30.09.2004., četvrtak
Smile ko u dobre vile
Umorna ko pas.
Oko mene tišina. Konačno sam dohvatila svoje vrijeme.
(A gdje da ga bolje protratim nego na blogu?). :-))))
Kadna kupkica već me čeka.
(Pretjerah s toplom vodom pa sad čekam da se ohladi.)
Čaj od mente, koja kap eteričnoga ulja na jastuk, zeru džeza i naramak slovnoga odmora za oči. [Ane lupa dlanom od dlan, ubrzano i vrcketavo ]
(Usporedba s psetom nije dovoljno jaka. Ni Red Bull nije ono što je nekada bio!)
I znate što? Duh mi se nije umorio. Baš sam nekako zadovljno iscrpljena.
Konačno sam si zakuhala dobar instant osmijeh (iz vrećice, narode, narafski!; ne zna Ane vele kuvat).
I baš je grezo što, ovako dobro raspoložena, nisam u stanju izbaciti iz sebe dio zadovoljstva.
Ma neka sam noćas sebična!
(Ne dajem ništa badava!) ;-))))
* * *
Da mi je klonirati ovo zadovoljstvo koje me danas ugrabilo... pa ga znanima i neznanima podariti... možda bi svijet bio nijansu ljepše boje.
Griješim! Možda bismo ga onda nijansu kristalnije vidjeli.
Griješim! Možda bismo ga onda nijansu kristalnije vidjeli.
Ugodna noć, čitatelji moji mili!
A ja odoh uslikat današnju Ančicu. Da je se sjetim kada stvari krenu po zlu.
[ k l i k ]
27.09.2004., ponedjeljak
Dobrosusidske pismice
Zna li itko koji se k događa na FER-u? Jebenti sve, ko da san u disku. Btw, tko god da pušta, zanimljiv mu je odabir, svakako. Red I tebe sam sit kafano, red Edina Maajketi. Eh, upravo se prebaciše na latino đireve. Brate mili, dobri su van zvučnici kad vas pola Trnja ovako dobro čuje!
Edit: 16.56:
Nu, smanjili su mjuzu. Nije valjda da me netko čita! LOOOOOOL
Edit: 16.56:
Nu, smanjili su mjuzu. Nije valjda da me netko čita! LOOOOOOL
Jezično utamnjenje
Ane je podjetinjila.
Sinoć je uzela u ruke neku "ozbiljnu" knjigu. I stala. Nije joj se dalo. Htjela je čitati nešto drukčije.
Pa uze prvo Malog princa (neki slonovi i šeširi na blogeraju me potakli).
Duša mi se ispunila. Samo... Prekratka je knjiga. Ja bih još!
Pa nastavim s Alicom u Zemlji čudesa. Huh! I ja bih u tu zemlju. Ljepše joj je nego nama. Jer meni je dosta praznih riči (sad će se moj dragec nasmijat, al' ovo se, ovaj put, ne odnosi na njega, hehe).
Svijet u tamnici jezika. Strašno zvuči, ha?
A opet nam ništa drugo ni ne preostaje.
Osim možda da potražite i vi svoju riječ.
Sinoć je uzela u ruke neku "ozbiljnu" knjigu. I stala. Nije joj se dalo. Htjela je čitati nešto drukčije.
Pa uze prvo Malog princa (neki slonovi i šeširi na blogeraju me potakli).
Bitno je očima nevidljivo.
Duša mi se ispunila. Samo... Prekratka je knjiga. Ja bih još!
Pa nastavim s Alicom u Zemlji čudesa. Huh! I ja bih u tu zemlju. Ljepše joj je nego nama. Jer meni je dosta praznih riči (sad će se moj dragec nasmijat, al' ovo se, ovaj put, ne odnosi na njega, hehe).
Svijet u tamnici jezika. Strašno zvuči, ha?
A opet nam ništa drugo ni ne preostaje.
Osim možda da potražite i vi svoju riječ.
P.S.
Za kurijožaste: čitajte Alicu na drukčiji način, kliknite ovdje.
Za kurijožaste: čitajte Alicu na drukčiji način, kliknite ovdje.
25.09.2004., subota
Dobar glas daleko se čuje
Kad mjeriš frajera, uvijek postoje neke točke njegove vanjštine i/li nutrine (da ne kažem iznutrice ;-) ) koje dotični mora zadovoljit. U protivnom, okret na drugu bandu.
Mnogo mojih frendica prvo miri postole. Ako faca ima greze, ono nešto više ne dolazi u obzir.
Ja padam na glas (oke, i šuze su važne, a ne smimo zaboravit lipe oke i dobru guzu). Ma i cipele i oči i guzu mogu provarit, ali glas nikako.
Ane je, jema bit, neki auditivan tip ženskice. Ma ima to veze i s mojon, kako se to ono lipo veli, profesionalnon deformacijon, ali i prije faksa su meni vridila ista pravila (sad tu moremo razglabat da san, možebitno, odabrala taj smjer zbog svojih pojačanih zvučnih zahtjeva, al' to je sasvim neka druga tema...).
Sve u svemu, glas me pali. Jako.
Kad nekog upoznam odmah mu u glavi analiziram zvučni spektar (nisan normalna, ha?). Koliko mu/joj je glas modalan, koliko je blještavosti, voluminoznosti, koliko je nosnosti (ovega je zeru poželjno, al' ne vele!; kažu da su izrazito nosni judi – lini judi; drugi idu još korak dalje pa tvrde da su isti i zeru, ka, zločesti).
