|
|
| travanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Članica i svojevremeno urednica
Učim pletenje i rado čitam
Vrijedne i sposobne kuharice
o ljubavi saznajte na
Volim:
- zagreb
- bloganje,
- fotkanje,
- more,
- cvijeće,
- iskrenost,
- djecu,
- ljude britka jezika
do boli,
- papati,
- sportati se,
- putovati,
- envy parfem jedino i isključivo mirisalo,
- naušnice i srebreni nakit
Mrzim:
- ričet,
- dvoličnost,
- licimjerje,
- lopovluk,
- četnike,
- ogovaranje
i smicalice,
- žohare,
- depilaciju,
- licimjerje,
- neodgovornost,
- političare,
- peglanje,
- pranje posuđa,
Kad se sjetim još nečeg javim se s kojim voli/nevoli dodatkom dodam svakako
Danas ne mogu drugačije ,iako ovakva raspoloženja i sjećanja nastojim zatvoriti negdje u najskriveniju ladicu.Jedino tako mogu dalje.Danima godinama i mjesecima trpaš sjećanja u ladice i nastojiš one najbolnije zatvoriti zauvijek i nastaviti dalje.Neko vrijeme uspjevaš a onda se ponekad kao meni danas one jednostavno otvore i ti se opet nosiš sa nečim duboko skrivenim u sebi.Ne volim se podsjećati na rat s ovim dnevnikom pokušavam prijeći još jednu stepenicu dalje od tih vremena .
No jednostavno ponekad je nemoguće totalno se izolirati od prošlih vremena jer ili zazvoni telefon pa te netko iz ekipe podsjeti kome je godišnjica smrti , ili dobiješ sms u kojem saznaš tko je još izvršio suicid. ili te kao danas mene na isto podsjeti bijela koverta.
Nazvala me Sister i pitala da li sam dobila obavijest od Erste investa odnosno potvrdu o vlasništvu udjela .Spustim se ja do kaslića kad ono stvarno bijela koverta sadržaj očekivan ali kada sam malo bolje pogledala objašnjenje na poleđini bilo je dovoljno da totalno popizdim.Zašto?
Eto ja sam jedna od tih budala koja se 91 uputila daleko od Zagreba misleći da ću svojim budućim klincima omogućiti bolje sutra.Izrekoh makar više o tome nikada neću ni slova.Ne želim opterećivati ljude sa svojim morama sa svim onim strahotama koje rat donosi ,sa stotinama ranjenih ,sa suzama žena i majki poginulih sa svim tim pizdarijama koje su u mojoj glavi zauvijek.Ja se s njima nosim kako mogu i najbolje znam ,živim dan za danom i prvi dnevni uspjeh je ustati iz kreveta i uopće započeti dan.Tako je meni svakodnevno,godinama.Nakon što sam dva puta jedva izbjegla smrt ali ne od metka već od bolesti ,nakon što sam nakon deset godina provedenih u dvije najače gardijske postrojbe u hrvatskoj vojsci završila u bolnici ali ne simulirajući bolest već me je iz vojarne odfurao službani liječnik pokušavajući mi spasiti život ,na bolovanju sam dobila prekid službe uz pravo na mirovinu.Bilo je to prije sedam godina ,službeni postupak za dobivanje mirovine još nije završen.
No dosta o tome .Ono što me je danas strahovito razljutilo i ponovno bacilo u bed je činjenica da se po nekakvom pravilniku razdoblje od 16.siječnja 1992.-30.travnja 1995. znači svaki dan proveden u vojsci ili murji boduje jednim bodom ,znači za jedan dan proveden u prstrojbama dobivaš jedan bod.
I inače svakim proljećem naviru mi sjećanja na moje Tigrove i Tigrice jer točno negdje u ovo vrijeme počelo je čišćenje Dubrovačkog zaleđa pa sam i ja tako proljeće 1992. provela daleko od svog Zagreba.O paklu tog terena mogla bi se napisati knjiga o ranjinicima poginulima barem dvije.
Eto za to razdoblje moji dečki i cure za svaki dan tog pakla dobiti će po jedan bod udjela u nekom jebenom fondu.
Uzrujala bi se ja i više da davno nisam prestala očekivati bilo kakvu pomoć.Uzdam se ja u svoje dvije ruke ,obitelj i Boga jer i kad sam krenula u sve to 91 nisam očekivala nikakve privilegije pa tako i danas.
