Koliko god se trudila oprostiti zločine, koliko god se trudila ne mrziti drugu naciju. Opet mrzim. Mrzim zločince. Mrzim ispolitizirane "igre" i nepravdu.
Danas sam opet radikalna.
Tražim dragovoljca da mi posudi pištolj, ulazim u minius i putujem do tamnice. Provlačim se kao najbolje obučeni specijalac i prašim metak u čelo. Barem pucati znam. Kome ? Zločincu, onima koji zloćin nisu pravedno kaznili.
Trebali samo tako ranije "oko za oko , zub za zub". Svakog tko je upirao oružje u našu djecu, majke domove pokositi rafalom i ubaciti u septičku jamu neka trule govna s govnima.
Sramota me gledati uplakana lica majki čija su djeca mučki ubijena, sramota me vidjeti suze na licima očeva čija su djeca ranjena iz bolnice odvučena, maltretirana i ubijena.
Umire danas još jedan dio moje duše.
Volim te hrabri Vukovare jednakom žestinom i još jače nego te 91 kada si krvario jednako kao što krvariš i danas, no danas oružje je perfidnije od njega se teže skloniti ne znaš kada će te udariti, ne prepoznaješ fijuk ni zvuk. Oružje je danas nepravda.

Vrištim. Ne podnosim više život u ovakvom svijetu.
Post je objavljen 28.09.2007. u 23:17 sati.