I sad pročitan da "osobe s privlačnim glasom imaju veće izglede da će imati bogatiji seksualni život" (tvrde američki znanstvenici). I nimalo me to ne čudi.
Oni s lipin glason, sa mnon su se usrićili. :-)
Mnogo mojih frendica prvo miri postole. Ako faca ima greze, ono nešto više ne dolazi u obzir.
Ja padam na glas (oke, i šuze su važne, a ne smimo zaboravit lipe oke i dobru guzu). Ma i cipele i oči i guzu mogu provarit, ali glas nikako.
Ane je, jema bit, neki auditivan tip ženskice. Ma ima to veze i s mojon, kako se to ono lipo veli, profesionalnon deformacijon, ali i prije faksa su meni vridila ista pravila (sad tu moremo razglabat da san, možebitno, odabrala taj smjer zbog svojih pojačanih zvučnih zahtjeva, al' to je sasvim neka druga tema...).
Sve u svemu, glas me pali. Jako.
Kad nekog upoznam odmah mu u glavi analiziram zvučni spektar (nisan normalna, ha?). Koliko mu/joj je glas modalan, koliko je blještavosti, voluminoznosti, koliko je nosnosti (ovega je zeru poželjno, al' ne vele!; kažu da su izrazito nosni judi – lini judi; drugi idu još korak dalje pa tvrde da su isti i zeru, ka, zločesti).
I sad pročitan da "osobe s privlačnim glasom imaju veće izglede da će imati bogatiji seksualni život" (tvrde američki znanstvenici). I nimalo me to ne čudi.
Oni s lipin glason, sa mnon su se usrićili. :-)
23.09.2004., četvrtak
Ono kad kolo teče
"Ljudi se prepuštaju kolotečini jer je ona kao osiguravajuća polica, potvrda da se ne može dogoditi ništa izuzetno – ni izuzetna sreća, ali ni izuzetna nevolja."
Vesna Krmpotić
Vesna Krmpotić
Sad pročitaš šta je Vesnica napisala i sam u sebi promrmljaš: Uuuuu, jebenti, zašto i ja ovako?
Vječna kolotečina nas, doduše, iscrpljuje. Krade nam energiju, traži od nas više i više: hedonizma, egoizma; budi u nama ono čime se i ne hvalimo.
Izvuče ispod tepiha ključeve onih vrata iza kojih smo pospremili sav svoj neželjeni teret.
Meni je danas isteklo jedno takvo kolo dana. I nije to tako loša stvar, znate. Dopustiti sam sebi trenutke istosti, kada se osjećaš sigurnim i svoj na svome... poželjno je. Ponekad.
Volim uragane u svojoj glavi. Još više one u svome srcu. Tada znam da sam živa! Ali i neprestani uragani prelaze u praznu kolotečinu, naizgled mijenjajući svoj oblik. Lice drukčije, ne i naličje.
Danas se moja divlja rijeka transformirala u miran potočić. Pa nek' i kola tečina... kad sam svoja – dobro je...
21.09.2004., utorak
Dragi dnevniče, šta se jidiš?
Dragi dnevniče!
Nisan se ja tebi odavno javila, al' znaš kako je. Niman vrimena ni za sebe, a kamoli za tebe (nemaš ti pojma šta ti je studentski život, znaš!).
E, pa kako te odavno nisan podragala, rekoh iden sad. Dragoga mi nima, jopet nešto drnda po wirelessu pa san sad lipo sama sa sobon na miru.
(Ovo ti je meni, u biti, dosadno i ne znan kud ću sa sobon, pa san se tebe sitila, al' nemoj mi se odmar jidit!
Jidiš se? A jebemu one kruške i jabuke, da mu jeben, pa koji je vrag to u tebe uliza, ha? Pa nisi se ni ti mene nešto puno sitija, a? To se ne računa, eli? Lipo, lipo...)
E, di san stala? Cilu si me smanta!
Ma, kako si ti prava lipa papirušina koja sluša sad ću ja tebi reć ča se meni dogodilo.
Prvo i najvažnije, krepa mi je mobitel ima par dani. Ne znan nikome broj i ne moren se nikomen ni javit. A još ko zna i ko se na mene jidi ča ne odgovaran na poruke, a ja bidna ionako san cila nikakva poradi tega. E, al' nima veze, sutra gren po novi mob pa ću se i ja moć falit s ludilo telifunon i slikavat se na svakon kanutnu da drugi vididu kako iman mob s kameron, e!
Drugo, zalutala mi crna bičva u mašinu sa svitlon robon i sad ne znan oću li plakat il' sve zajitat u kantu (a mogla bih oboje, a?).
Treće, tresla san pokrivač o' dvosjeda kroz prozor i itnila daljinski sa sedmoga kata. Dobro nisan žensku ubila; proša joj je par centi o' glave. A nećeš virovat, išla ja po daljinski doli ga tražit na ulicu i našla i baterije i njega, samo san poklopac negdi posijala. Al' i tako derutan i razbiven, radi ka velik (vi'š šta ti je srića).
E, i najvažnije, danas san bidna cili dan pročučala ispri telifuna (fiksnoga, jel'te). Ne, ne od jada oće li me se kogod sitit nazvat na taj (ma šta mi ne viruješ? kad ti kažen da je tako bilo!) vengo san ti bila jocker prijatelj u Milijunašu. E, pa me probudili jutros u deset (a znaš kako to meni teško pada) da se ne mičen iz kuće i da ne laprdan na telifun jerbo ko zna kad će me zvat. I tako san ti bidna cili dan umirala u stanu, jila stari kruv, ma nisan ni na kavu pošla u onu moju birtiju! A najteže mi je palo ča cili dan nisan mogla mlit (a još ni mobitel niman, jadna ti san), a nisan smila ni poć na net malo prošarat po blogu. Na kraju me niko nije zva i bezveze san mučala cili dan. Ko ćuk sama, zamisli. Šmrc!