Evo upravo sad palo mi je na pamet kao je jedan moj dragi prijatelj pogođen od tenkovske granate jedva preživio i kao poslijedica ranjavanja desna ruka se počela "sušiti".Sjećam se tog dana kao danas jer kako je izgledao nismo se nadali da će preživjeti. Hvala Bogu jest ali nakon oporavka ispričao mi je priču ,ukratko,ne vodim baš previše često ljubav jer se sramim kako ruka izgleda tj. gadi mi se pa predpostavljam da se gadi i mojoj curi,sada ženi .Ok je po zimi onda ne skidam majcu.Za taj dan kada je skoro izgubio život , za taj dan kada je faktički izgubio i ruku on će dobiti jedan usrani bod udjela u nekom usranom fondu koji će vjerojatno i ovako i onako biti upropašten kao i sve ostalo.
E ljudi moji to boli .Preserantska priča o brizi o braniteljima dovodi me do ludila .
Dakako je suosjećam s onima koje poznajem sa časnim i hrabrim ljudima koji su se davali da bi nam svima bilo bolje, i najžešće osuđujem i prezirem profitere i simulante .Oni su se davno za sebe pobrinuli.
U svoj ovoj priči tj. mojem proljevanju žući mora biti jasna jedna stvar većina nas ponavljam nije očekivala ništa kad smo ko slinavci otišli u rat ali kad već postoji nešto čime se te ljude želi nagraditi onda kriteriji moraju biti časni i o njima ne smije odlučivati netko ko je te dane provodio negdje daleko od Hrvatske .
A mene, mene nebuju u mojoj kuruzi nisu me slomili bradati pa nebuju ni ovi ,jer kako reče pjesnik "Nigdar ni bilo da ni nekak bilo ,ni nigdar nebu da nam nekak nebu"
Uvijek mene moj Babac iznenadi i kad i imam malo vremena za sebe smisli ona meni šetnjicu.Šetnjici je danas ime - odlazak k liječniku.Naš je liječnik opće prakse već dulje vrijeme na nekoj specijalizaciji i stalno ga mijenjaju neke kvazi doktorice uglavnom cure iz Dalmacije ( volim Dalmaciju) onako temperamentne i nervozne po prirodi ja ih nekako ne vidim kao obiteljske liječnice.No dobro cure su mlade tek su počele raditi i imaju vremena naučiti kako se odnosi prema pacijentima .Moj je Babac poprilično bolesna starica tako da smo stalno kod nekakvih specijalista ,čućimo u zagušljvim polumračnim čekaonama i zato kad se ja razbolim toliko mi je već dosta doktora da u principu svoje boljke ignoriram iako znam da griješim.Da bi izdržala današnje čekanje jedne jedine uputnice a u praksi to izgleda ovako , naručiš se telefonom npr. u pet a na red dođeš oko pola sedam i nema šanse ikada ući u ordinaciju na vrijeme.Tako su moje psihičke pripreme i danas bile lagani šopining krpica,no kaj,kaj, znam da pomalo pretjerujem al kaj mogu kad me veseli.Opravdavam se za svaku kupnju a zapravo nakon trudnoće nisam uspjela izgubiti višak kg a iskreno i namam se volju izgladnjivati.Sada kada je toplije malo se više krećem i Babac i Suđeni su mi neki dan rekli da sam smršavila.
I tako sam je potrošila neke novčiće i uputila se liječniku.Obavezno sa sobom ponesem ineku štampu jer sam nervčik i nemogu tamo sijediti mirno.Uobičajenu tišinu prekinulo je prvo vrištanje, zatim lom stakla .
Kako je izuzetno dobro funkcioniram u izvanrednim okolnostima odmah sam bila na nogama očekujući da nekom treba pomoći.Nakon buke kroz čekaonicu je doslovce probauljao neki mladić proljevajući vodu iz bočice koju je nosio , po ljudima i cijeloj čekaoni.S obzirom da je nešto glasno mrmljao prva mi je pomisao bila da mladić ima poteškoće u razvoju(ružno mi je uopće i čuti da se za takve ljude kaže debili , ratardirani i sl.ljudi su i takvi kakvi jesu zaslužuju poštovanje)no kasnije sam shvatila o čemu je riječ.
Buku iz ordinacije zamejnile su psovkle:"Kurvatino ubit ću te ,pička ti materina ".Sad sam svatrno razmišljala što mi je činiti ući u ordinaciju i vidjeti trebaju li sestra i liječnica pomoć ili jednostavno izaći i ne mještai se.U principu konflikte izbjegavam kad god mogu i ne guram nos tamo gdje mi nije mjesto ali ovako nešto još nisam doživjela.Lupanje vratima,još nekakvo udaranje paralo nam je uši i interesantno nitko od muškaraca u čekaoni nije ušao vidjeti što se dešava.odjednom vrata su se otvorila i mršava djevojčica doslovce djevojčica držeći racepte u ruci nas onako začuđena počastila je riječima:"Gonite se svi u pićku materinu!"
