|
|
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Članica i svojevremeno urednica
Učim pletenje i rado čitam
Vrijedne i sposobne kuharice
o ljubavi saznajte na
Volim:
- zagreb
- bloganje,
- fotkanje,
- more,
- cvijeće,
- iskrenost,
- djecu,
- ljude britka jezika
do boli,
- papati,
- sportati se,
- putovati,
- envy parfem jedino i isključivo mirisalo,
- naušnice i srebreni nakit
Mrzim:
- ričet,
- dvoličnost,
- licimjerje,
- lopovluk,
- četnike,
- ogovaranje
i smicalice,
- žohare,
- depilaciju,
- licimjerje,
- neodgovornost,
- političare,
- peglanje,
- pranje posuđa,
Kad se sjetim još nečeg javim se s kojim voli/nevoli dodatkom dodam svakako
Volim more,volim planine volim i ravnice al kak ja volim Zagreb nemrem vam rečima opisat.Volim ga svom dubinom srca ,moj dom moje detinjstvo ,moj kaj i moje fala .
Volim Jelačić plac i zvuk Gričkoga topa ,volim kumice na Dolcu pod šestinskim suncobranima ,volim Gornji grad zimi kad snježi a lanterne bacaju zelenkastu svjetlos.Volim Maksimir i Dinamo ,nego kaj.
Volim i moj kvart najviše na svetu ,moj park moju ulicu.I zapravo:
Za nikaj na svetu ja menjal te nebi,
moj Zagreb tak imam te rad!
Svoj dom i veselje se našel vu tebi
za mene najljepši si grad!
Se vugle ti poznam, se vulice znam,
vu tebi sem srečen i nigdar nis' sam.
I gde god vu svetu, popeval bum radtu malu popevku posluhni ju sa-ad:
Jer ti, ti, najdrajši si mi
najslajša popevka v živlenju si mi!
Vu mojemu srcu najlepši si grad,
moj Zagreb tak imam te rad!
Nigdar se ne vrneju najljepši cajti,
kaj v tebi sem sprovel ih ja.
Ali ipak vu tebi ja štel bi se najti,
srečen bi bil, to se zna.
Ja sikud bi išel, naluknul se rad,
z uspinjačom otpelal bi v gornji se grad.
Pogledal bi Zagreb, i kušlec mu dal,
još jenput spopeval kaj lepsse bi znal!
R.
Se kaptolske hiže i vu njem se crkve
se bleščiju v sunčeku sad.
Al' ipak to jesu najlepše starine
kaj ima ih naš Gornji grad.
I Sava se cakli, i potoki si,
a z Gornjega grada nam cinkuš zvoni.
I gda buš me Zagreb ti trebal il zval,
svoj život i srce za tebe bum dal!
Istina pravi sam lokal patriota .Sva sjećanja na djetinjstvo ,prve izlaske ,ljubavi,suze i smjehove vezane su uz Zagreb.
Uvijek se sjetim stare "Svugde pođii al doma dođi"i istina kada god se vraćama s nekog puta a ja ugledam s autoputa obrise Zagreba nekak mi je žmehke pri srcu a autom uvijek zaori "Vraćam se Zagrebe tebi...."
Ja jednostavno nemogu zamisliti život negdje drugdje ,selidba značila bi otkidanje komadića duše .
I zato ostajem tu u mom Zagrebu,doma .U Zagrebu onakvom kakav je nejboljšem najlepšem u mom Zagrebu.
Turbulencije u stanu prejake su da me ne uzdrmaju.Naučena sam na svoj ritam,red ,privatnost.
Kada se njih petorica useliše u moj prostor ,uselili su se privremeno i u naš život.
Kad se probudim nakon Suđenog prvo ugledam njih.Prije tuširanja i sna pozdravim se s njima.
U početku su nužno zlo, svakim danom sve više postaju osobe .Razgovaraš s njima ,konzultiraš se vidiš kako naporno rade pa ne možeš a da ih ne tretiraš kao ravnopravne sebi.Uvijek razmišljam :
"Što bi bilo da moje dijete radi kod nekog i kako bi se prema njemu/njoj ponašali?"
Zato i s mojim a je to majstorima nastojim ljudski, tako da je jučer Suđeni reagirao u stilu "Ti i tvoj majčinski instinkt!"
Posao privode kraju njih dvojca .M.ima devetnaest godina,I. dvadeset tek navršenih.Obojca su rođeni u Zagrebu u radničkim obiteljima.Nisu završili srednju školu rade kojekakve fizičke poslove i na taj način preživljavaju,vjerujte jedva preživaljavaju.
U subotu kada su se smjenjivali nakon obavljena posla ,prvoj trojci koji su radili ujutro servirala sam klopu.I.i M: tek su došli pitam ja prve:"Dečki pri kraju ste s poslom jeste li za gablec?"
Prvi je odgovorio tek pristigli I.:"Da da može pa ćemo poslije raditi."
Priznajem malo sam popi...pa tek su došli ništa nisu radili a već su za stolom.I ovako sam ovih dana ko radnička menza.Nevjerojatno puno mogu poklopati, stvarno to i radom potroše.
U slijedeća dva dana priča je dobivala formu.I.je ocu razbio auto i istjeran je iz kuće,majke nema ,spava kod M.dok i njegovi roditelji ne polude i ne izbace ga.
Kamo će onda?Gdje će spavati?Što će jesti?Kako će pronaći posao?
Isuse pa on je još dijete.
Površno razmišlja ,uskih je vidika,neorganiziran ali vrijedan stvarno vrijedan.
Sve mi je jasnije zašto je toliko spor .On nakon radova u našem domu nema kamo.Preko dana mora negdje biti kod M.može samo prespavati.
I nemogu da se ne pitam kakav je to otac koji radi glupe hrpe matala ,šerafa ,guma ,radi glupe stvari istjera dijete ,zavadi se s njime i nije ga briga što će s njime biti.
Jučer mi je na pitanje misli li završti barem srednju školu i uopće što misli dalje u životu odgovorio:
"Treba raditi ,samo raditi .Kad radiš zaboraviš na sve ostalo"
Pljuštalo je sinoć kad su odlazili od nas ,bilo je hladno pozdravili su me i ja njih.Nisam razmišljala.Danas mi je žao .Nisu imali ni kišobran,ni jakne ni prebijene kune za tramvaj i autobus.Po prestrašnom pljusku krenuli su oko petnaestak kilometar pješke.Kad mi se upalila lampisa nazvala sam M.bili su tri tramvajske stanice od naše kuće :"M.oprosti nisam razmšljala i nisam vam ponudila lovu,nisam znala da nemate i kišobran pa zar vi nemate kišobran?!!"