I tako... Jad jadni... zato san se i tebe odmar sitila (jopet se jidiš? a jeeeeeeeeee si neki! ma mislin stvarno!).
A gren ča... šta ću sad... kad mi ni kavu ne'š skuvat.
Aj bog!
Nisan se ja tebi odavno javila, al' znaš kako je. Niman vrimena ni za sebe, a kamoli za tebe (nemaš ti pojma šta ti je studentski život, znaš!).
E, pa kako te odavno nisan podragala, rekoh iden sad. Dragoga mi nima, jopet nešto drnda po wirelessu pa san sad lipo sama sa sobon na miru.
(Ovo ti je meni, u biti, dosadno i ne znan kud ću sa sobon, pa san se tebe sitila, al' nemoj mi se odmar jidit!
Jidiš se? A jebemu one kruške i jabuke, da mu jeben, pa koji je vrag to u tebe uliza, ha? Pa nisi se ni ti mene nešto puno sitija, a? To se ne računa, eli? Lipo, lipo...)
E, di san stala? Cilu si me smanta!
Ma, kako si ti prava lipa papirušina koja sluša sad ću ja tebi reć ča se meni dogodilo.
Prvo i najvažnije, krepa mi je mobitel ima par dani. Ne znan nikome broj i ne moren se nikomen ni javit. A još ko zna i ko se na mene jidi ča ne odgovaran na poruke, a ja bidna ionako san cila nikakva poradi tega. E, al' nima veze, sutra gren po novi mob pa ću se i ja moć falit s ludilo telifunon i slikavat se na svakon kanutnu da drugi vididu kako iman mob s kameron, e!
Drugo, zalutala mi crna bičva u mašinu sa svitlon robon i sad ne znan oću li plakat il' sve zajitat u kantu (a mogla bih oboje, a?).
Treće, tresla san pokrivač o' dvosjeda kroz prozor i itnila daljinski sa sedmoga kata. Dobro nisan žensku ubila; proša joj je par centi o' glave. A nećeš virovat, išla ja po daljinski doli ga tražit na ulicu i našla i baterije i njega, samo san poklopac negdi posijala. Al' i tako derutan i razbiven, radi ka velik (vi'š šta ti je srića).
E, i najvažnije, danas san bidna cili dan pročučala ispri telifuna (fiksnoga, jel'te). Ne, ne od jada oće li me se kogod sitit nazvat na taj (ma šta mi ne viruješ? kad ti kažen da je tako bilo!) vengo san ti bila jocker prijatelj u Milijunašu. E, pa me probudili jutros u deset (a znaš kako to meni teško pada) da se ne mičen iz kuće i da ne laprdan na telifun jerbo ko zna kad će me zvat. I tako san ti bidna cili dan umirala u stanu, jila stari kruv, ma nisan ni na kavu pošla u onu moju birtiju! A najteže mi je palo ča cili dan nisan mogla mlit (a još ni mobitel niman, jadna ti san), a nisan smila ni poć na net malo prošarat po blogu. Na kraju me niko nije zva i bezveze san mučala cili dan. Ko ćuk sama, zamisli. Šmrc!
I tako... Jad jadni... zato san se i tebe odmar sitila (jopet se jidiš? a jeeeeeeeeee si neki! ma mislin stvarno!).
A gren ča... šta ću sad... kad mi ni kavu ne'š skuvat.
Aj bog!
17.09.2004., petak
Sekas uz kekas
Oke, malo su mi bili ubedirani postovi u zadnje vrime. Dosadila san sama sebi jaukanjima, a mogu mislit kako san tek vama!
Vesela Ane se vrnila natrag (jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!).
Ovo morate ponajprije zafalit mom slatkišu koji me sluša i sluša i sluša i sluša... (tema: moji kvazi-problemi, of kors) čak i kad me ništa ne razumi.
E, a Ane će danas o seksu. Neće se falit, njet. Njojzi van je, naime, u ruke dospija jedan zanimljiv magistarski rad, a kako je kurijožasta, kakva je, nije mogla ne provirit ča onden žemska zbori.
E, a žema piše o kulturalnin razlikama u doživljaju seksualnosti, jel'te.
Pa tako...
Islamski svit
misto radnje: Pakthtun (sjeverozapadna provincija Pakistana)
moto: Ženama je misto u kući i grobu.
Ženskicu koja prekrši purdah (običaj da žena nikad ne smi bit viđena brez muškoga koji joj nije u rodu) njen mužić smi ubit ili javno kamenovat. On, narafski, smi imat istovrimeno 4 žene, a uza sve to dopuštena je i tzv. MUT'A – privremeni brak iz zadovoljstva.
Ako udana žena ne pruža dovoljno usluga koje spadaju pod bračne obveze, jel'te, on je ima pravo brutalno istuć, a ako to ne učini i još je, ne daj Bože, nježan - ispane papak i njega se ne smatra pravin muškarcen, već slabićen koji nema penis. Pa sad ti nemoj mlatnit, ha!
Ovega nimate na kućnon kinu vengo u Kini
1980. je u Kini izaša priručnik (vlast ga autorizirala) koji objašnjava "seksualna znanja". Doduše, ima slija i poza, ali se o samon činu govori poskrivećki jerbo su glavni aktanti biljke i jednostanični organizmi.