Što ti drugo preostaje nego šutjeti.Na to sam čula medicinsku sestru koja govori pacijentu prije mene "Ma da ma nemojte se uzrujavati i rođena je mati rekla da jedva čeka dan kada će se predozirati i ona je više nemože trpijeti.Šteta da takva ološ uopće hoda svijetom."Ostatak priče ta ista sestra ispričala mi je dok je ovjeravala uputnicu koju sam čekala.Cura je naime došla po uputnicu za heptanone ,liječnica je za taj mjesec navodno ispunila količinu koju joj smije dati i odbila je napisati joj istu .Tu je počeo lom.
nemogu reći da me sve skupša nije uzrujalo žao mi je djevojke i naprosto sam zgrožena komentarom medicinskog radnika tj sestre.Iako se užasavam konzumiranja bilo kakvih opijata ,i stvarno prateći propadanje jednog poznanika vidjela sam kuda narkoman u kući odvodi obitelj i ponekad se pitam da li je njima ikako moguće pomoći kad duboko zaglibe upakao ovisništva,ne mogu vjerovati da jedna majka može "jedva čekati dan kada će se rođeno joj dijete predozirati".Očito se radi o ženi koja bespomoćno gleda propadanje svog djeteta i sama prolazeći vlastiti pakao.Prestrašno ,djevojka nema više od dvdeset jednu dvije godine.
Takva poprilično tužna scena uzkovitlala je niz upitnika viječnih upitnika u mojoj glavi a zapravo svo se vrijeme pitam kako odgajati i zaštiti djecu u današnjem svijetu?Školska dvorišta prepuna igala , "bombončići "se nude pri izlasku s nastave .Čini mi se da je u moje vrjeme odrastanja bilo drugačije .Znalo se uvijek gdje se može nabaviti , gdje izlaze ljudi koji konzumiranju i za mene su neka mjesta u Zagrebu bila zabranjena zona .Izuzetno obazrivo i"pedagoški " kada smo raspravljale o "narkićima " davno meni rakla moja mama"Ako te vidim tamo ili s njima iščupat ću ti noge iz guzice"
Još i danas imam noge iz te iste g...nisam bila tamo ali sam probala ...Apsurd dva ,jedina dva dima jointa probala sam davno na moru deset metara od sobe u kojoj je spavala ta ista mama,
Probala.... ma ja sam opaljena i bez tih sranja .I kasnije sam mogla da sam htjela ,no nisam hvala Bogu ,nisam bila tolko bedasta iako je moja srednja škola bila vrata do Lapa a tamo svojevremeno nama čega nije bilo ,iako se na nekim Novim godinama pušila trava i nedavno nakon nekog posjeta kućedomaćin umjesto deserta nudi joint.Ma taj me vidjeti više neće .Možda sam primitivna no jednostavno "ježim se"kako sam i prije rekla na bilo kakva takva sranja.I opet i uvijek ću ponavljati svim klincima koje znam i neznam drogirajte se pjesmom ,čokoldanim tortama,ljubavi .
Plesati na stolu možete i od mjehurića coca cole ali praklinjem vas - bježite od droge.
Kad nemaš šta za reći ,kad si njonjav,slinav ,bljak bolje je da šutiš zato danas umjesto da pršte riječi ja slušam Norah.Opuštanje ....
U partnerstvu nazvanom brak kompromisi su jedini način da se opstane.Tako je i naše današnje kompromisiranje bilo ovakvo:Kaže meni Suđeni :"Čuj draga u "Kafiću uzdravlje"u subotu je turnir u beli."kako je zvučalo značajno pažljivo sam nastavila slušati i nakon scenske pauze značajno priupitala:"I..."Ma nisam trebala ni pitati Suđenije tražio moje odobravanje za odlazak na spomenuti.Kako je zadnjih dana u našem "trokutu z snova"(Babac,Suđeni i moja malenkost)poprilično napeto a budući da sam kroz desetljeća naučila dati "muškarcu da diše"znala sam da je Suđenom potreban ispušni ventil i "Peder bal"kako ja u šali nazivam muške izlaske.I tako začas stvorio se pakleni plan u mojoj glavi,kompromis je u toj varijanti bio slijedeći :Suđeni navečer ide na belu a ja ja prijepodne izvodim suđenog u Kiku.
Ustali smo ranije tj.ja baš i nisam nešto spavala moji problemi s nesanicom isplivaju kod bilo kakve nervoze,a toga je ovih dana doma bilo i previše,popili mi , ja svoj obožavani "Životni napitak"nes a on klasično tursku i ovog lijepog sunčanog dana krenusmo mi u realizaciju kompromisa.
