"Ljudi se prepuštaju kolotečini jer je ona kao osiguravajuća polica, potvrda da se ne može dogoditi ništa izuzetno – ni izuzetna sreća, ali ni izuzetna nevolja."
Vesna Krmpotić
Sad pročitaš šta je Vesnica napisala i sam u sebi promrmljaš: Uuuuu, jebenti, zašto i ja ovako?
Vječna kolotečina nas, doduše, iscrpljuje. Krade nam energiju, traži od nas više i više: hedonizma, egoizma; budi u nama ono čime se i ne hvalimo.
Izvuče ispod tepiha ključeve onih vrata iza kojih smo pospremili sav svoj neželjeni teret.
Meni je danas isteklo jedno takvo kolo dana. I nije to tako loša stvar, znate. Dopustiti sam sebi trenutke istosti, kada se osjećaš sigurnim i svoj na svome... poželjno je. Ponekad.
Volim uragane u svojoj glavi. Još više one u svome srcu. Tada znam da sam živa! Ali i neprestani uragani prelaze u praznu kolotečinu, naizgled mijenjajući svoj oblik. Lice drukčije, ne i naličje.
Danas se moja divlja rijeka transformirala u miran potočić. Pa nek' i kola tečina... kad sam svoja – dobro je...