|
|
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Članica i svojevremeno urednica
Učim pletenje i rado čitam
Vrijedne i sposobne kuharice
o ljubavi saznajte na
Volim:
- zagreb
- bloganje,
- fotkanje,
- more,
- cvijeće,
- iskrenost,
- djecu,
- ljude britka jezika
do boli,
- papati,
- sportati se,
- putovati,
- envy parfem jedino i isključivo mirisalo,
- naušnice i srebreni nakit
Mrzim:
- ričet,
- dvoličnost,
- licimjerje,
- lopovluk,
- četnike,
- ogovaranje
i smicalice,
- žohare,
- depilaciju,
- licimjerje,
- neodgovornost,
- političare,
- peglanje,
- pranje posuđa,
Kad se sjetim još nečeg javim se s kojim voli/nevoli dodatkom dodam svakako
Koliko god se trudila oprostiti zločine, koliko god se trudila ne mrziti drugu naciju. Opet mrzim. Mrzim zločince. Mrzim ispolitizirane "igre" i nepravdu.
Danas sam opet radikalna.
Tražim dragovoljca da mi posudi pištolj, ulazim u minius i putujem do tamnice. Provlačim se kao najbolje obučeni specijalac i prašim metak u čelo. Barem pucati znam. Kome ? Zločincu, onima koji zloćin nisu pravedno kaznili.
Trebali samo tako ranije "oko za oko , zub za zub". Svakog tko je upirao oružje u našu djecu, majke domove pokositi rafalom i ubaciti u septičku jamu neka trule govna s govnima.
Sramota me gledati uplakana lica majki čija su djeca mučki ubijena, sramota me vidjeti suze na licima očeva čija su djeca ranjena iz bolnice odvučena, maltretirana i ubijena.
Umire danas još jedan dio moje duše.
Volim te hrabri Vukovare jednakom žestinom i još jače nego te 91 kada si krvario jednako kao što krvariš i danas, no danas oružje je perfidnije od njega se teže skloniti ne znaš kada će te udariti, ne prepoznaješ fijuk ni zvuk. Oružje je danas nepravda.
Vrištim. Ne podnosim više život u ovakvom svijetu.
Nema me u Crnoj knjizi. Rekao mi telefonom nedostupan iako ljubazan službenik u Instituciji.
Pomislim dobroooo, nema me u Crnoj knjizi , nisam utefterena jer crno je ipak crno. Crna knjiga asocira me na kamatare, lihvare koji teftere dužnike u knjige, na neku crnu listu na koju nikako ne želim doći.
The Crna knjiga nešto je gdje bi se trebala nalaziti jer kaže telefonom nedostupan službenik Institucije : "Crnu nam je knjigu dostavilo Ministarstvo obrane, ona sadrži popis dragovoljaca Domovinskog rata."
I..... mene tamo niks.
Pitam ja ljubaznog telefonom nedostupnog službenika Institucije: " Da li ste ikada susreli žensku osobu koja je tijekom Domovinskog rata mobilizirana u gardijsku brigadu?"
Odgovara on :" Pa nisam kako bi žena bila mobilizirane u gardijsku brigadu, one su tamo išle dragovoljno."
Nastavljam ja ." Dakle potvrdu o pripadnosti gardijskoj brigadi imate ali u Crnoj me nemate, nije li to kontradiktorno?"
Kaže on :" Je ali ja tu nemogu ništa meni treba potvrda o statusu dragovoljca nedobog izreć dragovoljke ( jer žene su se u ratu samo valjda samo ševile , tražile muža , niš koristi reklo bi se) . Nju izdaje Ured za obranu pa istu zatražite i dostavite .
Kiša je pljuštala do Institucije 1 putovala sam sat vremena , Institucija 2 i obilaženje iste značilo je po kišnom totalno kišnom danu u trapericama mokrim do koljena voziti se iz grada u predgrađe nekih 15 km autobusom, i sve to skupa nazad.
Nebi ni to bilo strašno da onakva mokra nisam fulala autobusnu stanicu tj izašla dvije ranije po prekišnom sivom danu u trapericama mokrim do koljena. Značilo je to slijedećih 45 minuta kada stiže slijedeći autobus stajati na kiši u trapericama m... ma rekoh već a ciple mokre ne spomenuh.
Službenica Institucije 2 plaha zbunjena ženica ostavila me da čekam samo dvadeset minuta, zatražila pismeni zahtjev za potvrdu i leđima okrenuta utipkala podatke u računalo. I... neizvjesnost jer mogao se ponoviti slučaj Crne knjige.
