Marketing
Kada postajem prgava Purgerica ili kako je grad izgubio dušu
Sinoć, točnije u ranim jutarnjim satima jednim sam komentarom izazvala burnu reakciju.
Naime, na rečenicu Rubijinog posta « Jebeš metropolu u kojoj ti najdraže cipelice postanu blatnjave.» moje je komentar izbacio na vidjelo niz mojih frustracija vezanih za život u mom rodnom Zagrebu.
Iako poznajem Rubijin stil pisanja ( što više redovita sam čitateljica a to ne bi bila da mi njen stil i izražaj ne odgovara ) i njenu sam šalu upravo tako i shvatila kao šalu. Moje je trenutno raspoloženje i jezičavost ( poznata sam po burnim reakcijama i «paljenju na guranje») kao torpedo izbacilo komentar «Dušo jel si ti sigurna da si šetala u Zagrebu??!!!!? Parkirališta oko novootvorenih ŠC- a obično nisu uređena a mi ti purgeri Zagrebom priznajemo relaciju Pimpek (spomenik pored Dinamovog stadiona) -Črnomerec ostalo su naselja u kojima mahom žive dotepenci»
Uslijedilo je Rubijin odgovor :Angie - Pa baš na tom Črnomercu je sve puno blata
Pa moj :»Ne znam draga, Črnkas poznam ko vlastiti džep i moje su Hush Pupiess- ice bezblatne ostale mora da si se po parku fatala ili pločnik zabljesnuta shoppingom nisi pratila:)) «
Rasprava se zahuktala nakon Rubijine konstatacije pitanja « Ti si preveliki lokalpatriot, pa ne vidiš blato :D Nego, jel i u Vrapču, Gajnicama i Stenjevcu žive dotepenci? I koga ti točno svrstavaš u dotepence?
I mog odgovora :» Priznam jesam i nedam jebat metropolu. Da Stenjevec, Gajnice i Vrapče nalaze se iza Mitnice i do 40 godina prošlog stoljeća bili su sela izvan Zageba, u njima su od 80-tih nadalje niknula nova naselja (izuzev Gajnica 70-tih) u kojima žive uglavnom ljudi koji su doselili u Zagreb trbuhom za kruhom. Dotepenci su doseljenici iz provincije otjerani iz iste međutim provinciju iz sebe nikada nisu uspjeli istjerati ili blaže rečeno ljudi koji nisu srasli s Zagrebom njegovim manirima, šlifom, šarmom, uljudbama koje su generacije starih zagrepčanaca i purgera držale posebnima. Nažalost vidim ja blato u Zagrebu ali ne samo na cesti uz nju i, moj Zagreb na moju tugu nestaje.
Zašto sam frustrirana i tako reagirala, zašto sam raspravu prenjela « usvoju butigu» i odlučila o njoj pisati. Zato jer cijeli dan o tome razmišljam. Ne cijeli dan već duže vrijeme razmišljam zašto je Zagreb "trn u oku".
Razmišljam, odakle te frustracije, moje i tuđe jesam li preveliki lokalpatriot, možda homofobična, zatucana, malograđanka iz metropole ili je posrijedi nešto drugo.
Na početku moram konstatirati :» Mi smo Agreameri, Purgeri ili Zagrepčani zatvoreni, ljudi poprilično zaljubljeni u svoj grad ( a tko nije), često radi toga « dižemo nos visoko u zrak» teško prihvaćamo činjenicu da se grad u kojem smo se rodili mijenja i širi da u njega dolaze neki novi ljudi i ostavljaju svoj trag, govore nekim drugim narječjem, imaju različite običaje, različit način ophođenja.
Ja sam Zagrepčanka po rođenju u duši i time se dičim. Volim Zagreb više nego ijedan drugi grad i baš radi toga i jedino radi toga ne podnosim sprdanje na račun grada mojih sjećanja . Ne mislim zato da sam « Bogom dana « ili vrijedim više nego netko tko je u Zagreb doselio u Zagrebu i nisam u Zagrebu «od kad se Prošubio Manduševac» nit mi je šukumčukumbaba Banova prija» niti je mi je « čitava obiteljska krošnja je plemeitog roda» no jedna loza jest. Manire imam i jesam dama, ponekad sam zadrta do boli no psujem rijetko obično kad sam ljuta ili nervozna i da nelinkani random od mene se štotšta može naučiti.
