Nisam jučer pisala ništa jer bolovi u Ahilovoj peti su bili nesnosni i jedino mi je pomogla tableta koja me je uspavala, ali i tijekom noći sam više sjedila i pritiskala nogu jer jedino tako bol nestaje. U bolnicu ne mogu otići da mi saniraju ranu jer još uvijek nisam pronašla nikoga tko bi se dvadesetičetiri sata brinuo o Maxu a ne mogu ga ostaviti samoga.
Pravosudna trakavica ostavine nastavlja se u prosincu na dva Općinska Suda (isti predmet) zanimljivo pravosuđe. Nisam sva svoja ni od bolova ni od podnesaka i očitovanja ali imam snage izdržat ću jer te dvije stavke me drže podalje od razmišljanja kako da vratim godine života unatrag.

Ti znaš tko si i što ti želim ovo gore reći jer ne znam kako bih ti se drugačije zahvalila za svo ono što sam imala pored tebe. Zašto sam te izgubila, zašto se sudbina poigrala s nama, zar nismo smjeli biti sretni dugo, dugo godina?
Nedostaješ mi, stvarno mi nedostaješ, bez tebe ništa nema smisla, bez tebe sunce ima neki čudan sjaj, kiša kad pada ona samo pljušti, vjetar zavija zajedno sa mnom jer ja ne mogu dalje kroz život bez tebe, a moram.
Ne, ne smijem biti tužna znam jer tuga boli, razdire dušu.
Voljeti više ne znam, a i neću jer teško je pored nekoga pronaći sreću, teško je lagati da znaš voljeti jer iskreno se voli samo jednom i ta ljubav nikada ne prestaje.
Pamtim tvoj nježan pogled zelenih očiju, tvoj dječački osmijeh na licu, osjećam tvoj dodir na obrazu i ne ne želim da ga netko dodiruje jer bila sam tvoja i ostati ću zauvijek.
Neprestano osluškujem tuđe korake, okrećem se oko sebe, nadajući se da ću ugledati tvoje zelene oči u masi ljudi koja prolazi pored mene i koju niti ne čujem jer očekujem da ću čuti tvoj baršunasti glas, glas koji me smirivao kada sam bila ljuta. Sada sam ljuta sama na sebe jer nisam krenula s tobom nego sam te olako pustila da odeš jer išao si njoj ne znajući da se nećeš više nikada vratiti. Prije no što si za sobom zatvorio vrata rekao si „znaš da te volim, jedino što imam to si ti“.
Bili smo kao jedno, jer i jesmo jedno samo što smo se rastali kada nismo trebali, jer trebali smo jedno drugo, a toga nismo bili svjesni. Učio si me sve, kako da pričam, kako da se smijem, kako da gledam ljude pored sebe, kako da upoznam sebe, kako da čitam meni najdraže knjige a da se ne čuje okretanje stranica. Naučio si me kako da volim sebe, kako da volim tebe, a sada se pitam dali moja samoća ima smisla, znam da ima jer nitko, baš nitko ne može biti ti, ne može voljeti moje mane, ne može dirati moje lice, svirati nježne note na starom klaviru jer ni on nije više isti.
Tražim te u svakom kutku, tražim te na ulici, tramvaju, automobilu koji susrećem kada idem našim putovima, kada sjedim u parku na našoj klupi i pitam se „zašto je sudbina gorka?“ Nedostaje mi kao cvijetu kapi kiše, jako mi nedostaje.