Preporuka čestotnosti: jednon u dva tjedna (a ko će ga smirit u međuvrimena, ha?) i to "prije spavanja, ali ne poslije devet sati jer tijelo mora imati dovoljno vremena za oporavak za sljedeći radni dan", a ovo sve triba poslušat jerbo je "služenje narodu najčasniji, najbolji i najprestižniji cilj svakog mladog Kineza."
INDIAna love
Tamo se, jel'te, romantično udruženje još uvik ugovara i nije baš pametno da vas vide kako tulumarite jerbo van propadne dobar glas udavače (samo 5% studenata u Indiji sklapa brakove, a da in to starci nisu dogovorili).
Kad vas udaju, s vama u paketu ide i miraz, narafski. Međutin, nisu svi očevi tako darežljivi (moj će se, nadan se, pokazat upravo suprotnin) pa se često događa da mladoženja ili njegova mater navedu mladu da se ukoka, a ako ona neće, onda oni to srede (neke ženske nevladine organizacije ističu da je "ubojstvo zbog miraza" vrlo rasprostranjeno i uobičajno).
Inis Beag
To van je mali izolirani otok u Irskoj (ime otoka je izmišljeno da bi se sačuvala anonimnost te zajednice). Nema ih puno, svega 350 i uglavnon su siromašni.
Za njih kažu da su "seksualno najnaivnija zajednica na svijetu".
Kod njih van se o seksu nikad ne priča, o tome ništa ne znaju i ne uče. Boje se menstruacije i menopauze (za ovu misle da izaziva ludilo), a muški misle da in spolni odnosi urušavaju zdravlje i snagu. Čak je i ljubljenje neprihvatljiv oblik ponašanja!
Mangiani
misto radnje: Cookov otok (Pacifik)
Kod njih van je sve dozvoljeno! Mlađarija se potiče na seksualno ponašanje još u ranin godinama, a starci se prave da to ništa ne vide (jerbo je sve dozvoljeno dok je u sferi privatnoga). Štoviše, čudom se čude nama civiliziranima ča dozvoljavamo seks samo između osoba koje se voliju.
Čin krenu s akcijon (oko 13-te), stariji ih podučavaju (u praksi, of kors!) kako se te stvari činidu. Vjeruju da djevojke mogu zatrudnit jedino ako se duže vrime seksaju s istin tipon i da redoviti seksualni odnosi sprečavaju bolesti i ludilo. Jedino ča kod njih nima homoseksualaca.
Malezijci s Istočne obale
Odvajaju muškiće i ženskice kad in je 3-4 godine. Muški idu u tzv. "muške kolibe" gdje ih se potiče da činidu sami sebi užitak, jel'te.
Kad uđu u adolescentsko doba uključuju se u dva tipa homoseksualnih odnosa:
1) s vršnjacima (+ rođaci i rodice); dopuštena je uzajamna masturbacija i analni seks, ali ne i oralno-genitalni i/li genitalni odnosi;
2) mladići se seksu uče i od starije gospode (jedino ćaća ne smi).
Marin Animi
misto radnje: Nova Gvineja
Oko četvrte godine, djevojčice i dječaci se i ovod rastavljaju u muške ili ženske klanove i žive u "muškin" odnosno "ženskin" kolibama. Homo odnosi su općeprihvaćeni. Međutim, oni i nakon sklapanja braka nastavjaju živit u tin kolibama, a izvanbračni seks je prihvatljiv. Muški, doduše, mogu izabrat koju god oće za svoje izletiće, a ženska mora prvo pitat muža može li ona s tin i tin činit one igrice, jel'te. Ako se ona ipak zaigra bez njegova odobrenja, dolazi do škandala.
E, i prije negoli se ženskica uda, odvedu je u kolibu na kraju sela i tamo se poseksa sa svin muškin članovima mladoženjine obitelji. (Isti obred se ponavlja i nakon rođenja diteta ili u nekin sličnin specijalnin prilikama.)
Većina muških je biseksualna dok su žene straight.
Vesela Ane se vrnila natrag (jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!).
Ovo morate ponajprije zafalit mom slatkišu koji me sluša i sluša i sluša i sluša... (tema: moji kvazi-problemi, of kors) čak i kad me ništa ne razumi.
E, a Ane će danas o seksu. Neće se falit, njet. Njojzi van je, naime, u ruke dospija jedan zanimljiv magistarski rad, a kako je kurijožasta, kakva je, nije mogla ne provirit ča onden žemska zbori.
E, a žema piše o kulturalnin razlikama u doživljaju seksualnosti, jel'te.
Pa tako...
Islamski svit
misto radnje: Pakthtun (sjeverozapadna provincija Pakistana)
moto: Ženama je misto u kući i grobu.
Ženskicu koja prekrši purdah (običaj da žena nikad ne smi bit viđena brez muškoga koji joj nije u rodu) njen mužić smi ubit ili javno kamenovat. On, narafski, smi imat istovrimeno 4 žene, a uza sve to dopuštena je i tzv. MUT'A – privremeni brak iz zadovoljstva.
Ako udana žena ne pruža dovoljno usluga koje spadaju pod bračne obveze, jel'te, on je ima pravo brutalno istuć, a ako to ne učini i još je, ne daj Bože, nježan - ispane papak i njega se ne smatra pravin muškarcen, već slabićen koji nema penis. Pa sad ti nemoj mlatnit, ha!
