27.04.2005., srijeda
Crvenkapica i ostale bajke...
Meni je znala moja bivša urednica reći kako imam sposobnost novinarski spojiti neke na prvi pogled potpuno nespojive teme. E, pa ja sam prekjučer opet gledala Škrinju (pisala sam o toj svojoj promjeni uspješnog probavljanja novinarskog stila) Branke Šeparović i ponovno ostala fascinirana tim nevjerojatnim umijećem izbacivanja slijeda misli. J.Joyce, W. Woolf i ostala škvadra nisu joj ni do koljena.
Ne znam točno kako je krenulo, jer sam mislila kako ipak to neću moći odgledati, ali slika bez zvuka (koju znam prakticirati ako me netko nervira) me ipak namamila da čujem i taj famozni tekst. Mislim da ne treba zanemariti niti dijasporsko-nostalgičarski element, pa kada mi netko pukne prekrasne fotke hrvatske obale, gotova sam... A najviše je uključivanju tona pridonijela galerija kadrova raznih ispijala (iliti šalica) za kavu. Ja sam naime jedna od onih koji krstare po sajmovima i antikvarijatima i kupuje stare servise za čaj i kavu.
Djevojčica već zna da osim struje i smeća ne smije dirati mamine kutije sa servisima, koje čekaju bolja vremena tj. novi stan gdje ću ih poslagati u vitrinu i koristiti u posebnim prigodama ispijanja čaja i kave u ugodnom društvu.
I tako ja uključim ton i skužim da je riječ o kavi, tom čarobnom napitku koji znači nešto kao snaga-život, ako sam dobro zapamtila u toj sili informacija i još većem broju nevjerojatnih slijedova misli... Pa smo tako imali prilike čuti i priču o starim brodovima, moreplovcima i kapetanima (oni su dovozili kavu, ajde ima neke veze), pa onda o Brazilu (domovina kave, ajde, ima i to veze). Ali zašto smo gledali inače zanimljive i spretne mlađe naraštaje jedne plesne škole... nisam skužila ni jučer, a ni danas... Priča o vlakovima je isto bila nategnuta (o.k. u Zagrebu je jedan kafić kao stari vagon Orient Expresa)... ali tamo smo opet čuli priču o modi (ali ne pijenja kave i sl. već općenito modi 30-tih godina), pa onda o spašavanju Židova u vrijeme rata itd... Bilo je tu još koječega, ali nije ovo post posvećen gospođi Misli-moje-pratite-me-kad-ja-već-nemogu, već o jednoj drugoj gospođici, vjerovali ili ne, o mojoj djevojčici u zemlji čudesa...i njezinoj mami, naravno.
A kakve veze ima ovaj gornji dio s ovim koji slijedi... nemam pojma, ali ako vi to ne skužite, niste dostojni (kao ni ja) odgledati niti jednu gore spomenutu emisiju HTV-a.
Dakle, djevojčica otkriva svijet na osebujan način male šarmantne tvrdoglavke koja me danas izludila svojom lošom fazom što zbog prehlade, što zbog zubića koji izlaze, a što zbog laganog i ne tako neprimjetnog pretvaranja drage i umiljate bebe u pravu malu žensku bebetinu (da ne kažem nešto slično za što je još definitivno premala). A koliko je to osebujno dovoljno govori to što mala već lagano obavlja nuždu u kahlicu (i to na svoj zahtjev), ali ne hoda sama, osim par koraka nakon kojih se baca skokom ljenivca koji je zabunom nešto i odradio. Po sitemu, ono kaj mi se sviđa mogu i hoću, a za drugo me nije briga... hm, otkuda mi je to poznato, pitam se...
Onda se uredno smije strancima na ulici i podzemnoj, maše svima i šalje pozdrave uz obavezno pa-pa, a kad publika ode ili nestane, udri u jadikovku od dosade u glavi i naravno te majke koja joj je stalno za vratom i već bi i Bogu dojadila.