No još nismo ni krenuli kad je Suđeni shvatio da nema vozačke ni prometne i onako me upitno pogleda, a moje oči odgovarahu :"A ne ne ja se ne penjem na treći kat!" .Sva sam pokočena od prenašanja pola hektara "stranjske zemlje"u moj vrt.E tak smo tada krenuli tj.uputili se na benzinsku.Već tamo poprilično smo dugo čekali a sunčeko nas je pržilo tako da sam ja zaključila da klima uređaj postaje nešto obavezno u svakom autu.Naša "Plava ptica" naravno nema klimu .Nastavili mi naše putešestvije i kao i uvije skretanje kod Podsuseda prema Škorpikovoj trening je za živce. Tamo je uvijek gužva .A prolazak Škorpikovom ma to je stvarno katastrofa.Negdje već na pola Škorpikove bilo mi je jasno da je pola Zagreba za umjesto prirode za izlet odabralo shoping centre.A što drugo ljudima i preostaje nabavke se mogu obaviti jedino subotom u ovom ludom tempu života.Iskreno ako je dvaneaest satno rano vrijeme i ti shoping centri ,a čini mi se da jest,sve što zasad dobivamo od Zapada ,moram priznati da mi se to uopće ne sviđa.
Što sam pomislila i ostvarilo se ,dakle tamo ne da se slilo pola Zagreba bilo je apsolutno nemoguće prići a kamoli parkirati se .Ja sam zlobno komentirala :"Kako to naši ljudi svi kukaju da nemaju love a vidi ovo".Uparkirasmo se mi negdje tko zna gdje i uđosmo u Shoping raj.Jučer sam iz prospekta proučila što zapravo hoću a kako me gužva čini nervoznom nastojali smo kupovinu obaviti što brže.Možeš , misliti.Unutra je bilo kao u mravinjaku ljudi se guraju ,lupaju te kolicima grabe stvr koju ti već držiš u ruci ,ma totalna katastrofa.Očito smo mi zaista "depresivana nacija " i jedino što nam preostaje je liječenje kupovinom i hranom ,čini mi se.Dakle prvo sam htjela kupiti neku posteljinu odabrala sam ,nastavljamo dalje do rasvjete .Prvi luster koji mi nije izgledao kao da je ispao iz svemirskog broda koštao je sedamnaest tisuća kuna.Ponavljam,sedamnaest tisuća kuna.Duže vrijeme tražimo mi neku novu rasvjetu za dnevni boravak obišli smo čuda od tih shoping centara ali svugdje je ista roba -čitaj šrot.Nije mi se dalo razgledavati u toj gužvi a s obzirom da samiz "plave faze"prešla u "žutu " zamolila sam gospođu koja je slagala robu da mi pokaže gdje se nalaza prekrivači za krevet.Nabrzinu sam ga odabrala kao i posteljinu ranije.I tako kupismo mi još tih par sitnica za kuću.Doma smo se vratili za tri sata ,katastrofa ,Babac se duri jer nije dobila ručak u svojih zacrtanih 13,oo sati.Ode Suđeni na zasluženu belu a ja utrpati kupljeno u vesh masinu .I tu shvatim da je kupovina totalna "uvaljotka".Posteljina je 100% poliester užas ,zgražam se pomisli da u takvo nešto škripavo i sklizavo legnem(iako mi svila nebi smetala).Ma nije mi ni na kraj pameti bilo da za lovu koju smo dali za glupu posteljinu ,a nije baš nešto prejeftina ,kupujem glupu sintetiku.Inače ima m običa spremiti račun novokupljenih stvari pa sam spremila i ovaj.Iako nisam navikla mijenjati kupljeno ovaj puta sam stvarno kupila "mačka u vreći"i odlučna sam stvar vratiti.Priznajem treba provjeravati deklaracije o sastavu ali ponavljam u onoj gužvi i s obzirom na cijenu ,stvar sam previdjela.