Oznake: Pisma pisana davno pod pseudonomom

Ima li smisla uopće pisati? Da ima, jer papir sve trpi oduvijek, riječi ostaju zapisane ne nadajući se da će ih netko pročitati, da će razumjeti sve što je ispisano na tom malom bijelom papiru.
Znam da je uzalud sve što pišem, ali moram, moram prošlost izbaciti iz sebe jer me guši, užasno guši jednostavno više nemam ni volje ni snage ići dalje i boriti se sama sa sobom i prošlošću. Svjesna sam da će sada mnogi pomisliti da sam skrenula s uma što javno iznosim detalje svog života, ne to mi ni malo ne smeta jer jednostavno želim, želim podijeliti sve i nadati se da ću nekome, bilo kome pomoći da ne napravi sličnu grešku kao ja. Sudbina nam je svima zapisana među zvijezdama, ima ispravan i krivi put, a kada krenemo krivo sami potpuno sami moramo pronaći izlaz do pravoga puta, tražimo ga ne znajući koliko nas uspona i padova čeka do ispravnog puta, puta ka sreći. Jednostavno se moramo penjati i padati. Znam da mnogima nije lako, da se bore sa životom nadajući se boljem sutra, nadajući se sreći kao što se nadam i ja.
Ima li smisla uopće ostavljati tragove, otvarati dušu? Ne, nema ali moram zbog sebe jer mi je lakše pošto me papir razumije i ne buni se ni na jedno moje ispisano slovo, ne smeta mu ništa, on samo šuti i pušta me da suvisle riječi ispišem nadajući se da sam sretnija jer me bar on razumije.
Živim život kao Pepeljuga, radim za druge, a ne za sebe, kada bilo koga trebam nigdje nikoga nema da me samo sasluša nekoliko minuta. Maštala sam od malena da ću pronaći sreću, da ću biti teta u vrtiću koja će učiti djecu lijepim stvarima, crtati im, pjevati im, plesati s njima, uživati u njihovo iskrenosti i zauvijek ostati dijete u duši. Ostala sam dijete u odrasloj ženi jer moji dani odrastanja nakon smrti majke prestali su naglo i morala sam postati odrasla, nisam mogla više biti zaigrano dijete. Nisam se mogla smijati, radovati, pjevati, skakati jer obaveze su postale ozbiljne i teške. Jedina radost bile su mi knjige sa sretnim završetkom, jer shvatila sam da je meni sreća okrenula leđa. Tražim sreću kao iglu u plastu sjena, a znam da je otišla daleko od mene i da mi se nikada vratiti neće. Pogriješila sam jednom jako, borim se s tim, pokušavam pronaći izlaz iz tunela, ali svijetlost se nigdje ne nazire, samo je mrak, a ja više po mraku ne mogu hodati, ne mogu se nadati sreći jer sreću sam ispustila iz ruku misleći da će druga stići, da ću biti sretnija no tada. Svoju cipelicu, srce i dušu ostavila sam prije nekoliko godina osobi koja je sada samo u mojim mislima i nadam se da ga sreća zaobišla nije. Smijem li se nadati da će me jednom potražiti?
Sudbino moja mila i draga život je tako lijep i divan i ja tu ljepotu i divotu želim živjeti, želim se radovati, voljeti, ali ti znaš da ne mogu jer jednom si mi sreću dala, a ja sam je olako pustila da ode i sada ne znam koliko dugo svoju sreću trebam tražiti u mraku dugog tunela koji kud god da se okrenem izlaza nema.

Oznake: Pisma pisana davno pod pseudonomom

Jutro je kao i svako jutro što je, neki će sada reći - i što ako je jutro, jutro kao i svako jutro- da možda za njih je kao i svako jutro ali za mene je turobno jer tvoja šalica kave je puna i preko puta mene će tako ostati do večeri jer tada ću je isprati kako bih ti sljedeće jutro ponovno preko puta sebe u tvoju omiljenu šalicu usula novu toplu kavu i čekala da je popiješ jer kuhana je onako kako voliš "jaka i bez šećera".
Suze mi sada teku niz obraze sjetivši se kako si me učio kuhati prvu jutarnju kavu "kavu za buđenje", tako si je zvao.
Koliko šalica vode toliko žlica kave velikog vrha i još malo dodaj, to je beton a ne kava rekla sam ti, a ti si se ustao iz toplog kreveta ušao u kuhinju te mi nježno uz ruke uzeo posudu sa kavom i žlicom i nježnim glasom rekao - gledaj i uči, to neće biti beton nego kava za buđenje kako bi mogli lakše podnijeti ostatak dana do večeri na svojim radnim mjestima.
Moram ti priznati da sam te tada željela dodirnuti, priviti se uz tvoje tijelo i priznati ti da te volim, ali tada bih te izgubila kao što sam te izgubila prije nekoliko mjeseci u kobnoj saobraćajnoj nesreći, nesreći koja se tebi nije smjela dogoditi.
Svi mi govore da je to sudbina i ja se sada pitam koliko je ona gorka kada mi je uzela ono što volim, uzela mi tebe, uzela mi sve.
Znam da ne voliš kada sam tužna, ali to boli, užasno boli, a ni jutarnja kava nije kao tvoja.

