Obožavam proljeće .Još više volim kad u proljeće imam nešto keša i onda se mogu "liječiti"kupovinom.Mrzim one dane kad u grad krenem sa kovertom šarenih uplatnica i punim novčanikom a iz pošte izlazim pokunjena sa par stotinjak kuna jer sve požderoše režije.I još tamo stojiš u nekom redu s brdo nervoznih ljudi i svi su ljuti jer otmica para počinje uskoro.
Jednom na pošti na Malom placu držim ja te svoje računčiće i kako sam izračunala da mi nakon plaćanja istih u novčaniku ostaje parsto kuna ,kukam ja u sebi na šta nam se život sveo.Kad misli moje prekine ulazak u poštu mršavog tipa ,ispijena neobrijana lica, masne kose , odjeće koja odavno nije vidjela veš mašinu.Kako i inače nisam neki strahopezdec pomislim ja onako držeći u jednoj ruci uplatnice i lovu:"Kaj ak me ovaj sad orobi?"i tijek misli se nastavlja"Uh shit pa onda smo u banani s plaćanjem struje,vode....nikada neću moći sustići taj gubitak love i uvijek ćemo biti u dugu."Tek kad sam provarila tu misao promotrim ja tipa još jednom onako očekujući hoće li navući crnu čarapu preko glave i pomislim :"Gle pa taj jadničak je neki žgoljavko .Ok ako ima gun biti će malo kompliciranije , ali sve u svemu ma ja njega popapam za doručak .I već u glavi imam sebe kako se borim s ljutim neprijateljem koji je prijetnja mojoj struji , vodi ,plinu....S mojom morbidnom brijom u glavi cupkam ja čekam štoće se desiti.Kad ono ,čovijek se ljubazno obrati službenici:"Gospođo molim Vas da li mi možete unovčiti ovu srećku."
Još i danas kad se sjetim te epizode sama se sebi smijem, ma te režije zapravo su mi uvijek bile noćna mora.Od kada sam se zaposlila plaćam ih ja i to je prva stvar koju napravim kad mi sjedne neka lova jer inače nisam baš neki karakter pa ne znam hoću li je kasnije potrošiti Mislim da je tako najbolje.Lijepo platim pa tek ono šta ostane trošim na sebe i svoje.
I tako danas uputim se ja prije špice obaviti tu nemilu dužnost.Ali žensko je žensko .Kako izlazim iz tramvaja na stanici tri koraka od jednog zgodnog dućančića ,prvo ja malo sebe utješim pogledam krpica i ako mi se nešto svidi kupim.Danas ništa posebno nije bilo za mene ali su zato Babac i Suđeni dobili po neku sitnicu.E nakon toga shvatim ja da još imam vremena pa ću malo prošetati u potrazi za hlačama.I opet ništa za mene .No dobro OK ovaj puta nisam ništa kupila pomislim pred dućanom s cipelama i već sam unutra.Dućani s cipelama noćna su mi mora.Kako i inače nisam neka gora od žene naravno da imam malu nogu , ma ne malu nogu ja imam premalu nogu .Dakle nosim cipele 35 pa ih ti sada negdje kupi osim u Frodu ili Bambiju.Naravno i u spomenutoj trgovini cipelama je ne nađem ništa moga broja.Već mi je dosadilo smješkanje prodavačica kada ima kažem koji broj cipela trebam.
Onako razočarana kako to samo ćena zna,uputim se ja u poštu. U pošti red do besvjesti.Nekad me to pokoleba jer nemam živaca stajati u redu no danas sam čvrsto odlučila platiti fucking režije i tako ja stanem u red .Dvadeset ljudi ispred mene-noćna mora.I desi se čudo .Službenice pošte toliko su brze da su dva šaltera riješila dvadesetak ljudi u 10 minuta ,hvala Bogu .