Osjećam se ne prvi puta nakon takve kupovine prevareno .Nedavno kupili smo TV koji je nakon četiri dana umjesto realnih boja sliku počeo prikazivati u duginim bojama .Nazvala sam isto tako jedan od tih"velikih"trgovačkih centara u kojem smo ga kupili i rekla što se dešava na što mi je neljubazan službenik odgovorio da moram donijeti potvrdu od ovlaštenog servisa da TV nije mehanički oštećen:U Zagrebu su dva servisa S....a "renomirane "tehničke tvrtke.U jednom račeno mi je da možda TV-u smeta blizina zvučnika ili nekog metalonog predmeta jer kao nova tehnologija donosi kvalitetniju sliku ali je i znatno osjetljivija u u drugom je vlasnik servisa napomenuo da nekoliko dana gasimo TV na sklopku i da će se stvar sama popraviti no niti jedan servis mi takvu potvrdu nije htio izdati. Situacija je bila ovakva kupiš TV ,dofuraš ga o svom trošku kući ( kutija i TV veliki su skoro kao frižider pa sad ti uguraj tako nešto u osobni automobil),vučeš ga na treći kat bez lifta i on se pokvari nakon četiri dana.Ja sva izluđena krenula sam telefonirati predstavništvu tvrtke čiji je tv jer me trgovinski center traži tu glupu potvrdu koju mi nitko ne želi izdati a be nje nemogu vratiti niti zamjeniti TV.Prvu pravu informaciju dobila sam u Udruzi za zaštitu potrošaća .Navodno koliko se sjećam kupljenu stvar možeš vratiti ili za nju tražiti povrat novca u roku od ,nisam sigurna ,ali mislim šest mjeseci.tako kaže zakon no u praksi ja nisam uspjela niti zamjeniti TV ,niti dobiti novac nazad već smo opet o svom trošku odvezli TV u servis u kojem je ustanovljeno da je on zaista pokvaren ne našom greškom .kako je još uvijek pod garancijom nismo platili popravak ali nakon svega ja imam osjećaj da je meni trabalo biti plaćeno za živciranje .To je tako u našoj Lijepoj našoj ljudi pišu zakone,raspravlja se o njima u Saboru ,prihvate ih i sve to masno košta.Čovijek se i nebi bunio kada bi se ti isti zakoni provodili .Zakoni su kod nas nažalost mrtvo slovo na papiru i o funkcioniranju pravne države nema ni spomena.Nije ova moja priča ništa novo dešavaju se takve stvari svaki dan.Kaže naš susjed :"Vani kad daš l,jebeš za svoje novce.Kod nas isto tako daš lovu ali jebu tebe.To je samo u Hrvatskoj moguće."I ima pravo .A ja ,ja iznad svega mrzim nepravdu kada nas nepoštenje i nepravda lupa na svakom koraku i kada državni apart postoji sam radi sebe a ne radi nas dođe mi da vrištim.Jednom davno učinila sam i nešto više nego vrištanje za ovu Državu i volim je ma i ovakvu kakva jest,zato i boli toliko.
i tako ja od posteljine izkritiziram državu a nije mi to u startu bila namjera.Namjera mi je bila reći da se iza dobrog marketinga i lažno povoljnih cijena krije jedna velika "uvaljotka".Zato oprez!
......................................................................................................................................................................................................
Odmalena uživala sam saditi cvijeće .Počelo je sa skupljanjem danas ružnih mi kaktusa ,pa mjenjanja sadnica sa penzićima u susjedstvu,pa sve do danas ere Vrtnih centara u kojima sam izgubljena.Izgubljena iz jednog jedninog razloga ograničava me prostor sadnje a naravno tu su i financije.
Zadnjih desetak godina sakupljam literaturu o sadnji cvijeća kao da sam neki američki veleposjednik sa neznam koliko tisuća hektara zemlje,moja biblioteka sadrži nekoliko tisuća stranica o cvijeću.Svakako danas bolje odabirem sadnice, znam kojoj biljci odgovara sjenovito a kojoj izuzetno sunčano mjesto i svo to moje znanje i dobra volja nemogu pomoći jednoj vrlo realnoj činjenici.
Moj vrt je je ravno sedam žardinjera zemlje. Moj vrt su sedam žardinjera nažalost "stranjske zemlje"koju svake godine vučemo sa i do trećeg kata.U zimskim danima kada je "moj vrt "poprilično otužan i prekrit zagrebačkim smogom,ja smišljam postave sadnica za slijedeću godinu.Jurim sa prvim zracima sunca u kupnju i evo upravo danas sadnja je završena.Nije to sasvim jednostavna sadnja ,popriličnu količinu zemlje i sadnica treba dovući na treći kat bez lifta,zatim staru zemlju cipelcugom odfurati u smeće ,a onda najodvratniji dio pranje posuda za cvijeće jer poučena savijetima iz literaturei tragedijom zvanom bolest svake godine mjenjam zemlju.Zašto ,jednostavno zrakom i vodom kao i ljudi i cvijeće oboljeva od raznih gljivica , bakterija i nametnika pa je to dobro u startu spriječiti.Jedne sam godine taman kad je cvijeće trebalo početi cvasti "čupala kosu s glave"jer je sve u nekoliko noći izgledalo kao da je poliveno solnom kiselinom .Nije u pitanju samo lova već i ljubav uložena u sav taj posao.Dakle ove smo godine kupili za sada preko trideset sadnica i oko 120 litara zemlje i naravno treba nabaviti još.Posebno me vesele bambusove roletice koje ćemo staviti na "Moj vrt"(čitaj balkon) jer kako isti gleda prema zapadu moramo se sakriti od sunca.