Odgovorio je umornim glasom:"Ma nije važno ,mi smo dobro brzo ćemo kući."
Itekako je važno,važno je brinuti se za sebe,ljude koje voliš il jude koji te okružuju.Itekako je važno gladna nahraniti .Itakako je važno sve ljude poštivati.
Itekako je važno jer ....što da su oni moja djeca.
U našem stanu nema
kuhinje,
prozora
dnevnog boravka,
ali zato sveje puno
prašine,
majsora iz Nedođije,
i ljubavi puno ,puno ,ljubavi.
Naš stan uskoro će biti ponovno naš dom,skoro onakav kakav mi želimo.
Sunačanog li lijepog i vedrog dana u Zagrebu. Odlučih prošetat. Možeš zamislit.Zatvorena u kuću izbjegavajući bilo kakav izlazak .vukla sam se cijeli dan ko krepana mačka.Tako vrti mozak neke misli,kombinacije i sve mi nešto teško razmišljati o ozbiljnim svakodnevnim problemima. Kao i obično u takvim situacijama analizram samu sebe i svoje postupke.Pa se poredim ,bolja sam od ovog ,lošja od one ,skromnija od te ,veselija od one i sve tako nekako tješim se da nisam baš nekakva totalno negativna osoba.
U tim razmišljanjima danas vrijeme provlačilo se jedno izuzetno važno pitanje (tako je to kad malo ili ništa ne radiš onda imaš previše vremena za razmišljanje):
"Na koga sam nalik?"
Fizička sličnost nije upitna jer sam preslikana majka ,no karakterno i psihički nisam baš previše ni na nju niti na oca. Tako ozbiljno zabrijana počnem se smijati sama sebi otkrivši da sam ja danas zapravo najsličnija Jeremiji ali da sama sebe utješim definiram veću sličnost s garfieldom. Zašto?
1) Danas bi samo spavala ,spavala i spavala
2)Tjednima mi se klopaju moje home made lazanje ali sam ih lijena pripraviti
3)Zakačila sam se kompjutor ko garfield za TV još malo pa ću umjesto očiju imati monitore
4.)klopa mi se torta 5)Pomalo mi svi idu na živce i samo nešto gunđam i preokrećem očima
6.)Kad ustanem treba mi stolac ko neovisnom Crnogorcu da se malo odmorim
7.) Na dietu uvijek krećemo od sutra
..............znam ,znam to ni psihijatar popraviti ne može .Što bi tek bilo da sam zaključila da sam nalik Jesici Alba ,hm
Ovakva i još gorja sam tih-ovih dana u mjesecu .Grizem i kilavim se , ne znam kuda ću sama sa sobom. Pa eto priznajem nemoguća sam.Zna to i ON.Suđeni me obilazi ko mačak vruću kašu.I...Krasan je .Pospremi stol poslije ručka ,postavi prije ,nabavi iz tregovine a ponekad kao danas me i iznenadi.
Pljuštalo je bezobrazno vratila sam se iz apoteke ko a ko drugi nego pokisla maška.Ljuta što sam uopće izašla na to vrijeme.Suđeni je za to vrijeme nešto bauljao po kući a onda nestao kao ide nešto obaviti.Ništa ne sumnjajući počela sam pisati post kad zove on mene :
"Draga imaš nešto u kuhinji na stolu"
Naravno ometao je moju zanimaciju i sam o što nisam zarežala :"Pa za kompom sam zar ne vidiš."
Lijeno sam se odvukla do kuhinje iz koje sam nedavno i izašla rješivši tonu suđa od ručka zavirim u vrećicu a tamo njam cijela cijelcata mala čokoladna torta.Zna on što je serotinin i da ga ni kad nema sunca ali da ga u čokoladi ima puuunnnoooOnako prstom kvrcnem po torti i naravno u usta kad izustim:
"Bljak pa to je odvratno ovaj šlag je kisel"
Babac stara domaćica potvrdila je moje sumnje i on jadničak ponovno na kišu u zadnji čas vratiti tortu u slastičarnicu Horak kao jednu od najboljih u Zagrebu(e neka čitaju svi kad nam isti ti jako kvalitetni prodaju pokvarene kolače)
Kaže njemu slastičarka :"Gospon ova torta je samo malo pokvarena izvana ali zapravo unutra je ok."
Pa nije torta banana kaj da je ogulimo i pojedemo iznutra.
Tek sad želja za slatkim je neopisiva a nakon slatkog bi ljuto i tako je tih j.....dana u mjesecu.
A da je jedan mjesec uvalimo njima?
(eto moja želja ako ikad ulovim zlatnu ribicu)
Raslo je usamljeno ,krhko ,samoniklo. Vijale su ga bure , oplahivali valovi.Ono je opstajalo i ostajalo svake godine sve veće ali ne preveliko .
Nije se žalilo već je uživalo u prekrasnom pogledu na more i blizini izvora Nisu ga primjećivali prolaznici ,nisu ga primjećivali kupači bilo je interesantno samo djeci. Djeca su ga voljela,roditelji naravno ne.
Izvlačeći ovih dana iz ormara ljetnu garderobu naviru sjećanja ,emocije .Prve zrake koje počinju pržiti ovih dana ,lagana odjeća i obuća asociraju me naravno na more.Pri spomenu mora osjećam zrcalna jutra i uljnu površinu plavetnila , mirs borova, zrikavce, lavandu i ružmarin pod mojim prozorom ,smijeh, gitare ciku i viku ,veselje i sve baš sve pozitivne emocije .I kako onda na poželjeti moru reći ……dobro jutro………
More
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Josip Pupačić
Najranije djetinjstvo moje je more bilo i naše majmunsko drvo. Raslo je ono u Kampu oštro u Kraljevici. Nedaleko naše kamp prikolice u koju smo se selili iz Zagreba završetkom škole i ostajali tamo do početka rujna. I tako svake godine .Oštro je pojam bezbrižnog djetinjstva čokolade za skidanje «rukavića» i prva plivanja ,prvih skijanja na vodi ,prve sestrine korake otkačene roditeljske zabave ,prvih prijateljstva i ljubavi. One dječje, iskrene i bezazlene.
