Jutro je kao i svako jutro što je, neki će sada reći - i što ako je jutro, jutro kao i svako jutro- da možda za njih je kao i svako jutro ali za mene je turobno jer tvoja šalica kave je puna i preko puta mene će tako ostati do večeri jer tada ću je isprati kako bih ti sljedeće jutro ponovno preko puta sebe u tvoju omiljenu šalicu usula novu toplu kavu i čekala da je popiješ jer kuhana je onako kako voliš "jaka i bez šećera".
Suze mi sada teku niz obraze sjetivši se kako si me učio kuhati prvu jutarnju kavu "kavu za buđenje", tako si je zvao.
Koliko šalica vode toliko žlica kave velikog vrha i još malo dodaj, to je beton a ne kava rekla sam ti, a ti si se ustao iz toplog kreveta ušao u kuhinju te mi nježno uz ruke uzeo posudu sa kavom i žlicom i nježnim glasom rekao - gledaj i uči, to neće biti beton nego kava za buđenje kako bi mogli lakše podnijeti ostatak dana do večeri na svojim radnim mjestima.
Moram ti priznati da sam te tada željela dodirnuti, priviti se uz tvoje tijelo i priznati ti da te volim, ali tada bih te izgubila kao što sam te izgubila prije nekoliko mjeseci u kobnoj saobraćajnoj nesreći, nesreći koja se tebi nije smjela dogoditi.
Svi mi govore da je to sudbina i ja se sada pitam koliko je ona gorka kada mi je uzela ono što volim, uzela mi tebe, uzela mi sve.
Znam da ne voliš kada sam tužna, ali to boli, užasno boli, a ni jutarnja kava nije kao tvoja.

Prijatelju dragi teško je..

biti sam i čekati na pola puta da bilo koga sretneš, da razgovaraš, da se smiješ, da plačeš. Teško je kada nikome nisi potreban, kada gledaš sretne ljude oko sebe, a ti svugdje ideš sam nadajući se da ćeš negdje ugledati poznato lice.
Voljeti sebe, kada nikoga nema da ga voliš.

Znam, pitaš se sada zašto pišem ove gornje riječi kada volim biti sama, kada volim plakati da me nitko ne vidi, kada se volim patiti bez potrebe, ali moja sudbina je zapisana i puna je nizbrdica po kojima mi se penjati neda jer i kada se trudim da bude bolje ponovo idem ne svojom voljom korak u nazad jer nema nikoga da hoda pored mene, da me vodi samo jedan tren.

Teško je i pisati pismo ovo onako kako želim kada znam da nitko nikada neće pročitati ova moja pisma koja su pisana nepoznatom prijatelju, ta pisma će ostati zapisana, ali nikada neće biti pročitana, a to je teško jer shvatila sam da sam sama i tako će ostati još dugi niz godina.

Oznake: Pisma pisana davno pod pseudonomom