Prijatelju dragi teško je..

biti sam i čekati na pola puta da bilo koga sretneš, da razgovaraš, da se smiješ, da plačeš. Teško je kada nikome nisi potreban, kada gledaš sretne ljude oko sebe, a ti svugdje ideš sam nadajući se da ćeš negdje ugledati poznato lice.
Voljeti sebe, kada nikoga nema da ga voliš.

Znam, pitaš se sada zašto pišem ove gornje riječi kada volim biti sama, kada volim plakati da me nitko ne vidi, kada se volim patiti bez potrebe, ali moja sudbina je zapisana i puna je nizbrdica po kojima mi se penjati neda jer i kada se trudim da bude bolje ponovo idem ne svojom voljom korak u nazad jer nema nikoga da hoda pored mene, da me vodi samo jedan tren.

Teško je i pisati pismo ovo onako kako želim kada znam da nitko nikada neće pročitati ova moja pisma koja su pisana nepoznatom prijatelju, ta pisma će ostati zapisana, ali nikada neće biti pročitana, a to je teško jer shvatila sam da sam sama i tako će ostati još dugi niz godina.

Oznake: Pisma pisana davno pod pseudonomom

puno hvala što ste mi pomogli tražiti pomoć za udomljavanja Maxa jer ja se ne mogu brinuti o njemu s obzirom da sam u kolicima i imam otvorenu ranu na ahilovoj peti što samo liječnici mogu nadam se popraviti a i Kristijan mora na dugotrajno liječenje pa ga neće imati tko izvoditi
ostaviti ču na postu mail pa mi se možda javi gospođa koja je kontaktirala sa blogericom PINKLEC a možda i neko drugi jer voljela bih da Max bude u dobrim rukama jer je velika maza koja nije zahtjevna, postavila bih sliku ali on je pas koji izbjegava i bježi od fotoaparata mješanac škockog ovčara i zlatnog retrivera.

andreabosak5@gmail.com

hvala unaprijed za pomoć i hvala još jednom administratoru jer se nadam da ću Maxu naći topli dom

Molim blogere da mi pomognu pronaći smještaj za Maxa jer moram ići u bolnicu zbog duboke rane na ahilovoj peti, a i Kiki je u bolnici pa se o Maxu nema tko brinuti. Zvala sam udruge ali nitko se javlja, a jedna udruga me traži petstotina kuna da ga preuzme.
Ne ne tražim novac samo tražim da psa udomim u dobre tuke jer je prava maza.

Unaprijed vam hvala za pomoć

Neka mi oproste blogeri koji se bave pravom ali ovakvo ponašanje suda mi se gadi jer da je netko tko nema novaca za odvjetnika bio kod istražnog suca sada bi bio u remetinečkom pritvoru ili Šimunskoj, zatvorskoj bolnici do kraja istražnog postupka.
Sa dubokim novčanikom si svega oslobođen

