petak, 16.11.2018.

Kišni valcer



Crni oblaci, masivni i odlučni, jezde nebom.
Kiša kiši.
Kapi se spuštaju niz staklo kao kakve puzavice.



Pljuskovi su, oduvijek, počinjali i prestajali, pa se opet vraćali. Kasna je jesen, ponovo je došlo njihovo vrijeme.
Skuplja se voda u plitkim baricama u kojima dugo mogu stajati samo krave, onako bezbrižne, i blenuti.

A ja, jedem iz navike, živim iz navike, jednom nogom oslonjena na zla vremena. Život reality-ja postao je reality života, naša stvarnost, otužna poput kasne kišne jeseni. Hljeba i reality-ja. Život nas je opako ujeo.

Vrane su proteklih godina bile nepodnošljive. Znam dobro njihovo graktanje i sjećam se, a nije to davno bilo, kako sam slušala i pokušavala odgonetnuti da li je ono bilo znak smrti ili najava vedrine, nečeg veselijeg.
A puknuće grom (znam), onako iznenada, kao što to obično biva, negdje iza neke zavjese od puzavica i pojaviće se procjep i iz njega riznica vedrine.



Dnevni boravak za zaludne, azil za pogubljene. Nemogućnost gledanja života svojim očima. S one strane stakla je duga, a ona se osjeća kao da nema izlaza.
Osjećaš li se kao da te gledaju oči života?
19:41 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Arhiva >>