I nažalost kao klinka nisam imala baku i dedu na selu da se kao ostala djeca mogu uhićeno pričati o doživljajima sa praznika , vidjeti kokice i male pajceke , gacati do koljena po blatu i piti zdravo svježe mlijeko bakine kravice. Pribor sam za jelo učila koristiti pod paskom prabake koja nam je ispod pazuha stavljala knjigu i nedopustivo je bilo naslanjanje na stol, mljackanje i srkanje, hodati sam u štiklama učila pod paskom bake sa knjgom na glavi i kada se toga sjetim zgražam se formalizma o kojem su vodile brigu, ne mislim da me takve stvari čine boljom osobom, ja sam čvrsto na zemlji,možda prečvrsto.(nelinkna ali znana vedrana)
Ne žalim ja za Zagrebom moje prabake koja se vozila u tramvaju sa konjskom zapregom u rukavicama i suncobranom u pratnji kavalira sa cilindrom i špancirštapm (gradom koji je izgledom i šarmom podsjećao na Beč) Zagrebom moje pratete koja je šila toaletu ulezeći u društvo u pratnji tete na svom prvom plesu :» Plesnom vjenčiću» , ne patim ja za Zagrebom moje bake koja je kako sama kaže odlazila na «plesnjake» u « Glazbeni zavod» pri tom odjevena kao pristojna djevojka ni gradom moje majke rasplesane uz « O Hare» i «Crvene koralje» na « Ribnjaku»
Dotepencima držim samo i isključivo one ljude koji Zagreb nisu prihvatili svojim domom u kojem ne pljuju po cesti, na istu ne bacaju smeće, u tramvaju ustaju trudnicama ženam sa djecom, nemoćnima i starima. Galame vozeći se javni prijevozom kao da viču s brda na brdo. Ljude koje izruguju narječje kojim domicilno stanovništvo govori, koji se smiju našem «kaj» i na njega se sprdaju. Ljude kojima je Zagreb i kojima su Zagrepčani i Zagrepčanke «otvorili srce» a oni im svojim stavom i ponašanjem «zalupili vrata». Ljude koji u HNK nisu ušli ali si dopuštaju ispisivanje grafita po istom. Ljude koji su se školovali u tom gradu, pronašli posao, rodili djecu ali još uvijek nemaju svoj «kvartovski kafić» , «plac» ni « kvart» ( banaliziram) jer u Zagrebu ništa ne valja a mjesto iz kojeg su došli je svetinja. Tipični je dotepenec Mamić koji koliko god para imao i u kojem god «elitnom kvartu» živio nikada Zagrepčancem postati neće.
Moj je Šogi rodom Slavonac i kad čuje « Ne dirajte mi ravnicu…» raspameti se glupo bi bilo očekivati da će se raspametiti kao ja na « Moj Zagreb kak imam te rad» ali moj je Šogi pravi Zagrepčanec iskren u kritici i jednako tako iskren u hvali grada u kojem živi. Moj je Šogi pravi Zagrepčanec jer je prihvatio navike i običaje grada i doživio grad svojim novim domom u kojem ostavlja pozitivan trag.
Jer što bi Zagreb bio da nije bilo industrijalizacije kojom nakon su doseljene stotine tisuća ljudi? Što bi Zagreb bio da u njemu nisu ostali intelektualci koji su iz provincije u njemu ostali živjeti? Što bi Zagreb bio da nije nakon opožarenog Varaždina postao Hrvatskim glavnim gradom. Mala beznačajna točkica na geografskoj karti koju bi ja jednako voljela i uzimala «u obranu».
Što Zagrebu želim? Manje korumpiranih graditelja, gradonačelnika/cu Zagrepčanca , intelektualce u pravom smislu koji će ga doživjeti i u njemu živjeti kao u svom domu, dvorištu, tarabi, kali, đardinu. Želim da se Zagrebu vrati duša i nekadašnji šarm, uljudba, šlif upravo za time patim.
Ispričavam se svima uvrijeđenima.
Post je objavljen 30.10.2007. u 23:27 sati.