Poprilično ispražnjena novčanika izlazim iz pošte i naletim na Sister,Veliku , Srednja i Malu.Cure se sredile i idu u grad.Velika me sa sažaljenjem pogleda i pita :"Kaj opet si morala dati svu lovu za glupe režije ?".A ja onako već malo manje neraspoložena , odgovaram :"Ma nisam ,hajde vodim vas u MC Donalds."Kao i svi klinci one su lude za tom bezličnom klopom .Nismo mi zamaknule ni iza flanjke kad veli meni Sister:"Čuj meni sutra ide veliko smeće ,cijeli dan vučem ko mazga koješta , a kako bi bilo da se ja vratim doma a ti odeš s curama?"Stvarno me uhvatila na prepad, i kako sam ih ustvari ja pozvala nisam mogla ništa drugo nego pristat.Avantura počinje.
Tako ja sa tri priljepčića uđem u tramvaj Mala meni u krilu a Velika i Srednja djele stolicu ispred mene.Već nekoliko puta sam primjetila prijekorne poglede kad s klinkama zauzmem dvije stolice.Velika i Srednja još bi i mogle stajati da naši ZET-ovci ne voze ko da voze krumpire.A Mala već ima svojih dobrih jedanaest kila pa ti drži nju u ruci dok tramvaj leluja Ilicom.U principu Velika i Srednja naučile su da se u tramvaju ustanu starijima i tako je bilo i danas .Iako im nije bilo pravo ulaskom starijeg gospodina samo sam ih pogledala i one su ustale ,naravno da su pri tom kolutale očima čemu se i ne čudim jer fakat klincima je teško u gužvi .Sa svih strana ih lupaju a one još uvijek ne znaju zauzeti gard.A o ulasku u tramvaj s kolicima više uopće i ne razmišljamo to je gotovo nemoguća misija .I ako uspiješ unijeti kolica u tramvaj nemaš ih gdje odložiti pa opet trpiš prijekorne poglede. Dakle dok njih tri i samu sebe utovarim u tramvaj blago sam oblivena znojem.Mala skače po krilu njih se dvije bore sa masama , pa moraš i njih imati na oku.Veće znojenje izaziva izlazak iz tramvaja s neznatnim brojem djece.I ja sam se kao klinka bojala da ne ostanem a mama izađe ,tu moru imaju i one danas.I onda ih prvo okupiš kod istih vratiju i pustiš prije sebe.Aterirale smo mi danas sigurno a kako Mala već nekoliko mejseci hoducka kad smo izašle prvo što je izustila bilo je :"Doje !".Ma nemoj ,Jelačić plac u pet popodne i petnaestomjeseča beba koja sama hoda,to se zove nemoguća misija 2.Tu je uskočila Velika i ponjela malu do MC Donaldsa.A tamooo ,tamo ko da se klopa dijeli .Nervozne mame, tate, babe ,djeca.Mase su gladne .
Red od blagajne do pola MC Donaldsa, moje veselje neopisivo.Na svu sreću Mala i Velika zasjele su na terasi i čuvale nam poziciju.No da, pored te iste blagajne stoje nekakve sjedalice s kotačima za hranjenje bebice ,čisto zgodno pomislim ,već me lagano lovi nikotinska kriza a nemogu pušiti s dijetetom u krilu.I tako ja sebi naručim veeelikku kavu naravno, kava+pljuga drugačije neide.A one bi nekakve chiken MC Nuggats pa pomfrit, pa colice pa Happy meal.Ok ja sam ih zvala i sve može samo da jedu jer inače Velika i Srednja su mršave ko štap i nevole jesti za razliku od tete.
