|
|
| travanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Članica i svojevremeno urednica
Učim pletenje i rado čitam
Vrijedne i sposobne kuharice
o ljubavi saznajte na
Volim:
- zagreb
- bloganje,
- fotkanje,
- more,
- cvijeće,
- iskrenost,
- djecu,
- ljude britka jezika
do boli,
- papati,
- sportati se,
- putovati,
- envy parfem jedino i isključivo mirisalo,
- naušnice i srebreni nakit
Mrzim:
- ričet,
- dvoličnost,
- licimjerje,
- lopovluk,
- četnike,
- ogovaranje
i smicalice,
- žohare,
- depilaciju,
- licimjerje,
- neodgovornost,
- političare,
- peglanje,
- pranje posuđa,
Kad se sjetim još nečeg javim se s kojim voli/nevoli dodatkom dodam svakako
Danas ne mogu drugačije ,iako ovakva raspoloženja i sjećanja nastojim zatvoriti negdje u najskriveniju ladicu.Jedino tako mogu dalje.Danima godinama i mjesecima trpaš sjećanja u ladice i nastojiš one najbolnije zatvoriti zauvijek i nastaviti dalje.Neko vrijeme uspjevaš a onda se ponekad kao meni danas one jednostavno otvore i ti se opet nosiš sa nečim duboko skrivenim u sebi.Ne volim se podsjećati na rat s ovim dnevnikom pokušavam prijeći još jednu stepenicu dalje od tih vremena .
No jednostavno ponekad je nemoguće totalno se izolirati od prošlih vremena jer ili zazvoni telefon pa te netko iz ekipe podsjeti kome je godišnjica smrti , ili dobiješ sms u kojem saznaš tko je još izvršio suicid. ili te kao danas mene na isto podsjeti bijela koverta.
Nazvala me Sister i pitala da li sam dobila obavijest od Erste investa odnosno potvrdu o vlasništvu udjela .Spustim se ja do kaslića kad ono stvarno bijela koverta sadržaj očekivan ali kada sam malo bolje pogledala objašnjenje na poleđini bilo je dovoljno da totalno popizdim.Zašto?
Eto ja sam jedna od tih budala koja se 91 uputila daleko od Zagreba misleći da ću svojim budućim klincima omogućiti bolje sutra.Izrekoh makar više o tome nikada neću ni slova.Ne želim opterećivati ljude sa svojim morama sa svim onim strahotama koje rat donosi ,sa stotinama ranjenih ,sa suzama žena i majki poginulih sa svim tim pizdarijama koje su u mojoj glavi zauvijek.Ja se s njima nosim kako mogu i najbolje znam ,živim dan za danom i prvi dnevni uspjeh je ustati iz kreveta i uopće započeti dan.Tako je meni svakodnevno,godinama.Nakon što sam dva puta jedva izbjegla smrt ali ne od metka već od bolesti ,nakon što sam nakon deset godina provedenih u dvije najače gardijske postrojbe u hrvatskoj vojsci završila u bolnici ali ne simulirajući bolest već me je iz vojarne odfurao službani liječnik pokušavajući mi spasiti život ,na bolovanju sam dobila prekid službe uz pravo na mirovinu.Bilo je to prije sedam godina ,službeni postupak za dobivanje mirovine još nije završen.
No dosta o tome .Ono što me je danas strahovito razljutilo i ponovno bacilo u bed je činjenica da se po nekakvom pravilniku razdoblje od 16.siječnja 1992.-30.travnja 1995. znači svaki dan proveden u vojsci ili murji boduje jednim bodom ,znači za jedan dan proveden u prstrojbama dobivaš jedan bod.
I inače svakim proljećem naviru mi sjećanja na moje Tigrove i Tigrice jer točno negdje u ovo vrijeme počelo je čišćenje Dubrovačkog zaleđa pa sam i ja tako proljeće 1992. provela daleko od svog Zagreba.O paklu tog terena mogla bi se napisati knjiga o ranjinicima poginulima barem dvije.
Eto za to razdoblje moji dečki i cure za svaki dan tog pakla dobiti će po jedan bod udjela u nekom jebenom fondu.
Uzrujala bi se ja i više da davno nisam prestala očekivati bilo kakvu pomoć.Uzdam se ja u svoje dvije ruke ,obitelj i Boga jer i kad sam krenula u sve to 91 nisam očekivala nikakve privilegije pa tako i danas.
Evo upravo sad palo mi je na pamet kao je jedan moj dragi prijatelj pogođen od tenkovske granate jedva preživio i kao poslijedica ranjavanja desna ruka se počela "sušiti".Sjećam se tog dana kao danas jer kako je izgledao nismo se nadali da će preživjeti. Hvala Bogu jest ali nakon oporavka ispričao mi je priču ,ukratko,ne vodim baš previše često ljubav jer se sramim kako ruka izgleda tj. gadi mi se pa predpostavljam da se gadi i mojoj curi,sada ženi .Ok je po zimi onda ne skidam majcu.Za taj dan kada je skoro izgubio život , za taj dan kada je faktički izgubio i ruku on će dobiti jedan usrani bod udjela u nekom usranom fondu koji će vjerojatno i ovako i onako biti upropašten kao i sve ostalo.
E ljudi moji to boli .Preserantska priča o brizi o braniteljima dovodi me do ludila .
Dakako je suosjećam s onima koje poznajem sa časnim i hrabrim ljudima koji su se davali da bi nam svima bilo bolje, i najžešće osuđujem i prezirem profitere i simulante .Oni su se davno za sebe pobrinuli.
U svoj ovoj priči tj. mojem proljevanju žući mora biti jasna jedna stvar većina nas ponavljam nije očekivala ništa kad smo ko slinavci otišli u rat ali kad već postoji nešto čime se te ljude želi nagraditi onda kriteriji moraju biti časni i o njima ne smije odlučivati netko ko je te dane provodio negdje daleko od Hrvatske .
A mene, mene nebuju u mojoj kuruzi nisu me slomili bradati pa nebuju ni ovi ,jer kako reče pjesnik "Nigdar ni bilo da ni nekak bilo ,ni nigdar nebu da nam nekak nebu"