Ovega nimate na kućnon kinu vengo u Kini
1980. je u Kini izaša priručnik (vlast ga autorizirala) koji objašnjava "seksualna znanja". Doduše, ima slija i poza, ali se o samon činu govori poskrivećki jerbo su glavni aktanti biljke i jednostanični organizmi.
Preporuka čestotnosti: jednon u dva tjedna (a ko će ga smirit u međuvrimena, ha?) i to "prije spavanja, ali ne poslije devet sati jer tijelo mora imati dovoljno vremena za oporavak za sljedeći radni dan", a ovo sve triba poslušat jerbo je "služenje narodu najčasniji, najbolji i najprestižniji cilj svakog mladog Kineza."
INDIAna love
Tamo se, jel'te, romantično udruženje još uvik ugovara i nije baš pametno da vas vide kako tulumarite jerbo van propadne dobar glas udavače (samo 5% studenata u Indiji sklapa brakove, a da in to starci nisu dogovorili).
Kad vas udaju, s vama u paketu ide i miraz, narafski. Međutin, nisu svi očevi tako darežljivi (moj će se, nadan se, pokazat upravo suprotnin) pa se često događa da mladoženja ili njegova mater navedu mladu da se ukoka, a ako ona neće, onda oni to srede (neke ženske nevladine organizacije ističu da je "ubojstvo zbog miraza" vrlo rasprostranjeno i uobičajno).
Inis Beag
To van je mali izolirani otok u Irskoj (ime otoka je izmišljeno da bi se sačuvala anonimnost te zajednice). Nema ih puno, svega 350 i uglavnon su siromašni.
Za njih kažu da su "seksualno najnaivnija zajednica na svijetu".
Kod njih van se o seksu nikad ne priča, o tome ništa ne znaju i ne uče. Boje se menstruacije i menopauze (za ovu misle da izaziva ludilo), a muški misle da in spolni odnosi urušavaju zdravlje i snagu. Čak je i ljubljenje neprihvatljiv oblik ponašanja!
Mangiani
misto radnje: Cookov otok (Pacifik)
Kod njih van je sve dozvoljeno! Mlađarija se potiče na seksualno ponašanje još u ranin godinama, a starci se prave da to ništa ne vide (jerbo je sve dozvoljeno dok je u sferi privatnoga). Štoviše, čudom se čude nama civiliziranima ča dozvoljavamo seks samo između osoba koje se voliju.
Čin krenu s akcijon (oko 13-te), stariji ih podučavaju (u praksi, of kors!) kako se te stvari činidu. Vjeruju da djevojke mogu zatrudnit jedino ako se duže vrime seksaju s istin tipon i da redoviti seksualni odnosi sprečavaju bolesti i ludilo. Jedino ča kod njih nima homoseksualaca.
Malezijci s Istočne obale
Odvajaju muškiće i ženskice kad in je 3-4 godine. Muški idu u tzv. "muške kolibe" gdje ih se potiče da činidu sami sebi užitak, jel'te.
Kad uđu u adolescentsko doba uključuju se u dva tipa homoseksualnih odnosa:
1) s vršnjacima (+ rođaci i rodice); dopuštena je uzajamna masturbacija i analni seks, ali ne i oralno-genitalni i/li genitalni odnosi;
2) mladići se seksu uče i od starije gospode (jedino ćaća ne smi).
Marin Animi
misto radnje: Nova Gvineja
Oko četvrte godine, djevojčice i dječaci se i ovod rastavljaju u muške ili ženske klanove i žive u "muškin" odnosno "ženskin" kolibama. Homo odnosi su općeprihvaćeni. Međutim, oni i nakon sklapanja braka nastavjaju živit u tin kolibama, a izvanbračni seks je prihvatljiv. Muški, doduše, mogu izabrat koju god oće za svoje izletiće, a ženska mora prvo pitat muža može li ona s tin i tin činit one igrice, jel'te. Ako se ona ipak zaigra bez njegova odobrenja, dolazi do škandala.
E, i prije negoli se ženskica uda, odvedu je u kolibu na kraju sela i tamo se poseksa sa svin muškin članovima mladoženjine obitelji. (Isti obred se ponavlja i nakon rođenja diteta ili u nekin sličnin specijalnin prilikama.)
Većina muških je biseksualna dok su žene straight.
Sve san ovo ukrela iz magistraskoga rada Maje Mamule: Socio-demografske odrednice spolnog ponašanja studenata zagrebačkog Sveučilišta, Zagreb, 2000.
Znan da je zeru predugo, al' meni je bilo zanimljivo. I ne zamjerite moj veseljački ton; tako mi je bilo zanimljivije piskarat! :-)
Znan da je zeru predugo, al' meni je bilo zanimljivo. I ne zamjerite moj veseljački ton; tako mi je bilo zanimljivije piskarat! :-)
16.09.2004., četvrtak
Četvrta ura
"Dok razmišljamo što bismo trebali početi, trenutak za početak već je istekao."
H. Heine
H. Heine
Vrijeme mi kroz prste bježi. Pijesak.
I gledam ga, ko što gledam ta zrnca, kako nestaje. I pretvara se u prah.
Ma i kad rukom krenem dotaknuti prošlo, sićušnost se pohvatati ne da.
Vrijeme mi bježi kroz prste. A ja ne znam hoću li biti toliko voljna... i snažna toliko... da u kratkost vremensku ubacim sve svoje snove.
Da postanem ono što želim biti...
... jednom.
14.09.2004., utorak
about:blank
Jedan je od onih dana kada sam potpuno prazna. I da ovu virtualnu hartiju ostavim bijelom, imala bi više za reći od mene.