Taj još polučučanj ju ne sprječava da odvali u lamatanju na pjesme koje čuje, a favoriti su pjesmica Crvenkapice s početka priče... Nego, malo o tim pričama iz mojeg (a možda i vašeg?) djetinjstva.
Sjećate se onih priča na dobrim starim gramofonskim pločama koje je izdavao Jugoton, a bile su to Crvenkapica, Trnoružica, Pepeljuga, Snjeguljica, Vuk i sedam kozlića i Četiri godišnja doba... bilo ih je još (Ribar Palunko, Sretni princ...), ali ove su bile in i svaki klinac koji je držao do sebe ih je imao (tak bi se to danas nekak reklo, kaj ne?) E, pa te stare ploče s našeg tavana u Zagrebu su sada tu u Beču i djevojčica sluša te priče, točnije za sada sluša samo pjesmice (uz obaveznu koreografiju snažnog okretanja lijevo-desno gornjim dijelom tijela), a kada završe viče: "Mama, nema!" i vrti ručicama, pa ja moram opet pustiti pjesmicu... "Naaajdraaažaaa baaakicaaa mojaaaa kapicuuu meeeni je daaala, kaaaapicu crvenu kraaaasnu od mekkog toplogaaa šalaa, la-la-la-la la-la-la-la, la-la-la-la,la..." A ako se zaigra, pusti da priča ode i do kraja, a ja skužim da ukamenjeno slušam. Te priče su tako dobro ispričane, jezik je prekrasan, iako na momente pretežak za malu djecu (povremeno i u stihovima), pjesmice su neki spoj laganih pjesmica za djecu i zvuka prošlosti i starine, a o efektu vremeplova koji imam kada ih danas slušam, da ne govorim...
A najupečatljivije mi je kako su te bajke nevjerojatno, valjda, vječno-suvremene. Evo i zašto... Ostati ću na Crvenkapici, jer sam nju (zbog omiljene pjesmice) odslušala zadnjih dana i najviše.
Naime, poznato je kako su te bajke prilično strašne i agresivne (u Snjeguljici ona zapovijed o ubijanju i vađenju srca, pa u Crvenkapici vuk koji jede ljude i sl.). Prije rođenja djevojčice pitala sam se bih li takve priče trebala njoj jednog dana pričati i čitala o tome kako djeci treba pričati afirmativne priče koje će im na indirektan način izgrađivati vjeru u svijet, sigurnost, samopouzdanje, pa sam svojim nećacima i čitala Bajke koje pomažu djeci jer su tamo kroz priče bile obrađene razne teme: prkos djece, rastava roditelja, smrt člana obitelji i sl.
I sve je to O.K.
Ali to nisu naše stare bajke!!! Koje izviru iz surovog svijeta, ali na kraju uvijek pobijedi dobro i svi žive sretno. A ako baš hoćete, ima tu svega onoga što čini i današnji svijet.
Naime, Crvenkapica živi samo sa mamom, pa se može (i ne mora) zaključiti da je tata na team-buildingu, u firmi na sastanku koji se odužio, na rekreaciji nakon napornog posla... ili je zaključio kako su mu mama i Crvenkapica trenutno u drugom planu... a postoji i (vrlo mala, ali ajde ipak je ovo bajka) vjerojatnost da je mama rekla nek se lijepo otkotrlja u svoju firmu-ili svoj svijet, jer ga ionako nikad nema doma.
A lik vuka? Pa ljudi moji, to je jedan tipičan primjer stričeka-pedofila koji iza ugla - škole - monitora dočekuje djecu, ljubazan je s njima, izvlači informacije, a onda ih slijedi ne bi li ih pojeo.
Baka je stara drinkerica koja se ne želi suočiti s problemima, već zaključuje kako je vuka samo sanjala, pa u to ime i popije još koju s lugarom.
