranciji.
To je to danas sam takva i dijelim svoje misli sa vama. Zdravi mi i vesleli bili!
Update 28.listopad. 2007. Svijeća za Vukovar
Dirnula me Kengurova a kako se bliže Sisvete i dan kada je slomljen grad heroj Vukovar, pozivam i vas da na svom blogu zapalite svijeću sjećanja na taj dan i sve časne i hrabre ljude kojima je presudila banda četnička.
U davna vremena kada sam i ja bila zaposlena , društveno korisna osoba već je nedjelja navečer bilo vrijeme kada sam postajala nervozna razmišljajući što me na poslu u ponedjeljak čeka. Nastavlja: "Uvod u anatomiju" - izvrsni su mi kao ekipa i vraćaju me u studenske dane . Ne znam konkretizirati zašto ih volim ali interesantni su mi u svakom slučaju. Slijede :Pokućnice ili ti "Kućanice" koje nekako ove sezone gledam iz čiste navike iako su mi pomalo dosadile . Nakon njih kao šećer na kraju je repriza "Seksa i grada" koji gledam iznova jer u svakoj od tih žena u pojedinim situacijama nalazim tek trag sebe na početku tridesetih.
Od jutarnjeg sastanka s bosovima , nervoznih i frustriranih ljudi koji su cijeli tijedan gruntali na kome će ispucati svoje frustracije, telefona koji nije prestajao zvoniti, djevojčica zaposlenih preko "špage" kojima treba pas tragač da pronađu slovo na tipkovnici sve je to jednom davno bila moja svakodnevnica.
Danas iako mi ponekad sva ta vreva nedostaje ponekad (ali samo ponekad). Ponedjeljak je moj dan.
Dan za koji ukućani znaju da je TV moj. Da nitko daljinski poslije devet ne uzima u ruke, ma šta poslije devet i ranije.
"Ne dirajte mi daljinski"- urlam ko ona teta koja neda dirati lutku.
Ponedjeljak danas obilježava moj relaks program, živce na pašu program , program kad maznem čak i šnitu nutelle.
Relaks program započinje:
"Dr House"
- obožavam njegov cinizam , način na koji se postavlja prema datim mu zadaćama , način na koji komunicira sa pacijentima i kolegama. Ne bedira ga ali apsolutno nikakvo kršenje pravila i rušenje granica. Volim ga jer je sve što sam ja rijetko ili nisam nikad bila.
Osim petka kada je "Lost ", ostalih dana za mene tv nije nešto čega se uopće sjetim.
Iako domaće i Mirasol sapunjere nikad nisam igledala nadam se da neću toliko pobedastit da ih ikada gledam, ovo je moj relaks program u situaciji kada je svaki izlazak na bilo kakvo pravo druženje sa živim stvorenjima gotovo nemoguće. Zapravo moguće je da ja ne osjećam grižnju savjesti ostaviti gerijatrijski i onkološki odjel bez nadzora. Ja u svom relaks- wellnes programu nabacim masku na facu grickam svaštanešto nezdravo, relaks-wellnes je program isključivo smišljen za nabacivanje viška kalorija, tone celulita i špekeca na trbuhu. Sva sreća da je proljetna akcija uspješno izvedena i izgled je nepromjenjen ( kilica gore nije tako strašno) a u pripremi je i nova. Ovaj program ne preporučam ni jednom živom stvoru, jedino ako se trenutno osjeća kao banana.
Bem ti miša postala sam baba iako to nikome neću priznat!
Rubia je hrabrija .
Update
Životna priča Tomislava nije nimalo prpošna kao ovaj post, molim vas da pročitate linkani post i pomognete koliko god ste u mogućnosti . Hvala.
Pomozimo Tomislavu!
Zgrožena! Nakon upravo pogledanog dokumentarnog filma Morgana Spurlocka "Super size me" niti jedna druga riječ ne opisuje trenutne misli u mojoj glavi.
Film na nišan stavlja fast food industriju, točnije najvećeg od njih, McDonald's. Motiviran sudskim slučajem u kojem su dvije djevojčice tužile fast food tvrtke zbog svoje gojaznosti , a izravno potaknut sudskim obrazloženjem da tužitelji moraju dokazati da je takva hrana stvarno štetna za zdravlje ljudi i dovodi do pretjerane kilaže, Morgan Spurlock se odlučio na nesvakidašnji eksperiment. 30 dana prehrane samo u McDonaldsu, 3 obroka na dan.
Zdrastvene pretrage prije, tijekom i nakon eksperimenta su nedvojbeno dokazale štetnost takve prehrane. Prvi pojedeni obrok (očito ranije nije navikao jesti "smeće hranu" ) izazvao je mučninu i povraćanje. Kako je i sam naveo za " navući se na takav način prehrane" bilo mu je potrebno tri dana. Ista mu je nakon tri dana postala ukusnija a nakon tri tjedna najevši se osjećao se zadovoljnim i nestajalo je depresivno raspoloženje koje je najčešće među obrocima osjećao. Takvim načinom prehrane već nakon 14 dana osim povećanog niza vrijednosti u krvi (koje meni laiku nisu poznate) izrazito mu se povećao kolesterol u krvi jetra su već tada ličila na paštetu te je liječnik koji je pratio njegovo zdravstveno stanje izrazito zabrinut rekao ." Da je ovakvo stanje vaše jetre nastalo konzumiranjem alkohola , upozorio bi vas , prestanite ili ćete umrijeti." U 30 dana konzumiranja iste u organizam unio je 13 kg šećera jer osim u dresinzima , kečapu šećer se u MC Donaldsu nalazi čak i u salati, udebljao se 11 kilograma , opće zdravstveno stanje i fizičko i psihičko bilo je katastrofalno.
