Stalno mi se neke rečenice vrte po glavi i moram pisati ili na blog kako bi stvorila tekst koji zanima mali broj čitatelja ili u word jer želim da to ostane zabilježeno generacijama koje dolaze jer jednom će sigurno netko napraviti neku knjigu koja će ponovno biti zanimljiva malom broju čitalačke publike ali ipak će je netko ukoričiti i reći "to je napisala osoba koja je stalno kukala za prošlosti ali nitko baš nitko uistinu nije znao njenu pravu bol."
Često znam sjediti po sat vremena ispred bijele plohe i gledati a u glavi mi se stvaraju rečenice koje odjednom moji prsti počnu ispisivati dodirom slova na tipkovnici, stvaraju se slike koje moram prenijeti pisajući jer tako upoznajem sebe, svoje mane i vrline. Znam da volim život, da volim ljude bez obzira koje životne dobi bili, da volim komunicirati ali kada sam doma onda komuniciram s bijelom plohom na ekranu tipkajući po tipkovnici i stvaram rečenice koje su koliko mogu primijetiti zanimljive samo meni samoj i nikome više.

Često se probudi dijete u meni i tada se igram sa svojim omiljenim plišanim igračkama, tražim na netu stare crtiće ili neku bajku jer jedino tako zaboravim surovost koja se nalazi u mom životu koji je takav kakav je jer tako negdje piše i ne može se promijeniti iako pokušavam napraviti bolje neka nevidljiva ruka mi to ne dozvoljava. Najsretnija sam kada padne noć i dođe vrijeme spavanja, ne nadam se snovima ali sanjam koliko znam bar svaku treću noć i tada sam sretna jer te snove mi nitko ne oduzima i u snovima znam biti zanimljiva mnogima.