Ni sama ne znam koliko je dobro da si ovakve zatupljujuće izletiće dopuštam, ali ponekad mi stvarno odgovara ne razmišljati ni o čemu.
Ponesu me svakodnevne obveze, napravim što se traži od mene, napravim što tražim od sebe i tu cijela priča staje.
Većinu normalnoga vremena moj mozak radi na crvenoj. I sama se ponekad čudim koliko mi pizdarija padne na pamet i kud me digresije digresija odvedu.
Danas prazno. [ blank ]
A, s druge strane, ima dana kad ne maknem tur iz stana, al' toliko mozgam cijelo vrijeme da se jedva dočekam navečer baciti u krevet. Umorno djevojče!
Danas tupilo. [ blank ]
Dvojim... trebam li se zabrinuti ili slaviti nekoga anđela koji me je oslobodio misli.
Iako, moram priznati, dosadna sam sama sebi ovakova. Ali vjerovat ću da i ovakav dan ima smisla.
Bez misli sa smislom. Bez misli smisleno.
Nek' mi bude!
Ni sama ne znam koliko je dobro da si ovakve zatupljujuće izletiće dopuštam, ali ponekad mi stvarno odgovara ne razmišljati ni o čemu.
Ponesu me svakodnevne obveze, napravim što se traži od mene, napravim što tražim od sebe i tu cijela priča staje.
Većinu normalnoga vremena moj mozak radi na crvenoj. I sama se ponekad čudim koliko mi pizdarija padne na pamet i kud me digresije digresija odvedu.
Danas prazno. [ blank ]
A, s druge strane, ima dana kad ne maknem tur iz stana, al' toliko mozgam cijelo vrijeme da se jedva dočekam navečer baciti u krevet. Umorno djevojče!
Danas tupilo. [ blank ]
Dvojim... trebam li se zabrinuti ili slaviti nekoga anđela koji me je oslobodio misli.
Iako, moram priznati, dosadna sam sama sebi ovakova. Ali vjerovat ću da i ovakav dan ima smisla.
Bez misli sa smislom. Bez misli smisleno.
Nek' mi bude!
11.09.2004., subota
Kako me Novak unovačio
Neki događaji te u životu obilježe. Zanimljivo je da taj trenutak, onda kad ga proživljavaš, i ne izgleda tako sudbonosan.
Na današnji dan je rođen Vjenceslav Novak. Uz dužno poštovanje njegovim žvrljotinama, kad god čujem to ime sjetim se svoga prvog književnog osvrta. Hrvatski za napredne, osnovnjak, sedmi školski sat (neka dodatna glupost za voljnu dječicu), obrađuje se Vjenceslavova štorijica Iz velegradskog podzemlja. Profesorica Srpkinja (nije da je važno, ali potrebita informacija za ovu sličicu). Uči nas, još uvijek, naš srpsko-hrvatski jezik. S tim da se on sveo na srpski. Pa smo nas dvije od početka ljubovanja bile u ne baš tako dobrim odnosima jer mi je nepotrebno ispravljala "greške". Ukratko, nije me voljela (ovo je eufemizam).
I pišemo mi taj neki osvrt, ja se raspisala (znam da ne vjerujete, ali zna mi se dogodit!) i već znam da je dobro. Ono... osjećam da je dobro. Počela redom dječica čitkarati napiskarano. Ja ni ne slušam. Samo čekam svoj red. Konačno ustanem i sva ponosna prospem te svoje bisere. Njene usne stisnute od užasa. Moj nos proparao krov i otputovao do oblaka.
Taj dan pamtim kao prvi niski udarac kojeg je proizvela moja sićušna glava.
Nedugo nakon toga, ravnatelj škole (neki drug, ne sjećam mu se više imena) podijelio nam upitnike: koji bi predmet dječica malena, da mogu, izbacili iz nastavnoga programa. Ane napiše hrvatski. I ruku bi dala najgrezijin beštijama samo da dokaže koliko se zaklinje u ono što je zalipačila na papir.
Znate i sami gdje sam sad. I sad recite da Dalmatinci nisu dišpetožasta raja! :-)
E moj Vjenceslave, u što me uvali...
Na današnji dan je rođen Vjenceslav Novak. Uz dužno poštovanje njegovim žvrljotinama, kad god čujem to ime sjetim se svoga prvog književnog osvrta. Hrvatski za napredne, osnovnjak, sedmi školski sat (neka dodatna glupost za voljnu dječicu), obrađuje se Vjenceslavova štorijica Iz velegradskog podzemlja. Profesorica Srpkinja (nije da je važno, ali potrebita informacija za ovu sličicu). Uči nas, još uvijek, naš srpsko-hrvatski jezik. S tim da se on sveo na srpski. Pa smo nas dvije od početka ljubovanja bile u ne baš tako dobrim odnosima jer mi je nepotrebno ispravljala "greške". Ukratko, nije me voljela (ovo je eufemizam).
I pišemo mi taj neki osvrt, ja se raspisala (znam da ne vjerujete, ali zna mi se dogodit!) i već znam da je dobro. Ono... osjećam da je dobro. Počela redom dječica čitkarati napiskarano. Ja ni ne slušam. Samo čekam svoj red. Konačno ustanem i sva ponosna prospem te svoje bisere. Njene usne stisnute od užasa. Moj nos proparao krov i otputovao do oblaka.
Taj dan pamtim kao prvi niski udarac kojeg je proizvela moja sićušna glava.