Po završetku eksperimenta nutricionistica s kojom je surađivao izradila je veganski jelovnik i takvom prehranom trebalo je devet mjeseci da se opća zdravstvena slika popravi te da dobivene kilograme izgubi
Osobno ne volim Mc Donalds. Da izuzmem činjenicu da je hrana koju spravljaju nezdrava meni je i neukusna. Sjećam se dana kada se privi otvarao u Zagrebu u Jurišićevoj ljudi su stajali u redu.
Moj ukus ne djele Velika, Srednja i Malena njima je nagrada odlazak u isti. Sister im dopusti jednom u dva-tri mjeseca konzumiranje tog smeća kojeg nazivaju hranom , priznajem i mene koji puta " obrade" ali iskreno ako već imaju žarku želju pojesti nešto nezdravo i masno radje ću ih odvesti na čevape nadajući se da "ono nešto mljeveno" sadrži barem određenu količinu mesa. Nisam zabrinuta za njihovu pretilost jer su aktivne sportašice ali jednostavno ne želim im stvarati naviku i odobravati takvu prehranu.
Možda film i nebi ostavio takav dojam na mene da u petak nisam "počastila" Malenu odlaskom u isti. Već na samom putu korila sam samu sebe jer znam da to što činim nije dobro.
Ulazak u MC Donalds za moj nos je susret sa smradom "užeglog" ulja i moj želudac ne reagira potrebom za hranjenje. Malena pak suprotno ne reagira osjetilom mirisa već vida upire prstićem u Happy meal , smeće upakirano u šareni papirić pa kad je tu još i igračka ko bi mu odolio. Naručujem pileće krokete nadajući se da se u njma nalazi piletina ali danas saznajem da su ti isti pileći kroketi koji izgledeom upućuju na "bijelo pileće meso" zapravo kompletno samljeveno pile s kostima , glavom ...bljak.
Fascinantna je činjenica da su osim mene "grešnici" bili i učitelji koji su upravo isti uveli 90-tak osmoškolaca nižih razreda. Pa se pitam :" Jesmo li mi kreteni navodnom hranom trujemo djecu?"
Ne tražim opravdanje za sebe iako se osjećam krivom, no u slučaju MC Donaldsa "Neka baci kamen onaj tko nije grešnik". Kada već "brzo živimo" i priprema hrane dodatno je opterećenje zasigurno je bolje rješenje odabrati Srdela snack nedovoljno afaimiran i reklamiran ( osobno ne znam osim u blizini Kvatrića da li u Zagrebu postoji ijedan) jer vrijeme je srdela izuuzetno zdrave plave ribe čiji je ulov ovaj mjesec rekordan u Hrvatskoj. Pripremiti je na roštilj tavici i kao prilog ponuditi lešo blitvu sa maslinovim uljem ne zahtjeva više od 30 minuta a koliko je takav obrok kvaitetniji znamo i sami.
Današnji dokumentarac ponukao je definitivne odluke :
1. osobno znanje o zdravoj prehrani i kulinarke sposobnosti od sutra primjenjujem još drastičnije,
2. drage moje nećake teta vas u MC Donalds nikada više ne vodi ma kolkio treptale okicama.
update testing
kuharica, more, sunce ,putovanja, sladoled, toplina, tijelo, žena, grijanje, muškarci, automobili, građenje, veze, informacije, fino, sigurno
Kad pomisliš da dotičeš dno da su ti lađe potonule, da je zraka sunca uvijek na nečijem tuđem licu, kad te problemi peru kao hladan tuš jedan za drugim i kad pomisliš da je kraj sustigne te neki novi, ne posustaj.
U svakom je danu nešto dobro. Osmjeh Malene tek procvali cvijet prkosa na balkonu, pomisao da ćeš jednom otputovati na Kubu o čemu još uvijek sanjaš. Sjeti se da voliš da te vole.
Nagradi se nečim velikimmalim. Osmjehom na licu nevina djeteta i još ljepšim onim osmjehom u uvijek velikim i široko otvorenim očima djeteta koje upija svijet oko sebe. Potrči kroz tek otpalo požutjelo lišće i dopusti si da te kao nekad , kao dijete vesli šum lišća iako se sjetiš onako sa zebnjom da je ono odumrlo .
Ne dopštaj nikada baš nikada da pomisao da je loše prevlada tvojim životom i neka te ne tješi činjenica da je nekom gorje, upravo suprotno pomisli da je nekom puno bolje i da i ti zapravo očekuješ sunce na svom obrazu jer ga zaslužuješ.
Ono će zasigurno jednom zasjati a kad nestane zamjenit će ga srebrni sjaj mjeseca jedanako zavodljiv . Neka te jesenja sjeta podsjeti da iza magle ostaju predivni rosni biseri na lišću i uvijek će nakon bijele i oštre zime doći proljeće.
Ma bedak sam. Bedak sam jer volim nogač, volim ga otkad znam za sebe a ne od kad je postalo moderno da ga žemska populacija prati. Hebiga kći nogometaša, unuka golmana nemre a ne bit zaražena . Kaj ja mogu osim toga zagrebačka sam fakinka sa Sjevera i oči (iako nisu ) boje su mi Dinama i venama mi teče krv plave boje ( šatro ).
Nakon duže banana faze tekma mi je legla baš onako.
Dečki su "ginuli" i da nisu pobjedili skinula bi ime kapu a ovako usred Amstrdama "pomesti " Ajax , ma svaka im čast.
Još samo da novinari o Maminju ne pišu šest mjeseci i da se neandertalac povuče zanavek , e tada bi bila još zadovoljnija.
Večeras hranim se pobjedom modrih a sutra ko Scarlet sutra ću misliti o novom danu, nadam se bez banana
Baš mi dubokouman ovaj post :)))))