Sretne li mene , nije . Ovdje sam utefterena ne u Crnu knjigu već u bazu podataka Sivog računala.
Potvrdu sam dobila i sva sretna jer inače nebi znala da sam dragovoljno stupila u HV napustila sam Instituciju 2- Ured za obranu koji je za sve one invalide pogotovo one bez donjih udova smješten "zgodno" u zgradi u predgrađu na petom katu bez lifta pa neka traže potvrda ako mogu i usude se.
Život je lijep, skoro savršen.
16 godina nakon početka Domovinskog rata, 12 godina nakon završetka branitelji i dalje pokušavaju ostvartiti Prava propisana nizom Propisa i Zakona.
Jučerašnje pisamce u poštanskom sandučiću kao i uvijek kada se radi o institucijama koje bi trebale i provesti zakonske odredbe za ostvarivanje koječega kao i uvijek prije otvaranja tih plavih, bijelih , žutih kovertica prva je pomisao koja mi je prostrujila glavom bila :" Ma šta opet?" .
Jedna sam od rijetkih koja je protiv Ministarstva obrane podigla spor jer jednostavno nisam pristajala da me se iako oboljelu umirovi. Inzistirala sam na liječenju i pronalaženju unutar spomenutog ministarstva posla kojeg mogu obavljati a da pri tom nisam raspoređena nužno na mjesto djelatne vojne osobe. Spor sam izgubila i tu počinje Utopijska putešestvija kako ostvariti prava iz Zakona o Hrvatskim braniteljima i Mirovinskog osiguranja. Bilo je to prije osam godina a ja sam od jučer izgleda ponovno na početku ili negdje oko početka.
Zašto jer nakon osam godina u kojima principjelno ne želim obijati vrata , vući kojekakva piskarala za ruke , kupovati boce koječega alkoholnog da bi moj "predmet" s dna hrpe završio na vrhu, jučer 16 godina nakon početka rata, 12 godina nakon završetka istog, 10 godina koje sam službe , 8 godina nakon što mi je prestala djelatna vojna služba jedna bijela koverta skrivala je slovca koja su me razbjesnila.
Akt kako se to stručno kaže, zahtjevao je od mene dostavu rješenja o statusu RVI-a , potvrdu o vremenu provedenom i statusu branitelja. Zvuči kao nešto banalno i nekomplicirano . Zašto šizim. Zato jer moj spis u Zavodu za mirovinsko osiguranje teži barem 5 kg .Isti sadrži apsolutno sve dokaze o vremenu , mjestima , postrojbama u kojima sam bila , sadrži Ratni put, medicinsku dokumentaciju i koješta drugo. Isti je spis potrebno samo prelistati i pronaći dostavljene dokumente . Štoviše traženo sam rješenje prije petnaestak dana dostavila na urudžbeni zapisnik spomenute ustanove.
Prvi puta susrela sam se sa pojmom PS obrazac jer je i on između ostalog zatražen. Što učiniti kad neko od tebe zatraži nešto o čemu nemaš apsolutno nikakvu predodžbu? Sjesti, duboko udahnuti i zagrijati telefonsku slušalicu naravno i "nabiti" telefonski račun.
Sva sreća na jedinoj susretljivoj, ljubaznoj i radišnoj referentici ( čuda neviđena) Jadrankinog Ministarstva godpođi Čavka koja uvijek ima vremena saslušati i pomoći. Ok, dobila sam upute koje nisu baš previše logične i krenula nazivati dalje. Referenta koji je zatražio spomenute dokumente u Mirovisko , naivno misleći da ću dobiti pojašnjenje. Naivno jer u Mirovinskom osiguranju nikada nitko osim na centrali ne podiže telefonsku slušalicu. Nikada baš nikada. Svaku nejasnoću riješiti možeš jedino odlaskom i usmenom raspravom u četiri oka i to u nekih 2 i pol sata u kojima isti primaju stranke. Ured za obranu institucija koja treba izdati jedan od zatraženih papirića telefonom je dostupna, no zatražiti potvrdu nije moguće telefonski već osobno i čeka se nekoliko dana uz predočenje preslike radne knjižice koja je u mom slučaju u Mirovinskom.
Previše se odužio ovaj post jer sve te čudne i prečudne Utopijske putešestvije nije moguće kratko opisati. Što mi je činiti? Jednostavno sam prisiljena banalnu stvar koju je moguće u minuti vremena riješiti telefonom započeti rješavati "cipelcugom". Predviđeno trajanje "šetnji" od nemila do nedraga barem tri dana. Potrebna oprema barem 10 kg živaca a ja niti imam volje šetati a od živaca ovih 10 raspoloživih dkg čuvam za svakodnevno preživljavanje. Upitna je i volja i enrgija koja je nakon prava koja moraš zatražiti i nadati se da ćeš ih za ovog života ostvariti svedena uz sve boleštine na minimum.