Malo krhko drvce baš su roditelji nazvali majmunskim .Onako uz samu plažu kada nam je dosadilo kupanje pobjegli bi u sjenu svatko na svoju granu. I nadaj Bože da je netko sjeo na zauzetu tuđu. Svi smo znali koje je čije mjesto a zahvaljujući Majmunskom drvu ako nismo bili u moru roditelji su uvijek znali gdje će nas naći. Teško je opisati riječima vezu djeca-majmunsko drvo no ono je bilo naše utočište mjesto stvoreno baš za djecu .Naravno roditeljima nije ni padalo napamet približiti se zabranjenoj zoni.
U Oštru nisam bila tamo negdje od davne 76,zamjenilo ga je neko drugo more ne tako lijepo ne tako drago. I kada sam prije pet godina otišla obići stara mjesta razočaranje je bilo preveliko ,drvo je naravno netko posjekao.
Sva sreća da se uspomene ne mogu posjeći.
Za Candy i .................................................................................................................................
Dizajn na kojem sam radila proteklih pet dana uspjela sam radi svojeg perfekcionizma sprčkati.Sorry na kupusastom izgledu pokušat ću ga popraviti no sada je prerano ili prekasno.
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
Nije važno, budi iskren i pošten!
Majka Tereza
Istina ,iskrenost ,život bez laži ,podmetanja ,prijevara .Život s otvorenim kartam na stolu. Stavovi naivnih ili onih zapravo jedinih vrijednih?
Prezirem laži, prezirem klevete prezirem ljude koji tuđu iskrenost i naivnost koriste zlonamjerno.
Svojevrsna sam Petra Panica ne želim odrasti ,ne želim biti dio svijeta odraslih u kojem ću da bi opstala ili ostala ,da bi postala dio svijeta odraslih nužno morati izokretati istinu ili govoriti laži.
Iskrenost nadasve cijenim u životu i držim da je usko povezana i sa emotivnošću. Dakle što si više emotivan imaš potrebu biti i iskren.
Zapravo uopće ne želim niti sumnjati da će se moje iskrene namjere i emocije zlorabiti.
Poučena životnim iskustvom odavno sam trebala prestati biti naivna jer je veza iskren =naivan u stvarnom svijetu očito prejaka.
Ovo raspoloženje izlazi iz ostavljenog iskrenog komentara na postu famos blogerice (namjerno ne želim imenovati) i dijeljena iskrenih emocija povodom navodne smrti drage mi blogerice krejzivumn.
U prvom slučaju opaljena sam po nosu i odgovor na moj komentar je bio poprilično uvredljiv i stavljanje mene kao osobe u vrlo uske okvire. Ispala sam bešćutna ,uskih pogleda i primitivna ,karakteristike koje svakako ne želim vezati uz svoj lik. No taj komentar možda je potvrdio onu dobru staru :" »Istina najviše boli" pa nakon toga onu drugu «Napad je najbolja obrana.
Naravno ja sam osjetila potrebu ispričati se iako i sada ne mislim da sam na komentar posta kada sam već u glavi imala pomisao ili pitanje trebala lagati da bi eventulano zaradila plus kod dotične.
U drugom ne mogu prihvatiti činjenicu da netko zlorabi naše emocije, da zlorabi bolnu činjenicu odlaska dragih nam ljudi ,iz ne znam kojih izokrenutih pobuda i namjera.
Kakv bolestan um činjenicu smrti može koristiti za vlastiu afirmaciju ,skretanje pažnje na sebe ili ti ne znam ja što. Iskreno se nadam da tvrdnje objavljene u zadnjem postu krejzi nisu istina pa makar ja bila ta koja je progutala «patku».Odmahnut ću rukom , nastaviti dalje i pomisliti Svako zlo za neko dobro".
Naravno ,od istine nikada neću odustati ni za koju cijenu ona je jedan od temelja na kojima gradim život.
Istinu je podržala i o tome progovorila i Darlaa
Nekad davno mrzila sam i samu pomisao za sjedanje pred računalo iz jednog jedinog razloga ,bilo je sastavni dio mog posla.Što se mene tiče moglo je sakupljati prašinu zaobilazila bih ga u širokom krugu.
Danas nemogu zamisliti da ne prošvrljam i razveselim se vašim blogovima ,ponekad rastužim a vrlo često i nešto naučim.
Kako je počelo?
Na jednom portalu pročitala sam komentar za Opaljena blog odnosno kritiku koliko se sjećam ,kliknula na link i stigla na Blog.hr.Pročitala sam post pa zatim komentare u komentarima ,komentar koji se posebno izdvajao tada se iza komentara "skrivala " Aniso poznata vam kao Candy, moju prvu dragu (virtualnu grubo zvuči pa ću biti slobodna i reći )prijateljicu.Ženu snažna uma,britka jezika i rijetko pozitivne energije.
HTML i CSS svima vama znači nešto .Meni je to prije mjesec dana bio "Kineski" ,danas je još uvijek "Turski",linkovi ,backgroundi,ikone riječi koje sam teško razumjela,no eto od krute forme dostupnog mi obrasca danas sam sama ,samcata uspjela od bloga napraviti nešto što eto nije totalno onako kako želim ali blizu.Učim svakim danom zato se i čuda dešavaju na dizajnu moga bloga.
I tako od prvih posteva, a priznat ću vam ja uopće nisam literarac,dođoh u fazu kada bez bloganja ne mogu zamisliti dan.
Vi dragi ljudi moje ste opuštanje,osmjeh i prozor u svijet.Svima vam hvala.
I...nećete vjerovati uskoro selim na nekoliko mjeseci na more i osim što će mi užasno faliti zaposleni mi Suđeni ,već razmišljam ima li u Zadru Cyber caffe pa da barem malkice mogu virnuti do vas,a on će mi doći ,barem se nadam.