Nedugo nakon toga, ravnatelj škole (neki drug, ne sjećam mu se više imena) podijelio nam upitnike: koji bi predmet dječica malena, da mogu, izbacili iz nastavnoga programa. Ane napiše hrvatski. I ruku bi dala najgrezijin beštijama samo da dokaže koliko se zaklinje u ono što je zalipačila na papir.
Znate i sami gdje sam sad. I sad recite da Dalmatinci nisu dišpetožasta raja! :-)
E moj Vjenceslave, u što me uvali...
10.09.2004., petak
Ne_luda. Ne_noćas.
U petak, 10. rujna o.g. s početkom u 9.30 sati u multimedijalnoj dvorani zagrebačke Gradske knjižnice, u povodu 100. obljetnice rođenja čileanskog pjesnika i nobelovca Pabla Nerude (1904-1973), održat će se međunarodni znanstveni skup popraćen književnom tribinom i studijskom izložbom o njegovu životu i djelu. (izvor)
program
program
Čitam Nerudinu Noćas bih mogao napisati...
...najtužnije stihove, reče on. Ali ja neću. Jer tužna nisam. Zrnce nesigurna i sasvim sigurno nenaspavana. Ali tužna ne, nikako ne!
Noćas bih se, onda..., mogla ogrnuti najljepšim rimama i otploviti u svijet tako siguran i stran. Da me dotakne ono što me ne dotiče.
Ma noćas bih baš mogla prkositi snu i u sasvim čudan sat započeti rat! Jedan mali, nečujni.
Vrijeme mi je.
08.09.2004., srijeda
Margarin ili boja za kosu, pitanje je sad!
Povremeno se dogodi da neki čudni mejlovi zalutaju u moj virtualni sandučić. Banalnoga sadržaja i nepoznatoga pošiljatelja. Pročitali ljudi koji moj tekstić i poželjeli me nešto priupitati, prišapnuti ili komadić sebe podijeliti. Većina istih se diskretno, ili nešto manje diskretno, referira na moj status kul blogera.
Neki pitaju kako se na tu listu dolazi, drugi bi htjeli dospjeti na istu pa traže savjete. Onih koji se iščuđavaju kako sam ja tamo dospjela, zasad nije bilo. Iz čiste pristojnosti, pretpostavljam.
Ponekad me to i začudi jer uistinu nema ništa kulirajuće u tome što su te proglasili kul piskaralom. U stvari, to je totalno nekulerska pozicija.
Iz nekih drugih reakcija (dospjelih do mene istom mejlovskom stazom), uviđam da me neki od čitatelja uopće ne doživljavaju kao osobu od krvi i mesa. Ja sam proizvod. Blogerski proizvod. S dobrim pi arom, izgleda.
Ali ništa to nije čudno. I ja sama, kad otvorim neki blog, prvo primjećujem onaj vizualni dio (a upravo to vizualno je osnova svake dobre marketinške kampanje). Ako mi se isti ne sviđa, teško da će me netko natjerati da uopće prolistam sadržaj.
Druga stvar koju gledam su izdvojeni linkovi. Pa pretpostavim (sasvim pogrešno, ali neka mi bude!) da oni bez predloženih drugih virtualnih odredišta i nemaju predodžbu kako oni kao proizvod trebaju prodati svoj blog (ta i manjak predloženih st(r)anica nam nešto govori, zar ne?).
Blogovi nismo mi sami. Oni su samo slika onoga što smo dopustili da ovdje filtriramo.
Stvorili smo brand (kakav-takav). Zato me uopće ne čudi što su neki stranieri odlučili zavrtiti i koju šuškavu kap u svoj džep. S takvom dnevnom posjetom, možda bi i netko od nas došao na istu ideju!
Onoga trenutka kada osvjestimo svoju bezmesnu poziciju, koliko smo u stanju održavati tu iluziju? I promjenom smjera (tematski, stilski, kako god!) tekstova, ne bježimo iz sistema. Samo dodajemo nova značenja proizvodu.
Koliko mi se sviđa biti proizvod? Pa i ne baš. Ali i prkos sustavu stvara isti takav sistem. Samo zrcaljen.
Kako vidite, Vaši cijenjeni mejlovi me inspiriraju. Šalji dalje!
Neki pitaju kako se na tu listu dolazi, drugi bi htjeli dospjeti na istu pa traže savjete. Onih koji se iščuđavaju kako sam ja tamo dospjela, zasad nije bilo. Iz čiste pristojnosti, pretpostavljam.
Ponekad me to i začudi jer uistinu nema ništa kulirajuće u tome što su te proglasili kul piskaralom. U stvari, to je totalno nekulerska pozicija.
Iz nekih drugih reakcija (dospjelih do mene istom mejlovskom stazom), uviđam da me neki od čitatelja uopće ne doživljavaju kao osobu od krvi i mesa. Ja sam proizvod. Blogerski proizvod. S dobrim pi arom, izgleda.
Ali ništa to nije čudno. I ja sama, kad otvorim neki blog, prvo primjećujem onaj vizualni dio (a upravo to vizualno je osnova svake dobre marketinške kampanje). Ako mi se isti ne sviđa, teško da će me netko natjerati da uopće prolistam sadržaj.
Druga stvar koju gledam su izdvojeni linkovi. Pa pretpostavim (sasvim pogrešno, ali neka mi bude!) da oni bez predloženih drugih virtualnih odredišta i nemaju predodžbu kako oni kao proizvod trebaju prodati svoj blog (ta i manjak predloženih st(r)anica nam nešto govori, zar ne?).