Suđeni je danas bio s ekipom na pikadu i tako sutra idemo u Bauhaus i Kiku,shoping centri su njegova noćna mora a moje veselje.Vidjela sam u prospektu neke dobre penječice koje bi još htjela kupiti.
Nekako danas cijeli dan nisam raspoložena ,rastura me migrena -poslijedica raspadnute vratne kralježnice ,i umjesto da bježim od računala pored kojih sam prosječno proteklih petnaest godina provodila barem dvanaest sati dnevno(ne zabava šljakenzi bite)ja sam danas uređivala poprilično dugo ovaj moj blogić.Tako da jenesuvislost i zbrkanost u pisanju poslijedica i jednog i drugog.
Idem probati pajkiti mislim da je to najpametnije .Noć .
Obožavam proljeće .Još više volim kad u proljeće imam nešto keša i onda se mogu "liječiti"kupovinom.Mrzim one dane kad u grad krenem sa kovertom šarenih uplatnica i punim novčanikom a iz pošte izlazim pokunjena sa par stotinjak kuna jer sve požderoše režije.I još tamo stojiš u nekom redu s brdo nervoznih ljudi i svi su ljuti jer otmica para počinje uskoro.
Jednom na pošti na Malom placu držim ja te svoje računčiće i kako sam izračunala da mi nakon plaćanja istih u novčaniku ostaje parsto kuna ,kukam ja u sebi na šta nam se život sveo.Kad misli moje prekine ulazak u poštu mršavog tipa ,ispijena neobrijana lica, masne kose , odjeće koja odavno nije vidjela veš mašinu.Kako i inače nisam neki strahopezdec pomislim ja onako držeći u jednoj ruci uplatnice i lovu:"Kaj ak me ovaj sad orobi?"i tijek misli se nastavlja"Uh shit pa onda smo u banani s plaćanjem struje,vode....nikada neću moći sustići taj gubitak love i uvijek ćemo biti u dugu."Tek kad sam provarila tu misao promotrim ja tipa još jednom onako očekujući hoće li navući crnu čarapu preko glave i pomislim :"Gle pa taj jadničak je neki žgoljavko .Ok ako ima gun biti će malo kompliciranije , ali sve u svemu ma ja njega popapam za doručak .I već u glavi imam sebe kako se borim s ljutim neprijateljem koji je prijetnja mojoj struji , vodi ,plinu....S mojom morbidnom brijom u glavi cupkam ja čekam štoće se desiti.Kad ono ,čovijek se ljubazno obrati službenici:"Gospođo molim Vas da li mi možete unovčiti ovu srećku."
Još i danas kad se sjetim te epizode sama se sebi smijem, ma te režije zapravo su mi uvijek bile noćna mora.Od kada sam se zaposlila plaćam ih ja i to je prva stvar koju napravim kad mi sjedne neka lova jer inače nisam baš neki karakter pa ne znam hoću li je kasnije potrošiti Mislim da je tako najbolje.Lijepo platim pa tek ono šta ostane trošim na sebe i svoje.
I tako danas uputim se ja prije špice obaviti tu nemilu dužnost.Ali žensko je žensko .Kako izlazim iz tramvaja na stanici tri koraka od jednog zgodnog dućančića ,prvo ja malo sebe utješim pogledam krpica i ako mi se nešto svidi kupim.Danas ništa posebno nije bilo za mene ali su zato Babac i Suđeni dobili po neku sitnicu.E nakon toga shvatim ja da još imam vremena pa ću malo prošetati u potrazi za hlačama.I opet ništa za mene .No dobro OK ovaj puta nisam ništa kupila pomislim pred dućanom s cipelama i već sam unutra.Dućani s cipelama noćna su mi mora.Kako i inače nisam neka gora od žene naravno da imam malu nogu , ma ne malu nogu ja imam premalu nogu .Dakle nosim cipele 35 pa ih ti sada negdje kupi osim u Frodu ili Bambiju.Naravno i u spomenutoj trgovini cipelama je ne nađem ništa moga broja.Već mi je dosadilo smješkanje prodavačica kada ima kažem koji broj cipela trebam.
Onako razočarana kako to samo ćena zna,uputim se ja u poštu. U pošti red do besvjesti.Nekad me to pokoleba jer nemam živaca stajati u redu no danas sam čvrsto odlučila platiti fucking režije i tako ja stanem u red .Dvadeset ljudi ispred mene-noćna mora.I desi se čudo .Službenice pošte toliko su brze da su dva šaltera riješila dvadesetak ljudi u 10 minuta ,hvala Bogu .