Šest mjeseci je dosta vremena da Todorić sebe osigura, čak je otišao izvan granice i ostavio ženu, oca i kćer te zeta da doživljavaju stres ulaskom istražitelja u divne dvore koji su trebali biti hotel ali Todorić nikada nije zatražio kategorizaciju nego je dvore preuredio u stambeni prostor. Uživali su godinama blagodati jer to im je omogućeno od devedesetih na dalje sve dok jedan psihijatar nije otvorio Pandorinu kutiju.Za sada ih je 15 na popisu uhićenih ali glavni uhićenik piše na svom webu i nastavit će tako dalje jer on je otišao izvan granica da bi zaštitio sebe od pritvora a sigurna sam da ni ovo dvanaestoro osoba nisu jedini koji će biti obuhvaćeni istragom, bit će ih još a Todorići (otac i sinovi) zadugo neće prijeći Hrvatsku granicu. Lex Agrokor je napravljen na brzinu a kada je trebalo zaštiti radnice Kamenskog tada ni jednoj starci ni tada vladajućima nije palo na pamet napraviti zakon koji bi zaštitio te radnice koje su danima hodale središtem grada i tražile pomoć svih u saboru, Sada većina žali prodavačice njegovog trgovačkog lanca koji je sam potkradao a nitko nikada nije žalio radnice Kamenskog koje nisu ni primale svoja teško zarađena primanja.

Svi akteri cirkusa Todorić angažirali su odvjetnike a imam osjećaj da će biti još aktera samo još nisu odlučili kojeg odvjetnika izabrati za obranu ali ima kandidata nekoliko i baviti će se samo sa akterima cirkusa Todorić znajući da rastezanje postupka njihovim klijentima ide u prilog a mi obični imamo predstavu bez kraja na duže vrijeme.

Todorić se neće vratiti.

Rano ujutro krenuo cirkus zvan Gazda-Agrokor, samo su svi zaboravili da su akteri istog cirkusa imali dovoljno vremena sve što je vezano uz cirkus zataškati. Svi uhićeni žive u vilama i imaju po nekoliko nekretnina, veselo, a samo su imali plaču. Gazda promijenio naglo adresu stanovanja i od danas kreće pravosudna trakavica.

Da smo pametni ne bi nitko od nas išao kupovati u bivše gazdine dućane jer svoju krađu treba vratiti sam a ne mi.

Zakoni za kazneno ili prekršajno djelo postoje i dobro su formulirani ali sudska praksa je drugačija a zašto sada ću u kratkim crtama iznijeti samo jednu relevantnu činjenicu koju ću potkrijepiti a vi ako ne vjerujete raspitajte se.
1. Gospodina Horvatinčića je sutkinjina oslobodila optužbe zbog nalaza sudskog vještaka kojeg naravno postavlja sam sud na kojem se vodi postupak jer tog sudskog vještaka plača pravosuđe a cijena vještačenja je u različitim rasponima s obzirom na kvalifikaciju djela koje taj sudski vještak vještači (od 3.500 na više) i svaki sudac presudu donosi na osnovu nalaza sudskog vještaka.
2, Dijete koje je optuženo zbog nošenja cvijeća isto je vještačio sudski vještak i nije ni pogledalo datu joj medicinsku dokumentaciju na uvid jer je to hrpa papira koju treba prućiti te je donijela odluku navrat na nos u dvije minute vještačenja.

Rezime svaki sudac gdje se u postupku traži mišljenje vještaka donosi odluku ne po zakonu nego po vještačkom nalazu jer on je relevantan i točka je na i kod donošenja presude ma koje god težine kazneno ili prekršajno djelo bilo. Sudski vještaci su Suci.

Znam da mnoge neće zanimati napisani tekst, ali ću na svoj način pokušati objasniti zašto je po mom mišljenju sramotno pravosuđe jer imam nekoliko primjera rada sudstva
Momku koji je prije nekoliko godina na Ribnjaku zajedno sa prijateljima zamalo ubio čovjeka sudi se na maloljetničkom sudu a ima (25 godina) kada je to djelo napravio imao je (23 godine), njegova mama je odvjetnik dan danas predmet nije adakta jer studira a ni jedan ispit nije dao niti za jednu godinu studija.
Momku koji ima 23 godine sudilo se na sudu za odrasle i osudilo ga se na prisilno liječenje u trajanju od šest mjeseci u Šimunskoj je proveo četiri mjeseca, u Vrapču je još uvijek jer mu je sutkinja usprkos dokazima da se redovno liječi godinama i da nema nikakvih indikacija koje su navedene u presudi produžila na godinu dana a optužnica je podignuta jer je djevojci na kućni prag donio cvijeće što je njoj bilo fora ali je rekla mami da ga prijavi tako da je on po sudskom vještaku opasan za okolinu.
Dvoje djece na tramvajskoj stanici usred bijela dana pretukli prijatelja i od udarca mu je oštećen vid, bilo jedno ročište i ti nasilnici nikada nisu dobili kaznu iako su još jednom prijatelju polomili rebra.
Ostavinski postupak se proteže već četvrtu godinu iako postoji pravomoćna odluka u cijelosti.