Da, da ,to sam je radovi u tijeku,pozdrav
Ovih dana nema me iz opravdanih razloga .Ne znam više gdje bilo što stoji u kući evo komp sam pronašla. Kako bi opisivanje trenutnog stanja u mom domu previše ličilo riječima na horor pokušat ću ovako:
Kada doneseš odluku o radovima u kući prvo beskrajno dugo :
naravno telefoniraš .preporuke frendova ,žute stranice ,oglasnici i zaokupljaju te nekoliko dana
Nakon već pomalo zastarjelih metoda sjedneš za komp i malo surfaš ne bi li prikupio još informacija:
Oduševljenje kad misliš da si pronašao odgovarajućeg majstora je «beskrajno»:
Naravno traje do ugovaranja radova i cijene
Radovi su počeli i veselju nikad kraja
no ubrzo vidiš greške,majstori se ne pojave po nekoliko dana kuća ti je u kaosu ,rastu ti rogovi želiš ih makar bocnunuti
Hraniš ih najboljim delicijma ,natačeš ih pivom ,ljubazan si i nasmiješen dok u tebi kuha i imaš potrebu
a što nego naravno pobjeći od kuće
Umor je prevladao ostaješ kući i što ti drugo preostaje nego otići u krevet
i sanjati da će jednom i tvoj dom biti"kućica u cvijeću"
U kojem ćeš uživati
A do tada urlam "To je prava pravcata nepravda"
U sobu prodire sunce.Svira glazba,ovdje uvijek svira glazba.Radio drvenog spremnika ,crnih "gumbiju",tipaka boje slonovače iznad kojih se nalazi tamno staklo .Na staklu ispisani gradovi,London ,Paris,Berlin.Zagreb ne piše a mi smo baš ovdje u Zagrebu.Kad pokreneš "Gumb za traženje stanica započinje putovanje i pitanja:
-A gdje je taj Paris?A ko tamo živi ?Jel to u Kini(pojam dalekog)?-
Odgovara ženski gals iz kuhinje iz koje se širi miris hrane
-Hajde molim te prestani više trčkarati i dirati taj radio ,smiri se malo ,hajde budi poslušna djevojčica.Pariz je u Francuskoj ,tamo žive francuzi i neki drugi ljudi ,ajde nemoj više dirati radio da nešto ne pokvariš.
Radio je ostavljen da svira i druži se s gramofonom zelene boje ,priljubljenim mu uz bok jer jadan gramovfon nije imao svoje zvučnike već je koristio ,susjedove.
Godine su sedamdesete ,islušaju se Beatles -i ,Rolling stonesi-i,Crveni koralji,Bijelo dugme ,ABBAa oni stariiji izabiru Ivu Robića ,Duška Lokina ,djeca luduju za Srebrnim Krilima i Novim Fosilima i Zdravkom Ćolićem.Frizure su" ala madam Kennedy" ili "lokice".
Sobom jurca djevojčica kratke smeđe kose ,u trapericama i kariranoj košulji ,genski klas iz kuhinje njena je baka.Ona ne ide u vrtić i s bakom joj je dosadno jer stalno mora biti dobra.Zato luduje pred radiom pleše skakuće ,izvodi kojekakve koreografije i skoro nikad baš nikad nije mirna.Osim... Kada čuje zvukove gitare ,prisloni uho na zvučnik radija i ne miče se .Sluša i plače .Glazba koju čuje otvara najnježnije dječje emocije ,sviđa joj se zvuk gitare , riječi ne razumije i uopće ne zna tko to svira.Kada prestane pjesma ostaje mirna .Legne na kauč i razmišlja o velikim dječjim brigama .
Kući se vraća majka djevojčice i vidi je onako mirnu pa pita:
-Pa dobro što ti je srce?-
Baka iz kuhinje odgovara-Opet su je raznježili oni tvoji čupavci,oni drekavci s onom laganom pjesmom .-
-Mama nisu to nikakvi čupavci to su Rolling stonesi a pjesma je jedna od boljih novih sentiša zove se Angie ,no dobro što ja to tebi objašnjavam ti i onako ne voliš glazbu koju ja slušam.Dođi A.hoćeš je opet ćuti ,stavit ćemo ploču na gramofon i opet ćemo uživati.Ma ti si moja dobra djevojčica ,ti si moja Angie-
Radia odavno nema,niti gramofona,majka je zvjezdica na nebu.
Od tada do danas ostala sam u krugu obitelji i prijatelja Angie.Nick za blog zaista nije bilo teško odabrati s njime živim skoro cijeli život.Pjesmu volim još i danas .
(Jagger-Richards, 1973)
Angie, Angie
When will those clouds all disappear?
Angie, Angie
Where will it lead us from here?
With no loving in our souls
And no money in our coats
You can't say we're satisfied
But Angie, Angie
You can't say we never tried
Angie, You're beautiful
But ain't it time we said goodbye
Angie, I still love you
Remember all those nights we cried?
All the dreams we held so close
Seemed to all go up in smoke
Let me whisper in your ear
Angie, Angie
Where will it lead us from here?
Angie, don't weep
All your kisses still taste sweet
I hate that sadness in your eyes
But Angie, Angie
Ain't it time we said goodbye?
With no loving in our souls
And no money in our coats
You can't say we're satisfied
But Angie, I still love you, baby
Everywhere I look I see your eyes
There ain't a woman that comes close to you
Come on baby dry your eyes
But Angie, Angie
Ain't it good to be alive?
Angie, Angie
They can say we never tried
Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan.
Nije važno, voli ga!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima.
Nije važno, čini dobro!
Ako ostvaruješ svoje ciljeve, naići ćeš na lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
Nije važno, ostvaruj svoje ciljeve!
Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno.
Nije važno, čini dobro
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
Nije važno, budi iskren i pošten!
Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti.
Nije važno, stvaraj!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći.
Nije važno, pomaži im!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima.
Nije važno, daj najbolje od sebe
Natpis na zidu u Shishu Bhavanu, domu za djecu u Calcutti koji je osnovala Majka Tereza.
Ponekad zaista želim živjeti zaista jedino i isključivo po katoličkom mi nauku.Trudim se svakodnevno ali navečer kad legnem u postelju krenu slike predhodnog i nekih ranijih dana.Riječi koje sam izgovorila i stvari koje sam učinila .Naravno nisam zadovoljna uvijek bi nešto mjenjala.
Grubost zamjenila blagošću , materijalizam produhovljenošću.I pitam se tada da svatko od nas decidirano poštuje svih deset Božjih zapovijedi nebi li ovozemaljski svijet postao Raj.
No umjesto svega naučenoga biramo nešto drugo.U svakodnevnoj borbi zvanoj život netko se trudi više netko manje .No niti taj trud nije jednako nagrađen .
Čini mi se da su nepoštovanje , pretjerivanje , zloća ,posezanje za tuđim nekima fomula za uspjeh.Sretan im put nadam se da ih tamo negdje gore ili dolje ili na putu gore ili dolje neću sresti.
Ja odabirem najvažnijih mi deset ,pa koliko uspijem.
Nakon rata malo je stvari na ovom svijetu kojih se bojim.
No ima jedan manji ,pa malo veći strah.Prvi manji strah je odlazak zubaru,A onaj drugi definitivno je strah od f r i z e r a.