Vuk u Sedam kozlića je veliki obmanjivač, varalica, ne bi li došao do svog cilja, a vjerujem da ćete za takvog naći bez problema paralelu u vašoj svakodnevici... Tako se više-manje mogu svi likovi pronaći i u našem svijetu danas.
Iako smatram da djecu ne treba odgajati u strahu od tog svijeta, već da budu otvoreni i pozitivni, mislim da ih treba naučiti i da budu i oprezni ili barem ne povodljivi. Sigurno da se time trga slika dječjeg svijeta nevinosti i spontanosti, ali o lošim ljudima i događajima ne odlučuju roditelji (osim u pojedinačnim stravičnim slučajevima) koji isto tako ne mogu i ne smiju zatvoriti djecu samo sa sobom u četiri zida. A svaki izlazak van je novo iskustvo, i dobro i loše...
Pa mi se nekako, u tom svijetlu, te bajke i ne čine tako stravične. Možda se prije postavlja pitanje nekog dodatnog objašnjenja ili paralele koja pojašnjava često samo metaforu (u audio snimci Crvenkapice nema onog paranja trbuha vuku, stavljanja kamenja i bacanja u bunar, već on samo pobjegne na zvuk lugarove puške, jednako kao i neki stričeki koji su hrabri samo pred djecom....)
Lijepo bi i idealno bilo osposobiti djecu za jedan pravedan svijet u kojem vlada ljubav i iskrenost...Ali to nije tako, pa mi se čini da se isključivo samo takvim pristupom djeci radi medvjeđa usluga.
U svakom slučaju pjesmice su super i djevojčica ih rado sluša dok kopa nos, posprema stvari po stanu, vadi lonce, skriva kozmetiku i kvačice, i sve uredno daje mami uz obavezan danke.
A mama? Ona s djevojčicom u krilu na zubarskom stolcu popravlja strganu bravicu na aparatiću za zube, obilazi firme za prodaju stanova i odjednom shvaća da je u jeku razgovora s prodavačem izgubila djevojčicu koja se odšetala do susjedne kancelarije i šarmirala trojicu muškaraca koji bi prije odgovarali maminom uzrastu nego njezinom, savija kičmu dok se djevojčica po ne znam koji puta spušta niz tobogan, ljulja ju na ljuljački priprema hranu, priča joj priče, nasmijava, pred kraj dana i podvikne... i povremeno pogleda u stan nasuprot gdje baka i deda provode pola dana s unukom dok mama odlazi negdje... SAMA.
Pa svi vi koji imate baka-i-deda-servise lijepo se zamislite bez njih i kako sve, baš sve radite (mama piški u WC-u šoping centru, a djevojčica urla pred vratima, jer ju mama nema kome ostaviti) sa svojim anđelom koji na kraju dana nekako sve više nalikuje malom vražićku...
Jedina utjeha mami je pročitan dio u knjizi Nevenke Ćuturić Prve tri godine života koja kaže: "Istraživanja su pokazala da je u djece koja žive samo uz svoje roditelje, poremećaja ponašanja manje nego u sredinama gdje su prisutni baka, djed i sl. i to zbog toga što postupak prema djetetu najčešće nije usklađen. Jedni nešto zabranjuju, drugi dopuštaju. Nedosljednost odgojnog postupka stvorit će smetnju ponašanja." Što naravno opet (kažem sada ja) nije nikakav recept po kojem se treba ravnati i baka i deda bi povremeno dobro došli da se mama (i tata) mogu i sami sa sobom (ili jedno s drugim) družiti.
A ne pisati blog u sitne sate... odoh ja u krpe... Nego, sada sam se sjetila o čemu sam htjela pisati (tko je ovdje lud, Brankica ili ja?). Djevojčica jako voli brojalice i pjesmice tipa... Išla patka preko Save...pa Išo medo u dućan... Pa ako znate još koju podijelite ih s nama... biti ćemo vam jako zahvalne i nećemo tako skoro pisati ovako dugačke postove bez glave i repa...
