Ima li smisla uopće pisati? Da ima, jer papir sve trpi oduvijek, riječi ostaju zapisane ne nadajući se da će ih netko pročitati, da će razumjeti sve što je ispisano na tom malom bijelom papiru.
Znam da je uzalud sve što pišem, ali moram, moram prošlost izbaciti iz sebe jer me guši, užasno guši jednostavno više nemam ni volje ni snage ići dalje i boriti se sama sa sobom i prošlošću. Svjesna sam da će sada mnogi pomisliti da sam skrenula s uma što javno iznosim detalje svog života, ne to mi ni malo ne smeta jer jednostavno želim, želim podijeliti sve i nadati se da ću nekome, bilo kome pomoći da ne napravi sličnu grešku kao ja. Sudbina nam je svima zapisana među zvijezdama, ima ispravan i krivi put, a kada krenemo krivo sami potpuno sami moramo pronaći izlaz do pravoga puta, tražimo ga ne znajući koliko nas uspona i padova čeka do ispravnog puta, puta ka sreći. Jednostavno se moramo penjati i padati. Znam da mnogima nije lako, da se bore sa životom nadajući se boljem sutra, nadajući se sreći kao što se nadam i ja.
Ima li smisla uopće ostavljati tragove, otvarati dušu? Ne, nema ali moram zbog sebe jer mi je lakše pošto me papir razumije i ne buni se ni na jedno moje ispisano slovo, ne smeta mu ništa, on samo šuti i pušta me da suvisle riječi ispišem nadajući se da sam sretnija jer me bar on razumije.
Živim život kao Pepeljuga, radim za druge, a ne za sebe, kada bilo koga trebam nigdje nikoga nema da me samo sasluša nekoliko minuta. Maštala sam od malena da ću pronaći sreću, da ću biti teta u vrtiću koja će učiti djecu lijepim stvarima, crtati im, pjevati im, plesati s njima, uživati u njihovo iskrenosti i zauvijek ostati dijete u duši. Ostala sam dijete u odrasloj ženi jer moji dani odrastanja nakon smrti majke prestali su naglo i morala sam postati odrasla, nisam mogla više biti zaigrano dijete. Nisam se mogla smijati, radovati, pjevati, skakati jer obaveze su postale ozbiljne i teške. Jedina radost bile su mi knjige sa sretnim završetkom, jer shvatila sam da je meni sreća okrenula leđa. Tražim sreću kao iglu u plastu sjena, a znam da je otišla daleko od mene i da mi se nikada vratiti neće. Pogriješila sam jednom jako, borim se s tim, pokušavam pronaći izlaz iz tunela, ali svijetlost se nigdje ne nazire, samo je mrak, a ja više po mraku ne mogu hodati, ne mogu se nadati sreći jer sreću sam ispustila iz ruku misleći da će druga stići, da ću biti sretnija no tada. Svoju cipelicu, srce i dušu ostavila sam prije nekoliko godina osobi koja je sada samo u mojim mislima i nadam se da ga sreća zaobišla nije. Smijem li se nadati da će me jednom potražiti?
Sudbino moja mila i draga život je tako lijep i divan i ja tu ljepotu i divotu želim živjeti, želim se radovati, voljeti, ali ti znaš da ne mogu jer jednom si mi sreću dala, a ja sam je olako pustila da ode i sada ne znam koliko dugo svoju sreću trebam tražiti u mraku dugog tunela koji kud god da se okrenem izlaza nema.
Post je objavljen 24.10.2017. u 21:58 sati.