Smješno , vjerojatno .Ljudi se boje smrti , bolesti , gubitka materijalnog a ja ja se bojim frizerki.Svakako taj strah nije bezrazložan.Kažu prepusti im se oni znaju svoj posao.I tako ja se prepustim pa jednom izađem spaljene kose , želja za pramenovima boja meda preraste u frizerkinu varijantu bordo pramenova.
Zadnja zgoda desila se prije dvije godine .Odem ja u frizerski salon u kojem kosu uređujem zadnjih sedam godina.Moja frizerka Marija (upravo u blaženom stanju) radila je suprotnu smjenu a ja navalila .dosadila mi dugačka kosa i ja bi je silom šišala.Dohvati mene u ruke neka djevojčica svojih pedeset kila i pita me
-I kako ćemo?-
Bacim se ja rukama i nogama u objašnjavanje i tako kažem-Pa eto kratko ,malo duža varijanta frizure Meg Ryan ili ti Sanje Doležal.Znači nešo pomalo čupavo.-
Kako u salonu friziraju i muškarce na pola moje "frizure " sjeo je na šišanje neki proćelavi gospodin u zrelim godinama.Pa me pita -Gospođo ovo na podu to je sve vaša kosa?E da je meni barem desetina te ošišane.-Značajno je svo vrijeme pratio štriganje moje glave i pri tom lagano odmahivao.
Sjedim ja kosa mokra, reže ona sve u šesnaest ,a ja još ništa ne kužim.Tek kada je kosu osušila nisam znala da li bi plakala ili se smijala.Od postepeno ošišane kose do pola leđa ja sam izgledala baš ko očerupana kokoš.Dakle pramenovi uz vrat ostali su do pola leđa ali stanjeni tako da su visili kao masni špageti ,isto tako uz uho ,na tjemenu kosa dužine ježa.Prekrasno .Dođem ja doma i prvo odem u kupaonicu uzmem škare i odrežem te visuljke.Uslijedilo je puštanje kose jer sam nakon tih zahvata više ličila tifusaru nego Meg Ryan.
Tako smo Marija i ja proteklih dvije godine uzgajale moje vlasi i štuckale samo vrhove .Žena sluša ,što je zaf rizerke rjetkost.Taman shvatila žena što ja hoću kad ono ostade trudna.Kuku ,jao ,upomoć.
Onako bezveze šetam ja prije nekih mjesec dana gradom i uacim karticu u bankomat i sve se ugodno razveselim količinom novčića.I kao svaka pametna žena odlučim se počastiti.Pitanje je bilo krpica ili frizer.Nisam puno razmišljala a kako sam bila na Trgu prvi salon do Rukotvorina hvaljen ,samo što nije i opjevan.Uđem ja i pitam s obzirom da nisam naručena mogu li me ošišati.A tamo neka žena zmaj samo što me ne istuće -Ne ne dolazi u obzir,kasno je -Izbjegnem ja njene frustracije i krenem dalje u još razvikaniji salon u Frankopanskoj.
Mislim ja e tek kad me ovi vide u trapkama i majci ti će me i nogom u guzicu.Padne mi napamet da se tamo frizira i Seve.Uđem ja vlasnica salona pristojno mi se obrati ,zamoli me da pričekam ,usput se dogovorimo što će mi raditi.Sjednem ja bacim pogled kad unutra a tko drugi nego Seve nacionale.Samo što nisam pukla od smjeha .
Nisam dugo čekala dvije djevojke izvlačile su mi pramenove,muka koja inače poduže traje na mojoj gustoj kosi začas odrađena.Uputiše me nabazen za pranje kose sjednem ja na fotelju kad ono ispod gospodične guze počne nešto plaziti ,i to prema vratu.Ja samo što nisam skočila ko opaljena,odkud seljak može pomisliti da sjedi na masažnoj stolici (dojam plaženja izazvali su valjčići u kožnoj masažnoj fotelji koji se ukratkom vremenskom razdoblju aktiviraju od guze prema vratu).Šišao me neki dječačić ,ma čovjek ti sve lijepo objasni i počne raditi.Rezultat savršen.
Mislim ja -E sad kada meopale po džepu,samo bi mi još falilo da se izblamiram i nemam dosta kesha.-
I na kraju shvatim da živim u zabludi .Šišanje,pranje i frizura koštali su 100 kn više nego u mom kvartovskom salonu.A tih sto kuna najbolji je ulog u posljednjih šest mjeseci.
Naravno iz salona sam otišla savršeno dobre volje ,šepurila sam se kao puran .
I onda neka netko kaže da mi žene nismo čudna bića.
Čitam ovih dana interesante mi postave dragih mojih blogera koji vrlo često pišu o nazadovoljstvu na poslu.
Ranije upoznati da sam prije nekoliko godina spletom nesretnih ili sretnih okolnosti bila prisiljena birati između zdravlja i statusa zaposlene žene ,znate da sam odabrala ovo prvo.Zdravstveno stanje poboljšalo se u zadnje dvije godine a za to su uz liječnike svakako zaslužni moja obitelj i Suđeni , pogotovo on.No kako sam ja nastojala biti "revan"radnik odnosno desetak godina davala sam se nazovimo to poslu iznad svakih ljudskih mogućnosti,a to znači da sam radila preko dvanaest sati dnevno svaki dan,ponekad i duže , svih tih godina koristila sam jedan godišnji odmor od deset dana ,privatnog života nisam imala radila sam na poslu nešto ubacila u usta a doma sam isključivo prespavala.Čitanje knjiga , izlasci ,druženje ,kazalište i sve ono što sam radila ranije bili su san ljetne noći .preumorna ali ne samo fizički već i psihički zapravo sam vegetirala .
Iz današnje perspektive žalim jedino što takav trud nije bio cjenjen.Dakle kako je kod nas uvriježeno ,napredovali su neki drugi .Komentar kolege kada je čuo da sam se razboljela i završila u bolnici bio je -"I bicikl kojeg bez milosti deset godina natjeravaš već bi se raspao ,a kamol li čovjek""
naravno organizam je signalizirao preopterećenje a čime nego uzbunom zvanom bolest.