Mama i Crvenkapica
|
- 00:55 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
19.04.2005., utorak
Niš' ne kužim... ali imamo Papu
Ne znam je li netko od vas gledao jučer emisiju Otvoreno, ali ukratko, pitanje za gledatelje je bilo: "smrtna kazna ili doživotni zatvor?" Samo pitanje baš nije imalo neke konkretne veze sa situacijom u Hrvatskoj i očitim neprovođenjem i već postojećih dužih zatvosrskih kazni koje se ne koriste, osim vrlo rijetko. Dakle, radi se sada nekakva reforma u pravosuđu, pokušava se uskladiti rad sudova, ujednačiti kazne za slične zločine i smanjiti doživljaj pojedinih općinskih sudaca koji to određuju po vlastitom nahođenju.
Osim toga postavilo se pitanje doživotnog zatvora ili duže zatvorske kazne. Ali se g. Ladišić, očito poučen novinarskim iskustvom ipak odlučio ne postaviti gore spomenuto pitanje, koje je zapravo sada na nekakvoj raspravi, već je otišao korak dalje ili, kako je rekao jedan sudionik, vremeplovom zaplovio, u uvijek nove i nedokučive vode hrvatskog javnog mišljenja, pa je pitanje pomaknuo na razinu smrtne kazne ili zatvora do smrti.
I dok su mi neke te ankete samo potvrda o onome što smatram da većina misli ili barem deklarira kao svoje stavove, ovaj puta sam ostala frapirana.
Naime, ako se dobro sjećam preko 80% gledatelja koji su nazvali su se izjasnili za uvođenje smrtne kazne. I svi (osim jednog gosta) su takve razultate očekivali i ne iznenađuju ih ...
Crkva smatra uzimanje tuđeg života udaljavanjem od Boga. Naravno samoobrana je nešto drugo, a i pitanje abortusa nije baš skroz jasno, jer će se očito o početku života i pravu žene da odlučuje o svojem tijelu (ili barem jednom njegovom dijelu) nastaviti unedogled. Ali zločinci su već odrasli ljudi (nema dakle dvojbe o njihovom postojanju) i mnogi su sigurno i zaslužili da im se oduzme pravo na život, ali Crkva uči da o tome ne bi trebali sud donositi ljudi tj. da nitko nema pravo oduzeti drugom čovjeku život, bez obzira na težinu zločina. I sigurno da obitelj žrtve ili sama žrtva smatraju kako nikakva kazna nije dovoljna, i vjerojatno i nije... Ali ne vjerujem da većina ljudi koji su se izjasnili za smrtnu kaznu imaju takvo iskustvo ili toliko suosjećaju sa žrtvama ...
S druge strane, veliki broj Hrvata se s posebnom boli oprostio od pape Ivana Pavla II, našeg velikog prijatelja i uzora itd. A upravo je taj papa oprostio čovjeku koji ga je pokušao ubiti i time zorno prikazao taj postav vjere u praksi.
A i nije u pitanju samo oprost, jer jasno mi je da neki ljudi ne mogu oprostiti neke strašne stvari koje su doživjeli. Isto tako se slažem da neke ljude treba maknuti iz društva, što je onda i smisao jedne doživotne kazne (bez mogućnosti smanjenja i sl). Ma zapravo kužim i to da većina ljudi može biti za smrtnu kaznu, samo ne kužim tu potrebu da se netko diči svojim vjersko-nacionalnim atributima, a onda izjavljuje nešto što se nikako ne poklapa s tim deklariranim uvjerenjem.
Meni se čini da su naši ljudi jaki na riječima... posebno u nekim dijelovima (eto područja za predrasude, ali imam neke doživljene situacije) gdje su vam u stanju zakleti se na vječnu ljubav, prijateljstvo, odanost, a onda kada se pojavi prvi trenutak gdje vam to mogu konkretno i potkrijepiti... niš od toga. Dobro, to je taj mentalitet ... impulzivno-simpatičan... i čovjek to može prihvatiti ili ne.