Poprilično ispražnjena novčanika izlazim iz pošte i naletim na Sister,Veliku , Srednja i Malu.Cure se sredile i idu u grad.Velika me sa sažaljenjem pogleda i pita :"Kaj opet si morala dati svu lovu za glupe režije ?".A ja onako već malo manje neraspoložena , odgovaram :"Ma nisam ,hajde vodim vas u MC Donalds."Kao i svi klinci one su lude za tom bezličnom klopom .Nismo mi zamaknule ni iza flanjke kad veli meni Sister:"Čuj meni sutra ide veliko smeće ,cijeli dan vučem ko mazga koješta , a kako bi bilo da se ja vratim doma a ti odeš s curama?"Stvarno me uhvatila na prepad, i kako sam ih ustvari ja pozvala nisam mogla ništa drugo nego pristat.Avantura počinje.
Tako ja sa tri priljepčića uđem u tramvaj Mala meni u krilu a Velika i Srednja djele stolicu ispred mene.Već nekoliko puta sam primjetila prijekorne poglede kad s klinkama zauzmem dvije stolice.Velika i Srednja još bi i mogle stajati da naši ZET-ovci ne voze ko da voze krumpire.A Mala već ima svojih dobrih jedanaest kila pa ti drži nju u ruci dok tramvaj leluja Ilicom.U principu Velika i Srednja naučile su da se u tramvaju ustanu starijima i tako je bilo i danas .Iako im nije bilo pravo ulaskom starijeg gospodina samo sam ih pogledala i one su ustale ,naravno da su pri tom kolutale očima čemu se i ne čudim jer fakat klincima je teško u gužvi .Sa svih strana ih lupaju a one još uvijek ne znaju zauzeti gard.A o ulasku u tramvaj s kolicima više uopće i ne razmišljamo to je gotovo nemoguća misija .I ako uspiješ unijeti kolica u tramvaj nemaš ih gdje odložiti pa opet trpiš prijekorne poglede. Dakle dok njih tri i samu sebe utovarim u tramvaj blago sam oblivena znojem.Mala skače po krilu njih se dvije bore sa masama , pa moraš i njih imati na oku.Veće znojenje izaziva izlazak iz tramvaja s neznatnim brojem djece.I ja sam se kao klinka bojala da ne ostanem a mama izađe ,tu moru imaju i one danas.I onda ih prvo okupiš kod istih vratiju i pustiš prije sebe.Aterirale smo mi danas sigurno a kako Mala već nekoliko mejseci hoducka kad smo izašle prvo što je izustila bilo je :"Doje !".Ma nemoj ,Jelačić plac u pet popodne i petnaestomjeseča beba koja sama hoda,to se zove nemoguća misija 2.Tu je uskočila Velika i ponjela malu do MC Donaldsa.A tamooo ,tamo ko da se klopa dijeli .Nervozne mame, tate, babe ,djeca.Mase su gladne .
Red od blagajne do pola MC Donaldsa, moje veselje neopisivo.Na svu sreću Mala i Velika zasjele su na terasi i čuvale nam poziciju.No da, pored te iste blagajne stoje nekakve sjedalice s kotačima za hranjenje bebice ,čisto zgodno pomislim ,već me lagano lovi nikotinska kriza a nemogu pušiti s dijetetom u krilu.I tako ja sebi naručim veeelikku kavu naravno, kava+pljuga drugačije neide.A one bi nekakve chiken MC Nuggats pa pomfrit, pa colice pa Happy meal.Ok ja sam ih zvala i sve može samo da jedu jer inače Velika i Srednja su mršave ko štap i nevole jesti za razliku od tete.
Stigla klopa i počela nemoguća misija 3 ja furam dvije tacne kroz neopisivu gužvu a Srednja gura stolicu.Za čudo sve smo uspješno donjele do terase a Mala kad nes je ugledala počela je pljeskati i cerekati se kao da je telepatski otkrila neše zgužvane muke.I tako smjestim ja malu u to čudo od stolice pokušam ja nju hraniti al curka neda .Morale smo joj staviti tacnu s njenim krumpirićima da cura jede sama.E sad sam već i raščupana, razmazana i sama sebi smiješna.Za susjednim stolm u kolicima sjedio je presladak dječačić nešto stariji od Male i njih dvoje se stali gleduckati .Cure i ja umiremo od smjeha kako je mala počela bariti frajere prije navršenih osamnaest mjeseci a ne osamnaest godina.I tako njamanje se nastavilo poprilično glasno i veselo no zato smo i tu.
Znam da vjerojatno zaslužujem kritike što su se djeca trpala tom usranom prženom hranom .Ono što sam danas uspjela primjetiti da su ti pileći kroketi stvarno panirani komadići pilećih prsa .Malo me ta činjenica utješila jer sam se uvijek pitala što je u tim hamburgerima i tim kroketima koliko tu uopće mesa ima.Skeptična sam zato jer sam u nekoliko navrata gledala foršpane za onaj dokumentarni film o tipu koji se hranio samo u MC Donaldsu i na kraju obolio od ne znam čega sve ne a između ostalog postao je i ivisan isključivo o toj hrani.Ne odobravam takav način prehrane i nadam se da moja djeca na nju neće pucati previše.ovim trima sam samo teta i nemogu mjenjati stečene navike.Da se mene pita ja bi ih odvela na Hrvatski fast food .One mrak sardelice i krumpir salatu no nema šanse da one ribu stave u usta.