U svoj priči kopka me , opako me kopka utoršen novac na Registar Hrvatskih branitelja i čipiranu karticu o statusu istog koja skuplja prašinu u mom novčaniku jer je apsolutno nepotrebna i neuoprabljiva kada se i dalje admistracijski aparat tovari nepotrebnim tonama papira umjesto da se olakša i ovako mukotrpno ostvarivanje prava branitelja ( nikad ta riječ pravo u ovom slučaju ne sjedne "onako" jer uvijek imam osjećaj da tražim milostinju) i informatički se povežu ustanove koje služe za ostvarivanje istih ili se barem podaci s te jebenonekorisne braniteljske iskaznice ažuriraju i upotrijebe umjesto u mom slučaju do sada prikupljenih barem 5 kg papira.
I opet iznova dođe mi da vrištim nisam nigdje bila , nisam ništa radila ne trebaju mi vaša j... prava , zatvorena je ta stranica mog života ne želim se podsjećati svakodnevno strahota koje sam proživjela, odustajem
Nekako nisam bila od slova ovih proteklih dva tjedna.
Što se dešavalo? Prevalio moj Suđeni prvu kemoterapiju preko grbače. Fascinantan je . Koji stav i unutarnja snaga.
Jutro, ja onakva snena i krmeljava čujem ga sprema se. Nabacio ruksak preko ramena u kojem je pidžama, cola i knjiga. Otvara vrata i kaže :" Bok ljubica ja odo."
Naravno ja još uvijek neznam na kojem sam planetu i kao pravi ljenjivac govorim :" Ček evo me za čas idem s tobom, nemožeš sam."
Uvjerava me da se osjeća dobro da ne osjeća slabost i da dvije tramvajske stanice i oko stotinjak metara pješice može sam. Nisam u nevjerici, zapravo borim se sa sobom da ga ne pratim kako malo dijete koje je krenulo u školu pa roditelji vire iza svakog ugla provjeravajući kako prelazi ulicu. Dobro je da pronalazi snagu u sebi da si vjeruje i da želi život odrasle osobe. Dobro je da sebe iako teško bolesnog doživljava u snazi i moći, a snažan je i moćan ponekad više nego i ja sama.
Odradila i ja svojih desetak i više uputnica ponovo, iznova čudim se zdravstvenom sustavu. nevjerojatno je ali istinoto da sam kojekakve uzorke krvi, briseva i koječega taljigala u torbici preko pola grada i odnosila ih u labose. U tim istim labosima u koje sam upućena nisu bili sigurni rade li oni uopće te pretrage, analize . Nemreš bilivat. Tako sam ovih dana prošetala kroz sve državne i gradske labose u kojima su mi ne jednom mrtvo hladni govorili :" Ma neeee, vi ste na krivoj adresi. Znate tu analizu radi svemirac iz nedođije na nepoznatoj adresi nepoznate planete."
Slijedeći ću tjedan pokupitit nalaze za koje znam da su ok i da je većina mojih boljki posljedica psihičkog stanja i pada imuniteta.
Dobro smo. Uživamo u samoći jer Babac je , nevjerojatno ali istinito, sama na moru. Funkcionira uz pomoć snahe i sina. Teško ali ide ima volju kaže da se psihički odmara od unuka i praunuka. Pa neka joj je i mi se malo odmaramo od nje.Ni Malene nema , čuva je mama . Smješna je i presmješna žlabra sve u šesnaest a na upt gdje je Babac odgovara :" Joooooooj mi smo nju zabolavili na molu."
Velika i Srednja kreću u školu i tome se vesele .Sjećam se i ja sam voljela nove teke knjige , mirišljave gumice i nove školske torbe. Uf, bilo je to prije nekoliko desetljeća.
Puca me kreativa pa završavam neka pletiva započeta prošle godine. Sister me nagovara na "peglanje zelene" u novootvorenoj Zari a ja nekako čak nemam ni volje za nove krpice . Što će mi i onako ću do veljače dok Suđenom završi kemoterapija biti veći dio vremana u kući.
Guše me četiri zida , guši me pomisao na tmurnu jesen koja dolazi.
Veselim se ali stvarno se veselim slijedećem ljetu koje ću definitivno provesti na moru jer znam slijedeće će ljeto zasigurno biti veselije.