No, da se vratim na emisiju i pitanje o kojem se glasalo. Jer i uzevši u obzir tu neku emocionalnu povodljivost i impulzivnost, ipak se radi o jako bitnom pitanju. Pa se očekuje i neko malo racionalnije razmišljanje ili barem neka minimalna dosljednost u izjavama (koje ionako nikog ne obvezuju). A gospon s bradom (nemam pojma kako se zove), koji je sjedio na prvoj stolici s lijeve strane i koji radi na reorganizaciji postojećih kaznenih zakona, je po meni bio i najbolji komentator.
Čovjek je naime komentirao rezultate ankete otprilike ovim rječima: Ah, rezultati ovakvih ispitivanja uvelike ovise o tome koji film (za ili protiv nečega) je emitiran prije ankete ... I meni se čini da je stvarno tako nekako.
Pa je onda moguće da se podjednaki broj katolika izjasni za smrtnu kaznu.
Ali od danas imamo novog Papu, pa eto novog materijala za stvaranje opet starih-novih vječno-dubokih poveznica Hrvata-katolika s Vatikanom i papama.
A možda se i nešto od velikih riječi i emocija i primi u praksi... Možda se je nešto već i primilo, pa ja samo blebećem i ne vidim, ili jednostavno niš' ne kužim.
|
- 23:05 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
16.04.2005., subota
Kupujmo hrvatsko!
Eto, bila ja neki dan sa svojom najboljom bečkom frendicom na otvaranju novog prodajno-izložbenog postava bečkog kafića Das Möbel. Tamo se naime svakih nekoliko mjeseci promjeni interijer, točnije stolovi, stolice, slike, instalacije i dr. Sve na čemu sjedite, odlažete piće ili ostavljate kaput, ujedno je i izložba i sve je na prodaju...
E, pa tamo su uz ostale izlagače bila i dva momka iz Hrvatske, koji su se predstavili svojim unikatnim stolićima (iliti malim, niskim stolovima). Oni sami za sebe ne bi rekli da rade dizajnerski namještaj jer ta omiljena snobovska sintagma ionako ništa konkretno ne govori (osim ako se ne spomene konkretno ime dizajnera ili dizajnerske kuće koje onda upućuje na nečiji više-manje poznati stil) jednako kao što neki profesionalni fotografi zaziru od sintagme umjetničke fotografije. Što će reći da je fotografija tehnički dobro ili loše napravljena, a onaj umjetnički segment je ionako uvijek stvar osobnog ukusa. Pa tako postoje i razni dizajni, ali sve je to nekakav dizajn. Jednako tako namještaj može biti dizajnerski različito osmišljen, (ne)prepoznatljiv, ljudima više ili manje ukusan, a izrada i kvaliteta su drugo pitanje (obično autor ideje ne sklapa stolove).
Dakle ovaj dvojac pripada onom miljeu umjetnika koji ove stvarnosti razdvajaju i koji se neće razbacivati pretencioznim floskulama i time sebe izdignuti od običnih smrtnika, već će vam jednostavno objasniti što i kako rade i kako spajaju svoje ideje sa konkretnom izradom (jer imaju i radnike koji izrađuju namještaj).