Hranidba je bila uspješno završena Mala zamuljana klopom od glave do pete ,treba pod vodu .Krasno ,znam da je Wc na katu a do njega polukružno veranje uskim mramornim stepenicama , vrlo praktično za alu dijecu i mame s bebama.A takivih je tamo sve puno.Operem ja čubice ,ručice i...Teta mora na WC ,nemoguća misija 4.WC mala soba 1x1 pa ti uđi s bebom ili još gorje usudi je se ostaviti vani i tako ona stade urlati ko da je neko davi.Već mi je pomalo dosta tulumarenja s curama.
K tome još si ništa nisam kupila.
Vrijeme je za polazak ali na putu do tramvaja nailazimo na zapreku zvanu Manduševac , mamac za dječurliju .Velika i srednja traže sitno za sreću,Mala juri za golubovima i viće pi pi pi pi . Inzistira ni manje ni više na ulasku u vodu.A ja ,ma ja uopće više neznam gdje sam i tko sam.
Zovem na mob.Suđenog koji je u blizini . Nalazimo se s njim uvaljujem mu malu i nestajem kako sam rekla ,na pet minuta.Cilj poznat novootvorena ,novootkrivena trgovina sportskom robom ukojoj sam neki dan vidjela persu hlače .Onaj vojnički look boje kakaa ,samo da imaju moj broj.Ulazim sva sretna i začas sam pokisla lica jedne su mi turbo premale a jedne turbo prevelike .No ja sam ipak žena ,snimila sam ja i zgodnui haljinicu i zgodnu torbicu koja ide uz haljinicu i pogodak, ima moj broj, lova nije prevelika i ja prštim sva sretna .Spuštam se do tramvajske i već od Kavane vidim kako Srednja bezuspješno trči za Malom i nema mi druge nego potrčim i ja .Stigao je tramvaj kojeg smo pola zauzeli a ja sam već zaista bila umorna.
Putem do kuće još jednom razmišljala sam o svim mama s ovakvom dječicom , kako one to uspjevaju držati ih sve na oku pod kontrolom a pritom biti sređene frizure , obleke i bez grča na licu.Nisam sigurna da ću ja to ikada moći . Nakon današnje šetnje Zagrebom izgledala sam kao da sam ispala iz vešmašine a tako sam se i osjećala fizički.No svakako ostaje ono drugo, šetnja s klinkama uvijek me ispuni apsolutnom srećom jer nema veće sreće nego usrećiti djecu.
Ovih dana kao i svih blagdana obiteljsko okupljanje u mom domu proteklo je čarobno.Jedna od mojih čarolija uzrokovala je i gubitkom ranije napisanih postova.Naime uvjerena da je Velikoj bolje da vrijeme provodi pišući dnevnik nego da bulji u glupe sapunjare ,posjednem ja nju za komp ,otvorimo mi blogić i ona sva oduševljena baci se na pisanje.Kako sam svoje misli o Velikoj i objavila ,svojski sam se potrudila zamaskirati svoj trag .Dakle mjenjala ja , šarala ,barala i sve u svemu zabrljala totalno .Ne mogu se ulogirati , ranije postove nemogu naći .Eto opet ja ispadnem pravi žutokljunac.Priča postaje još zanimljivija kad sam kontrolirajući što je Velika napisala pročitala pristigle komentare.E da ,otvorila sam dijetetu novi svijet i iako ona jako dobro zna priču o zločestim vukovima-pedofilima i kojekakvim zlonamjernim ljudima moja Velika naivno već prvi dan komunicira ,da komunicira daje u komentarima svoju lozinku ,odaziv predstavlja se ali onako totalno naivno dječji.I to mi je fakat dobra pouka .Zovem je Velikom od nje očekujem zrelost njenih godina a moja Velika u trenu postane manja i djetinjija nego što bi uopće mogla pomisliti.Vjerojatno je pouka u svoj priči slijedeća :Unatoč svim upozorenjima roditelja, rođaka o korištenju računala ,iako sam joj svako malo virila iznad glave dok je pisala ,shvatila sam da je apsolutno kontrolirati nije moguće.I što sad da je pustim neka se koprca sama uz povremeni nadzor,ili...Priča je svakako nespretno počela a o slijedu događaja razmišljat ću samo pozitivno.
Danas čuvam Malu koja se upravo probudila i vježba glasnice,moram juriti.