Takvih primjera ima još i bit će i dalje sve dok se nešto ne promjeni ali promijeniti se neće jer "tko jači taj kvači" i uvijek će se na malim ljudima koji nemaju novaca popunjavati kvote sa zatvorskim ili bolničkim zatvaranjem.

Moj mentor mi je rekao da nisam ni za pravnika ni za suca jer sam temeljita a temeljitost oduzima vrijeme i takvi kao ja u pravosudnom području me mogu proći.

Naše pravosuđe je suludo, oni koji nemaju novaca za kvalitetnog odvjetnika uvijek plate kaznom zatvora ili bolničkim liječenjem a oni drugi su spašeni. Zakoni su zakoni ali nisu isti za sve. Sramota.
Kada se raspitaš kod državnog odvjetnika zašto je banalni prekršaj kvalificiran kao kazneno djelo tada dobiješ ovakav odgovor
"podignuta je optužnica i mora se odraditi jer su godišnji odmori" tada razmisliš i shvatiš da samo sa sirotinjom popunjavaju sve i tako prikazuju svoj učinak rada.

Dugi su dani još duže su noć koje provodimo sami sa svojim slikama prošlosti jer očekujemo da se vrati a prošlost se vratiti neće. Nedostaju mi dodiri, dugi razgovori ali kada god ugledam omiljenu žutu ružu sjetim se da postojiš samo još uvijek nismo jedno pored drugog kao što smo bili nekada.
Prošlost se nikada ne vrača.

Varao si nju, varao si mene, a najviše si varao sebe. Pustila sam te njoj a nisam ni primijetila da si tada sa sobom poveo i sreću koja je bila moja, ja već godinama sreću tražim i znam da će mi se vratiti samo kada se vratiš ti i gledajući me u oči priznaš da nikada nikoga volio nisi jer ti ni ne znaš voljeti. Priznaj da si gad koji uživa znajući da te još uvijek volim.

Zaklopi oči i misli pošalji u šetnju jer ja te čekam na životnom putu samo zato da ti pokažem koliko si mi boli nanio a ja te još uvijek volim, trebam i poštujem.

Ljubavi uvijek imaš samo za jednu osobu, osobu koja ti se uvukla pod kožu, osobu čije ime dozivaš a on to ne čuje jer je daleko dosta daleko od tebe, a osjeća da je u tvojoj duši ali sam sebi to ne želi priznati jer napravio je grešku koju misli da nikada neće moći ispraviti.

Kada bih se barem vrijeme moglo vratiti unazad, vratila bih se na dan kada sam ti rekla da se vratiš k njoj jer tada sam bila povrijeđena a znala sam da te volim i mislila sam da ću te prestati voljeti, ali prestati voljeti ni dan danas te ne mogu.

Oznake: napisala ANDREA

Danas mi se plače, ali suza nema, hvata me bijes, svađala bih se sama sa sobom ali ni to ne mogu jer nemam snage ni usta otvoriti.

Ako neko zna neka ni u komentare napiše kada je Sabor otvoren za građane i treba li se prijaviti da dolaziš.