I tako da ne filozofiram previše o tim vremenima ,spomenuti postovi ponukali su me na razmišljanje "Što mi zapravo od tog vremena nedostaje."Iako zvuči nevjerojatno prvo što mi pada napamet je činjenica da mi fali osjećaj korisnosti-dakle svaki odrađeni posao bio je samodokazivanje odnosno jedan mali uspjeh.Time je jačalo u svakom slučaju i moje samopouzdanje.Osim toga nedostaju mi i kontakti s ljudima,svaka osoba nova u mom životu širila mi je vidike ,tjerala me da razmišljam o ljudskom ćudoređu .Na taj način rasla sam i ja.Svakao fale mi ona ćakulanja s kolegama onako uz rad komentiranje svega i svega i sve to naravno uz obaveznu kavicu.Zapravo fali mi sav taj presing.
Također analizirajući se vidim da sam tada više vodila brigu o fizičkom izgledu ,održavanje tjelesne spremnosti bilo je čak i sastavni dio mojih obaveza , pa sam tako svako jutro trčala išla u teretanu.Nakon tuširanja fenirala kosu nabacila make up.Sve u svemu svakako sam se osjećajla korisnijom i vrijednijom nego danas.
Danas kada imam vremena zaisa na pretek sjetim se kako sam tada razmišljala što bi učinila s tjedan dana slobodnog , koje bi knjige pročitala ,gdje bi putovala , koji tečaj jezika bi upisala.Danas kada mi je sve dostupno postala sam loš organizator vremena , opustila sam se apsolutno previše ,život svodim na kuću kućanske poslove i obitelj i ponovno se čudim kako takva situacija generacije žena nije frustrirala .Mene frustrira nevjerojatno.Svaki dan iznova peri ,spremaj,kuhaj, glačaj , nabavljaj i sve to radiš a zapravo ništa ne radiš jer to apsolutno normalno da obavljaju i zaposlene žene a kamo li kućanice.
Zato od sutra krećem u akciju ,ustajanje rano ujutro ,kuća nabrzaka a popodne i navečer posvećujem se Suđenom i sebi.
Vjerujte mi biti domaćica nije baš idealno rješenje.
Nešto sam bolje spavala noćas i odmah cvrkućem , spremam sve mi je nešto persu . I napravim brzinski ručak i spremim se jer morala sam odraditi mukotrpnu mi zadaću.Otići na sprovod.
Umro je suprug naše vrlo drage susjede a kako sam ja od rođenja u zgradi u kojoj stanujem sve stare stanere znam i oni mene ,pa eto radi reda a ne neke osobne potrebe danas smo Suđeni i ja bili na Mirogoju.Oduvijek se zgražam takvih dešavanja a pogotovo stravičnog obreda karmina.
Tamo uz lijes svi kukaju plaću a onda se na karminama prežderavaju i loču ponekad i zapjevaju.Meni je to prestrašno.No danas je zaista sve bilo dostojanstveno najteži dio iskazivanja saučešća odradila sam s knedlom u grlu i suzama u očima.
No u svoj toj tuzi najsmješniji je Babac i njene brije.Prvo njena odluka da na sprovod idemo mi jer je to red a ona ne može hodati.Drugo vrlo važno pitanje je što ćemo obući jer-Znate deca svi buju susedi tam a kaj mislite kaj se dela pre mrtvačnicom nego trača kak ko zgleda-
Treće kontrola prije izlaska iz kuće-Si se malo namazala ,daj si nekak uredi te lasi .
Četvrto -prije našeg dolaska doma jer smo ostali u gradu ona je već imala izvještaj naravno telefonski od lokalnih penzića-Rekla mi je suseda da si imala tak lepu haljinu-Ja haljinu nemam u ormaru a kamoli da sam je obukla.Peto -Rekla je ta ista suseda da si bila najzgodnija na sprovodu-
I tako ako ništa drugo postala ja miss sprovoda , a neš konkurencije.Katastrofa .
Eto zato ja nju od milja zovem Babac ponekad je stvarno nemoguća ,no ko zna kakvi ćemo mi biti.
Švrljanje po gradu svelo se na našu mukotrpnu zadaću traženju bijele tehnike sve nam rikava u kuhinji pa smo prisiljeni kupiti novo.Budući da se šogorica ovo ljeto selila u novi stan bili smo pošteđeni obilaska radi razmatranja cijena i nevjerojatno iznenađenje naš Elektropromet je najpovoljniji u sve moguće kartice kupnja se može obaviti i kreditom.Dostava svega što kupiš je pedeset kn a kako mi živimo na trećem katu bez lifta to mi je jako važno.Sve skupa veš mašina ,ugradbena pećnica ,ugradbena plinska ploča,napa , frižider (ogroommaaann) kafe aparat i perilica za suđe(jupi!) izašlo bi oko trinaest tisućica.I onda kaže babac kako je naša prva veš mašina kupljene prije 36 godina koštala tri plaće a eto sada sve gore spomenuto dobiješ za tri prosječne plać(bar tako kažu o prosjeku ali znam da nas i lažu).
Sad još da porihtamo varijantu kako kupiti i hoćemo li moći sve to otplaćivati i ja ću se šepiriti u novoj kuhinji a to vam dođe ko u dnevnom boravku jer tamo sam najčešće.
Sve su one tri moje .Srednja je nekako kroz ove godine bila najmanje jer moja bolest počela je kada se ona rodila pa kako sam ja poboljevala nekoliko godina nismo uspjele uspostaviti neki poseban odnos.
No gradimo ga danas, ona je već školarka a kao da se jučer rodila.Kako ja ovih dana nikako po danju nespavam postala sam pravi šišmiš ponoći sam budna a po danu spavam ,što je dovoljno da poremeti odnose u obitelji.Sve sam pomalo zapustila i ljude koje volim i kuću a sebe najviše.Sve skupa pere me izgleda proljetna depra ali otjerat ću je ja čime nego metlom.
I tako danas zazvonio telefon i kreštalica nadimka Srednja sva se pretvorila u molbu:
-E teta znaš ti si me već jednom vodila bušiti uši kad sam bila skroz mala sa pet godina ,pa znaš da me je bolilo i da sam izvadila naušnice ,pa pa bi ja ako ti želiš išla danas ponovno.-
Kud baš danas ,još uvijek se jedva krećem ,plus neispavana sam i boli me glava.Ali ja jednostavno ne mogu klinkama ponekad odbiti ništa pogotovo kada sam ovakva nekakva osjetljiva. tako dogovorile se mi u pet na tramvajskoj stanici.Ja se lagano spremam kad petnaest do pet zvoni .Ona je stigla curki se žuri ,ipak nije mala stvar bušiti uši.
Prvo smo u apoteci kupile sprej za rane koji naravno ne peće da se rupice ne bi upalile (37 kn)onda smo prošetale do zlatarnice ,naravno ranije provjerene.Fini stari zagrepčanec posjeo je Srednju na stolicu objasnio jeoj postupak , dezinficirao uho,pa točkica flomićem na uške ,pa odabir naušnica.