Stigla klopa i počela nemoguća misija 3 ja furam dvije tacne kroz neopisivu gužvu a Srednja gura stolicu.Za čudo sve smo uspješno donjele do terase a Mala kad nes je ugledala počela je pljeskati i cerekati se kao da je telepatski otkrila neše zgužvane muke.I tako smjestim ja malu u to čudo od stolice pokušam ja nju hraniti al curka neda .Morale smo joj staviti tacnu s njenim krumpirićima da cura jede sama.E sad sam već i raščupana, razmazana i sama sebi smiješna.Za susjednim stolm u kolicima sjedio je presladak dječačić nešto stariji od Male i njih dvoje se stali gleduckati .Cure i ja umiremo od smjeha kako je mala počela bariti frajere prije navršenih osamnaest mjeseci a ne osamnaest godina.I tako njamanje se nastavilo poprilično glasno i veselo no zato smo i tu.
Znam da vjerojatno zaslužujem kritike što su se djeca trpala tom usranom prženom hranom .Ono što sam danas uspjela primjetiti da su ti pileći kroketi stvarno panirani komadići pilećih prsa .Malo me ta činjenica utješila jer sam se uvijek pitala što je u tim hamburgerima i tim kroketima koliko tu uopće mesa ima.Skeptična sam zato jer sam u nekoliko navrata gledala foršpane za onaj dokumentarni film o tipu koji se hranio samo u MC Donaldsu i na kraju obolio od ne znam čega sve ne a između ostalog postao je i ivisan isključivo o toj hrani.Ne odobravam takav način prehrane i nadam se da moja djeca na nju neće pucati previše.ovim trima sam samo teta i nemogu mjenjati stečene navike.Da se mene pita ja bi ih odvela na Hrvatski fast food .One mrak sardelice i krumpir salatu no nema šanse da one ribu stave u usta.
Hranidba je bila uspješno završena Mala zamuljana klopom od glave do pete ,treba pod vodu .Krasno ,znam da je Wc na katu a do njega polukružno veranje uskim mramornim stepenicama , vrlo praktično za alu dijecu i mame s bebama.A takivih je tamo sve puno.Operem ja čubice ,ručice i...Teta mora na WC ,nemoguća misija 4.WC mala soba 1x1 pa ti uđi s bebom ili još gorje usudi je se ostaviti vani i tako ona stade urlati ko da je neko davi.Već mi je pomalo dosta tulumarenja s curama.
K tome još si ništa nisam kupila.
Vrijeme je za polazak ali na putu do tramvaja nailazimo na zapreku zvanu Manduševac , mamac za dječurliju .Velika i srednja traže sitno za sreću,Mala juri za golubovima i viće pi pi pi pi . Inzistira ni manje ni više na ulasku u vodu.A ja ,ma ja uopće više neznam gdje sam i tko sam.
Zovem na mob.Suđenog koji je u blizini . Nalazimo se s njim uvaljujem mu malu i nestajem kako sam rekla ,na pet minuta.Cilj poznat novootvorena ,novootkrivena trgovina sportskom robom ukojoj sam neki dan vidjela persu hlače .Onaj vojnički look boje kakaa ,samo da imaju moj broj.Ulazim sva sretna i začas sam pokisla lica jedne su mi turbo premale a jedne turbo prevelike .No ja sam ipak žena ,snimila sam ja i zgodnui haljinicu i zgodnu torbicu koja ide uz haljinicu i pogodak, ima moj broj, lova nije prevelika i ja prštim sva sretna .Spuštam se do tramvajske i već od Kavane vidim kako Srednja bezuspješno trči za Malom i nema mi druge nego potrčim i ja .Stigao je tramvaj kojeg smo pola zauzeli a ja sam već zaista bila umorna.
Putem do kuće još jednom razmišljala sam o svim mama s ovakvom dječicom , kako one to uspjevaju držati ih sve na oku pod kontrolom a pritom biti sređene frizure , obleke i bez grča na licu.Nisam sigurna da ću ja to ikada moći . Nakon današnje šetnje Zagrebom izgledala sam kao da sam ispala iz vešmašine a tako sam se i osjećala fizički.No svakako ostaje ono drugo, šetnja s klinkama uvijek me ispuni apsolutnom srećom jer nema veće sreće nego usrećiti djecu.
Post je objavljen 21.04.2006. u 00:46 sati.