Kako ostati tu gdje ne cijene rad čovjeka, gdje je radno sposoban čovjek osuđen da zjapi na burzi rada jer ima preko četrdeset godina starosti, gdje sa određenim kvalifikacijama radi posao ispod svoje stručne spreme samo da bi svaki mjesec preživljavao, gdje vide da su na vlasti uvijek isti koji se bore samo za svoju dobrobit, gdje pravosuđe nije isto za svakog građanina u zemlji, jer oni koji imaju mogu platiti obranu, a oni koji nemaju moraju zbog nesposobnosti odvjetnika po službenoj dužnosti biti optuženi i odsluživati kaznu samo zato da bi se statistički pokazalo da suci ispunjavaju norme.
Kako ostati tu gdje šutke svakodnevno nešto poskupi a plače i mirovine su ispod europskog prosjeka, gdje svakodnevno sve više starijih ljudi po kantama za smeće traže plastičnu ambalažu da bi dočekali sljedeću mirovinu. Kako ostati tu gdje sve propada jer rijetko tko hoće obrađivati zemlju jer su visoki nameti a mala zarada, Kako ostati tu i gledati zamišljena lica bez osmijeha, kako živjeti od poštenja.

Oznake: napisala ANDREA

Čitam sada jedan tekst o "glupim komentarima" i tom blogeru moram napisati da komentari nisu glupi jer svaki komentar na pročitani tekst osobi koja je postavila tekst za javnost je jedna vrsta komunikacije i večina komentara su dobronamjerni te osoba koja je na blogu postavila svoj tekst može iz komentara nešto i primijeniti ubuduće. Smatraš da ovdje na blogu svi mi skrivamo istinu ali evo moram te razočarati ja baš pišem istinu i pisat ću je dalje ma koliko god to nekome smetalo. Čak ne krijem ni svoje pravo ime i prezime znači da ti ipak nisi potpuno u pravu.
Iskrenost volim najviše a ovdje koliko sam mogla primijetiti barem po komentarima iskrenih blogera ima dosta.

Stalno mi se neke rečenice vrte po glavi i moram pisati ili na blog kako bi stvorila tekst koji zanima mali broj čitatelja ili u word jer želim da to ostane zabilježeno generacijama koje dolaze jer jednom će sigurno netko napraviti neku knjigu koja će ponovno biti zanimljiva malom broju čitalačke publike ali ipak će je netko ukoričiti i reći "to je napisala osoba koja je stalno kukala za prošlosti ali nitko baš nitko uistinu nije znao njenu pravu bol."
Često znam sjediti po sat vremena ispred bijele plohe i gledati a u glavi mi se stvaraju rečenice koje odjednom moji prsti počnu ispisivati dodirom slova na tipkovnici, stvaraju se slike koje moram prenijeti pisajući jer tako upoznajem sebe, svoje mane i vrline. Znam da volim život, da volim ljude bez obzira koje životne dobi bili, da volim komunicirati ali kada sam doma onda komuniciram s bijelom plohom na ekranu tipkajući po tipkovnici i stvaram rečenice koje su koliko mogu primijetiti zanimljive samo meni samoj i nikome više.

Često se probudi dijete u meni i tada se igram sa svojim omiljenim plišanim igračkama, tražim na netu stare crtiće ili neku bajku jer jedino tako zaboravim surovost koja se nalazi u mom životu koji je takav kakav je jer tako negdje piše i ne može se promijeniti iako pokušavam napraviti bolje neka nevidljiva ruka mi to ne dozvoljava. Najsretnija sam kada padne noć i dođe vrijeme spavanja, ne nadam se snovima ali sanjam koliko znam bar svaku treću noć i tada sam sretna jer te snove mi nitko ne oduzima i u snovima znam biti zanimljiva mnogima.

Vidiš li anđele, kako znaš da oni postoje?

Da, znam da postoje a to su svi oni koji su bili uz mene za vrijeme života, ali su napustili ovozemaljski svijet jer im je bilo vrijeme, kako su me čuvali tada i pomagali mi da idem kroz život, tako i sada imam njihovu pomoć iako tijelom nisu tu. 1982 godine Edna koju sam upoznala kada sam bila na Filipinima naučila me da se srcem i mislima razgovara s anđelima, da se s njima razgovara i kada ti je lijepo i kada ti nije lijepo jer oni su svugdje gdje si ti,
Da anđeli postoje. Jedino oni su meni bitni, jedino sam osjetila njih, jedino njih vidim i sretna sam zbog spoznaje da su uvijek blizu, te me nikada nisu napustili.