Vidim ja Srednja raširila oke ,frka je hvata no neće priznati.Kažem ja njoj (lažem jadno dijete) da to zapravo ne boli već pecne kao ubod ose.Pružim ja njoj ruku za ohrabrenje(stara fora od zubara)a ručice mokre od znoja.Klik,klik naušnice u ušima a ona beskrajno hrabra nije ni suzu pustila .(50 kn)
Ustane sa stolice i sva će važna -Ma da znaš da me uopće nije bolilo ,i nije to kao ubod ose.-
-Krasno ,kažem ja ,i pitam je je li je uopće osa ikad ubola .-
Kosica do pola leđa začas je bila iz ušiju naravno da se vide naušnice ( medicinke ala kaatastrofa).I tko će djetetu reći da vrati kosu nazad jer su joj uši poprilično crvene i natečene,pustila sam je da bude ponosna na sebe kako i zaslužuje.
Uputismo se mi kući uz u mojoj glavi već razrađeni plan o kupnji naušnica . I opet me fascinira njena skromnost od doslovce barem tristo pari izabrala je male cirkončiće u srebru(25 kn).
Otpratila sam je kući već puno bolje volje .I sa ponovno potrvđenom tezom "Djeca su osmjeh svemira".Zaista ako me netko može oraspoložiti onda su to djeca vesela ,zaigrana ,iskrena i ponekad vrlo mudra.Odrasli su mi ponekad prekomplicirani.
Svatko od nas ponekad trebao bi pronaći izgubljeno dijete u sebi možda bi tada ponovno postali dio svemirskih osmjeha.
Kada misliš da ti je život upao u neku pozitivnu kolotečinu ,dese se neke stvari pa se čovijek ponovno upita "..a smisao života jest?"
Moja obitelj u svemu je prosječna .U broju članova ,obrazovanju , financijskoj situaciji po nezaposlenosti fakat mislim da smo predstavnici prosječnu Hrvatskou obitelj.Živimo što u stanovima koje otkupljujemo ,što u bakinim ,dedinim ,u stanovima na kredit.Love sad ima sad nema na to smo već navikli i to nas baš previše ne opterećuje,krediti nas tište kao i sve ostale ,većinu zarade dajemo na hranu i stanovanje a onaj šatro luksuz tipa obleka ,ljetovanja isl. idu naravno na rate.Uglavnom čupamo se iz dana u dan kad ima jedan od nas uskače drugom i meni je ta situacija postala čista normala .
Islamabad noću
Sister je oduvijek bila nešto drugačija.Njene krice često su markirane ,uredno prati trendove,ponekad zaglibi s peglanjem kartice pa se onda čupa mjesecima.Ja sam se od "peglanja"davno izlječila a kraj pegleraja bio je kartica napadnuta škarama.Ja jednostavno nisam za to .U nekim crnim fazama mogla bi se zaigrati i napraviti glupost.Ovako je bolje trošiš kolko imaš i kasnije nemaš problema.E da Sister je drugačijih pogleda na život i materijalno oduvijek ,a pogotovo sada kada ima troje djece.Dvije prosječne plaće njima nisu dovoljne za pokrivanje osnovnih troškova o štednji nema pomisli.
Već nekoliko godina renovira stan u kojem smo živjele kao djeca i trošna zgrada negdje iz 1800i nekoje rupa je bez dna .Moja trendseterica nema neke megalomanske zahtjeve ali nemogu reći niti da je skromna.jedan je to od razloga što se Šogi uputio "trbuhom za kruhom " u pečalbu.OK nije negdje na baušteli fizički radnik ,radi on svakako visoko morlanu stvar predstavlja Hrvatsku vojsku kao vojni izaslanik u Pakistanu i kao "Plavac"tamo s ostalima pokušava uvesti red među sukobljene strane.
Misija je započela prije godinu dana ,naravno radi financija produžio ju je na petnaest mjeseci.Otišao je kada je Mala imala tri mjeseca.Njihovu "golgotu" teško je opisati u nekoliko rečenica. Sister vodi bitku brinuti se o klinkama , a on se bori sa samoćom ,nostalgijom i onim tamo pomotanima. Interesantna crtica iz njegovig priča je kada tamo negddje na granici Indije i Pakistana u vinorodnom kraju upitaš lokalno stanovništvo :"What are you doing?"odogovor je "Ništa".dakle n i š t a je riječ značenja jednakog kao i kod nas.Pa da se čovjek zapita je li porijeklo Hrvata zaista negdje u tim krajevima .E još nešto Šogi je Slavonac i kaže da ga je fascinirala slijedeća činjenica Peku rakiju jednako kao i naši Slavonci.
Danas su cure bile kod nas na pačalinkama.Tri patkice dojurile su sve sretne jer znaju da im je sloboda kretanja i govora kod nas zagarantirana u prijevodu da mogu malte ne raditi što hoće.I tako spekli mi pačalinke družili se , uživali.Kda su krenule kući nazovem ja sister da joj kažem da su bile super i da stižu.A ona će mrtvoozbiljnim glasom:
"Uživaj s njima dok možeš."
a ja u čudu :"Kako to misliš?"
Sistrer će :"Pa eto Šogija izuzetno cijene u UN-u ,ponudili su mu posao ."
Ja: " Ma gdje ,kakav posao?"
Ona:" Savjetnika za regiju Pakistan -Indija,biti će civilna osoba ,plaća je oko šest tisuća dolara ,smještaj , osiguranje obitelji i školovanje za klinke su besplatni.Sutra ima razgovor internetom s New Yorkom i vjerojatno će se znati definitivno stanje.Joj znaš cure bi išle u nekou američku školu ,pa onda iako prekinu školovanje i nastave ga u Hrvatskoj UN im plaća studij u Americi."
Ja luda:"Kakav Pakistan,Indija ,amerika ,američka škola jeste li vi normalni."
Ja sam uvijek takva eksplozivno reagiram .Već nakon scenske pauze i njenog uvjeravanja kao je u Islam Abbadu mogućnost atentata i kindapiranja klinaca mala,kako će onim imati tamo osiguranje oko kuće ,kako je to ogromna lova i kako ako ostaniu tamo pet godina Šogi dobiva otpremininu 250000 dolara ,i kako će oni osigurati curama barem stanove s tom lovom pokušavam progutati priču ponovno i pronaći način da opravdam njihovu odluku.Razumijem ih ili barem pokušavam ali s odlukom se apsolutno ne slažem iz više razloga.Zapravo ovog trenutka užasno sam tužna i zabrinuta i nadam se da deal neće uspjeti što radi sigurnosti moje obitelji a posebno klinki a moram priznati iz jednog vrlo sebičnog razloga.Cure će odrastati daleko od mojih očiju a duboko u mom srcu.