Blogovi nismo mi sami. Oni su samo slika onoga što smo dopustili da ovdje filtriramo.
"Stvarni predmeti bivaju izvađeni iz naše fizičke realnosti te uključeni u zatvoren sustav simbola, nadomjestak za stvarnost i stvarne emocije. Osjećaji postaju vezani uz proizvode, kao što je to slučaj s bojom za kosu koja izaziva sreću i margarinom koji izaziva vrhunski osjećaj."
Judith Williamson, Dekodiranje reklama u časopisu "Libra Libera", broj 14, 2004.
Judith Williamson, Dekodiranje reklama u časopisu "Libra Libera", broj 14, 2004.
Stvorili smo brand (kakav-takav). Zato me uopće ne čudi što su neki stranieri odlučili zavrtiti i koju šuškavu kap u svoj džep. S takvom dnevnom posjetom, možda bi i netko od nas došao na istu ideju!
Onoga trenutka kada osvjestimo svoju bezmesnu poziciju, koliko smo u stanju održavati tu iluziju? I promjenom smjera (tematski, stilski, kako god!) tekstova, ne bježimo iz sistema. Samo dodajemo nova značenja proizvodu.
Koliko mi se sviđa biti proizvod? Pa i ne baš. Ali i prkos sustavu stvara isti takav sistem. Samo zrcaljen.
Iz ove kože se ne može, o blože!
Kako vidite, Vaši cijenjeni mejlovi me inspiriraju. Šalji dalje!
05.09.2004., nedjelja
www.seky.raj
Pustila sam te da pod zvonom čamiš.
Usluga to je, sebe uvjeravah.
Ali pogled vam se trebao sresti.
(Pitanje je danas na pladnju konobar poslužio. Bez naznake u pogledu. Ikakve.)
Suze me iznenadiše, priznajem.
- Velika si, dijete moje. Majka ti ja nisam. Ni anđeo stazonoša.
(Izbor je velik, šapnuo mi onaj isti konobar uz koketan mig. Sve je tu pred tobom. I ti, i on, i ja.)
Bojala sam se dana kad ćeš pokucati.
[ BUUUUUUM ]
. . .
Odzvonilo je.
Komadići svjetlosti oči iznenadiše. Krhotine.
- Mir, mir, lutkice. Lijep je dan. I ono sunce se danas dogegalo do obzora samo da pozdravi tvoje odrastanje.
Psssssssssssssssssst...
Usluga to je, sebe uvjeravah.
Ali pogled vam se trebao sresti.
(Pitanje je danas na pladnju konobar poslužio. Bez naznake u pogledu. Ikakve.)
Suze me iznenadiše, priznajem.
- Velika si, dijete moje. Majka ti ja nisam. Ni anđeo stazonoša.
(Izbor je velik, šapnuo mi onaj isti konobar uz koketan mig. Sve je tu pred tobom. I ti, i on, i ja.)
Bojala sam se dana kad ćeš pokucati.
[ BUUUUUUM ]
. . .
Odzvonilo je.
Komadići svjetlosti oči iznenadiše. Krhotine.
- Mir, mir, lutkice. Lijep je dan. I ono sunce se danas dogegalo do obzora samo da pozdravi tvoje odrastanje.
Psssssssssssssssssst...
02.09.2004., četvrtak
Kud idu divlje palačinke?
Ima dana kad se sve što te okružuje nekako previše lijepi. Unutra.
Upališ radio, a najseljačkija moguća poskočica ti od srca napravi palačinku. I to onu zagorenu. Zalijepila se za tavu i dok je izvučeš van, već se cijela raspala.
Ne znaš koji ti je vrag.
...
Ima tako dana kad je najbolje pustiti svemu da te ispuni. Iznutra.
Jer ovaj put...
... ne bježiš.
Stala si. I upijaš.
I podariš zagrljaj onome tko ti je pokucao na vrata. Nakon toliko vremena.
Zagrljaj.
P.S.
Današnja lektira: J. M. Coetzee, Gospodin Foe. ;-)
Upališ radio, a najseljačkija moguća poskočica ti od srca napravi palačinku. I to onu zagorenu. Zalijepila se za tavu i dok je izvučeš van, već se cijela raspala.
Ne znaš koji ti je vrag.
Na reklamu san se raspekmezila!
[ blush ]
[ blush ]
...
Ima tako dana kad je najbolje pustiti svemu da te ispuni. Iznutra.
Jer ovaj put...
... ne bježiš.
Stala si. I upijaš.
I podariš zagrljaj onome tko ti je pokucao na vrata. Nakon toliko vremena.
Zagrljaj.
A danas za ručak spremam plačinke. S pekmezom. Ipak dan treba začiniti u stilu!
P.S.
Današnja lektira: J. M. Coetzee, Gospodin Foe. ;-)
01.09.2004., srijeda
[ samo udah, ništa više ]
Spustila se na moje rame sjena. Ugušila me prisutnost tuđih disanja.
(Zagušljivost me iscrpljuje!)
Zaboravila sam da treba samo poželjeti pa da odmah sletiš, saslušaš tišinu. (To moj je nemir!).
Spustila se sjena na moje rame.
Najljepše je.
Baš ovako.
[ samo izdah, ništa više ]
(Zagušljivost me iscrpljuje!)
Zaboravila sam da treba samo poželjeti pa da odmah sletiš, saslušaš tišinu. (To moj je nemir!).
Spustila se sjena na moje rame.
Najljepše je.
Baš ovako.
[ samo izdah, ništa više ]