Oznake: napisala ANDREA

Ovim tekstom ću sigurno uzburkati polemiku osoba koji vjeruju u Boga ali to mi ni malo ne smeta jer za mene postoje samo anđeli a o Bogu malo znam jer nikada nikoga nisam ćula da moli Boga, čula sam samo da dozivaju Isusa u svoje srce, te Duha Svetoga,
Ako Bog i postoji onda je nepravedan jer nekima daje sve u izobilju, a meni samo terete s koje podnosim kako podnosim i jednostavno samo razgovorom s anđelima meni je lakše sve podnijeti.
Voljela bih da mi osoba koja je upoznala Boga to opiše ako želi jer stvarno bih to voljela znati dali On postoji i kako izgleda, jer voljela bih mu postaviti dva pitanja na koja sigurno ni On sam nema odgovora.

Ivica Todorić ima svoj web i ja ga ne smatram blogom jer da je blog onda bi mu čitatelji njegovog teksta mogli ostaviti komentare na isti, Todorić je čini mi se zaboravio koliko je bio zadovoljan što je vlada na huruk donijela ZAKON i zaštitila njegov lopovluk s toga bi mogao dozvoliti čitateljima njegovih tekstova komentare pa iz tih komentara nešto i naučiti jer pravilo je da učimo dok smo živi.

Pojedinu djecu nazivaju "Lidlići" zbog robe koja nije markirana, a zaboravljaju da postoje i dućani "druga ruka" gdje se vjerojatno pojedini roditelji bave kupovinom jer u tim dućanima se za jeftino (pogotovo pred završetak mjeseca) za tridesetak kuna nađe kvalitetne markirane robe i tako ta djeca koja se rugaju drugoj misle da su hoh a uistinu su u istoj poziciji.
Mi smo nekada davno nosili kute i crne šlapice, danas djeca imaju prilike nositi uniforme koje su bolje kvalitete i stvarno bi nošenje te garderobe bilo poželjno jer onda ne bi moglo biti izrugivanja, zbog jeftine garderobe i sva djeca bi bez obzira na imovinski status roditelja bila isto obučena.

Jučer sam provela sat i nešto malo kod prijateljice o kojoj sam vam pisala jer njezina kćer me obožava iz meni nepoznatog razloga. Čim sam stigla odmah me je zagrlila i sjela u krilo da je vozim po stanu do njezine fotelje u dnevnom boravku. Umjesto glazbe iz osamdesetih začula sam glas Aleksandra Stankovića i nisam ni malo ostala zatečena kada sam shvatila temu njegove emisije.
Naša stvarnost je odlazak u druge zemlje jer je svaki posao bolje plaćen no tu i ni malo me ne čudi što sve više ljudi (svih životnih dobi) odlaze jer ovdje se može samo preživljavati s primanjima koja dobivamo svaki mjesec (naravno neki i s debelim zakašnjenjem). Kod nas više ni privatni poduzetnik ne može reći da zarađuje jer mora čekati po nekoliko mjeseci da mu se isplati zarađeno.
I moja prijateljica je odlučila otići i znam da hoće jer jedino tako radeći drugdje će moći svojoj kćeri pružiti potrebno. Otišla bih i ja kada bi znala da ću tamo negdje naći posao kao osoba s invaliditetom ali.... jedino ako nađem adekvatan smještaj sigurno odlazim jer ovako kako živim više ne mogu niti više imam snage.

Dok se na štednjaku polako krčka juha, koja će naravno kasnije ne zakuhana završiti u frižideru odlučila sam nešto i napisati ali još uvijek razmišljam o čemu da pišem jer moja ni jedna tema nije većini blogera zanimljiva. Pisala bih o osobi iz prošlosti ali ne smijem jer taj tekst ispada kukanje za nečim što je davnina, pisala bih političku temu ali drugi blogeri o tome bolje pišu, ako pišem oo aktualnim događajima naše svakodnevice opet se događa isto zato ću odlučiti samo da vam zaželim sreću jer ona nam svima treba.