Uspjela sam se pišući ovo i rastuliti a svo vrijeme jedna jedina pomisao mi je u glavi j....socijalnu državu,j....pravdu na hrvatski način i j....ti lovu -kuda nas tjera.
Ovih dana nisam baš nešto bila rječita. Razlog post PMS i sve nekakva čudna raspoloženja tipičnog meterofoba. Osim toga opasno me načeo»zub vremena «pa je moje kretanje ovih dana bilo izuzetno gracilno. Da ,svakako gracilno ,za ubit se- hodala sam kao patka, u krevetu se okretala kao morž ,pokupiti stvar s poda bio je «san ljetne noći» no ništa me nije spriječilo u obavljanju svakodnevnih kućanskih poslova pa i proslave rođendana.
Davne 30 rođena je djevojčica ,treće dijete u tipičnoj tadašnjoj zagrebačkoj radničkoj obitelji .Netipična je zapravo je bila gemištacija njenih gena majka Iz Marije Bistrice otac Istrijan upoznali se za vrijeme prvog svjetskog rata kada je ona volontirala kao medicinska sestra. Hrvatski pacijent mogao je biti naslov filma,film bi svakako bio drama jer njen je život od devete godine a poslije smrti majke postao tragedija povlačenja po samostanima i odgoja časnih sestara. Iz tog vremena ne postoji uspomena koja bi se i približno mogla nazvati lijepom. No do devete zvali su je «Gričkom vješticom « poznavale su je kumice na Dolcu,a jedan «Ljubim ruke «izvlačio je osmjeh prodavača u Delikates trgovini dostupnoj samo nobl obiteljima i Grička je uvijek dobila svileni bombon. Posebni doživljaj bio je jahanje na konju s kvartovskim policajcem Jožom kojem je Grička bila posebno prirasla srcu-Crnokoso čeljade velikih smeđih očiju zarazna osmjeha ,prodorna i rječita ,zapravo nezaustavljiva. Često priča o «sklizaljkama « oko bana Jelačića za koju su druga djeca plaćala kockom šećera ili nekom drugom «vrijednom « imovinom ,rado se sjeća sakrivanja cipela već pri izlasku iz kuće i bosonogog trčanja po tada mirnoj i čišćoj Tkalči u kojoj je odrasla. Smrt majke prekinula je bezbrižno djetinjstvo u središtu Zagreba i toplinu doma zamjenile su jednolične sobe samostana. Sve do drugog svjetskog rata kada su u samostan došli moćnici odabrati ljepuškaste djevojčice u za Prvi Hrvatski ženski internat. Živjeti u internatu za razliku od samostana značilo je imati bolji obrok na stolu ,omogućeno školovanje i garderobu.Gričkoj se to činilo čudesnim.O tim danima govori sa pozitivnom sjetom .Sa smješkom na licu prisjeća se djevojačkih nepodopština i veselja mladenaštva. Tek neznatno kasnije biti će kažnjena i radi tih obroka , radi bezbrižnih školskih dana u jeku rata. Kažnjena zato jer je Internat financirala NDH a djeca su naravno bez pitanja bila uključena u Ustašku mladež. To je značilo da su djevojčice držale buketiće cvijeća i stajale u «špaliru» kada su u Zagreb dolazili moćnici a dočekivao ih je a tko drugi nego poglavnik.
U četrnaestoj godini upoznaje ljubav svog života .U petnaestoj padom NDH ostaje na ulici odnosno njena ljubav je u zadnji čas izvlači iz samostana prije upada partizana. Tada nije bila svjesna da joj je spasio život. Sve njene prijateljice završile su na križnom putu a upraviteljica doma obješena je .
Kazna koja je uslijedila poslije rata suluda je jer dijete se nije ogriješilo u ni jedan zakon , a kamoli Božji. Kao pripadnica neprijateljskih snaga ukinuta su joj sva građanska prava pa tako i pravo na «točkice» ,bilo kakvu mogućnost privređivanja. Bila je na ulici.
U bajkama postoje prinčevi u stvarnom životu velike ljubavi .Njena ljubav bila je i njeno utočište .Njen budući muž uz svo neodobravanje vlastite majke dovodi je kući . Budućoj svekrvi naravno snaha nije po volji i nastoji joj zagorčati život. Njena ljubav odlazi na služenj vojnog roka .Institucije države još nisu u funkciji ,crkve su zatvorene i ne postoji mogućnost vjenčanja. Njih dvoje su znali da su par zauvijek.
On odlazi na služenje vojnog roka ,tri godine a ona trudna bez prihoda ostaje na milost nemilost svekrvi. Još uvijek život joj ne okreće sjajne stranice.
Nakon svih patnji prvo joj je veselje rođenje sina no i tu se situacija zakomplicira beskrajno .Telegram upućen u vojarnu JNA negdje na granici s ničim protumačen je kao šifra za bijeg oca preko granice .Na straži oduzeta mu je puška i završava u zatvoru.
Sina je vidio prvi puta nakon dvije godine ,gladovanja i tamničenja.
Kako uvijek poslije kiše dolazi sunce zasjalo je i mladim ljubavnicima . Vjenčali su se rodili još i djevojčicu i u sretnom braku bili sve do njegove smrti.
Danas je Grička proslavila 76 rođendan .Još uvijek je nakon svega vedra duha iako je život nije mazio.
Ona je moja druga majka, moj savjetodavac , moje utočište i rame za plakanje .U životu malo bih znala da mi nije prenjela svoja iskustva i znanja ,svoj osjećaj pravednosti i poštenja pa i ulogu čuvarice ognjišta .Uvijek poštivati i voljeti mog Babca ,moju Gričku ,moju Nanu.
Sretan ti rođendan!
Dva posta nestadoše klikom na objavi post jučer i danas molim sretnog nalaznika da ih krajičkom oka pročita i prokomentira sa dva tri slovca a ja ću u najvećoj tajnosti otkriti vam moji Malu princezu.Nemam snage pisati i treći -
Dragi Žućo banana je prošla a proljeti postovi nestadoše al biti će obećajem
