Neki događaji te u životu obilježe. Zanimljivo je da taj trenutak, onda kad ga proživljavaš, i ne izgleda tako sudbonosan.
Na današnji dan je rođen Vjenceslav Novak. Uz dužno poštovanje njegovim žvrljotinama, kad god čujem to ime sjetim se svoga prvog književnog osvrta. Hrvatski za napredne, osnovnjak, sedmi školski sat (neka dodatna glupost za voljnu dječicu), obrađuje se Vjenceslavova štorijica Iz velegradskog podzemlja. Profesorica Srpkinja (nije da je važno, ali potrebita informacija za ovu sličicu). Uči nas, još uvijek, naš srpsko-hrvatski jezik. S tim da se on sveo na srpski. Pa smo nas dvije od početka ljubovanja bile u ne baš tako dobrim odnosima jer mi je nepotrebno ispravljala "greške". Ukratko, nije me voljela (ovo je eufemizam).
I pišemo mi taj neki osvrt, ja se raspisala (znam da ne vjerujete, ali zna mi se dogodit!) i već znam da je dobro. Ono... osjećam da je dobro. Počela redom dječica čitkarati napiskarano. Ja ni ne slušam. Samo čekam svoj red. Konačno ustanem i sva ponosna prospem te svoje bisere. Njene usne stisnute od užasa. Moj nos proparao krov i otputovao do oblaka.
Taj dan pamtim kao prvi niski udarac kojeg je proizvela moja sićušna glava.
Nedugo nakon toga, ravnatelj škole (neki drug, ne sjećam mu se više imena) podijelio nam upitnike: koji bi predmet dječica malena, da mogu, izbacili iz nastavnoga programa. Ane napiše hrvatski. I ruku bi dala najgrezijin beštijama samo da dokaže koliko se zaklinje u ono što je zalipačila na papir.
Znate i sami gdje sam sad. I sad recite da Dalmatinci nisu dišpetožasta raja! :-)
E moj Vjenceslave, u što me uvali...
Post je objavljen 11.09.2004. u 01:24 sati.