I tako smo u tom prostoru prepunom unikatnih stolova i stolica čiju funkcionalnost odmah možete isprobati sjedeći par sati uz piće, poveli već uobičajeni razgovor kada netko iz domaje navrati u Austrijsku prijestolnicu. Skraćeno bi se mogao nazvati 3P (ponos, predrasude i paradoksi). Naime, nakon osnovnih informacija koliko netko živi izvan domovine, slijedi pitanje kako smo se prilagodili i konstatacija kako (barem jedan od sugovornika) ne bih nikada mogao živjeti nigdje izvan Lijepe naše. Pa nakon što zaključimo da Beč i nije tako daleko od Zagreba, pa da čovjek uslijed nostalgije može za par sati osjetiti čari zavičaja... i opet se već zasićen tim čarima vratiti u svoje civilizacijski razvijenije i humorom siromašnije gnijezdo, krene obavezno dio vezan uz predrasude i paradokse. Oni koji su već obavljali neke poslove ili boravili ovdje shvatili su da tu ima isto tako šlamperaja, da se i tu na domjencima laktare za besplatnu klopu i cugu i sve tako redom. Pa je ta predrasuda germanskog reda lagano već oslabila. Ali zato multikulturalnost i različitost izaziva uglavnom razne predrasude. Na žalost neke od njih su osnovane, ali se već unaprijed s nepovjerenjem gleda na te sve drukčije od nas. I na kraju dođe obično do one najčešće konstatacije koja glasi otprilike: "Pa kako oni tako zatupljeni i ograničeni imaju tako dobro uređenu državu i bolji standard, a mi tako pametni i kreativni ne možemo ništa sami urediti, niti dobro prodati?" Istina, to je i mene mučilo kada sam došla, ali sam vrlo brzo došla do zaključka da je odgovor već u samom pitanju. Naime, za bolje funkcioniranje države nisu poželjni kreativni pametnjakovići koji će muljati, iskorištavati rupe u zakonu, puno toga obaviti po sistemu sam svoj majstor, već ograničena većina koja ne zna ništa obaviti drukčije nego što piše u određenom zakonu, uputstvima i sl, a za najmanji će problem potražiti pomoć tzv. stručnjaka. Ako su svi jako pametni i svi sve znaju najbolje, pa se k tome doda drskost i bahatost... pretpostavljam da znate i sami kako je živjeti u takvoj državi... Dakle, zaključimo mi i tu temu.
I vratimo se opet na glavnu temu tj. svrhu dolaska simpatičnog dvojca i priči o isfuranom dizajnerskom namještaju i više ili manje znanim dizajnerima. Tako su nam ispričali kako su na jednom renomiranom sajmu namještaja u Hrvatskoj na štandu jedne jako poznate talijanske firme koja izrađuje kuhinje, otkrili kako se i Talijani predstavljaju kao korisnici jedne vrlo kvalitetne vrste drveta u izradi svojih kuhinja (pojedinih dijelova), a kako tog drveta (od kojih i naši momci izrađuju i svoje stolove) nije uopće tamo bilo, momci su im išli pokazati kako to zapravo izgleda i objasnili kako se drvo prepoznaje i koje su mu karakteristike. Dakle, ljubitelji tih besramno skupih kuhinja su platili nešto čega uopće nema u tim jako isfuranim talijanskim kuhinjama... Jednaku takvu kuhinju (sa možda i boljim dijelovima i izradom) možete dati izraditi kod ovih momaka za puno manje novaca.
Jedino je problem s imenom. Dečki još nisu poznati kao jedan drugi dizajnerski dvojac čije usluge su već po dobrom starom običaju postale dio tog ne tako čestog, ali zato ne manje začaranog kruga: pojavio se netko nov i dobar – postali su ime – svatko tko drži do sebe mora ih angažirati – to je in...
I naravno, ime se još ponekad drži postavljenih visokih standarda koje onda naravno i zahtjeva veću cijenu. Ali, to je i idealno područje za manipuliranje i podizanje cijene na račun imena. Očito je to danas u mnogim područjima, od automobilske industrije do namještaja, sportske opreme, obuće, odjeće. Dakle, može još ponegdje vrijediti da cijena odgovara kvaliteti, ali nije više pravilo.
I tako sam se ja domislila kako bih mogla spojiti ugodno (tako nekako se kaže na slovenskom za povoljno) i korisno, naime potaknuti proizvodnju hrvatskog proizvoda i novce zarađene u dijsapori ostaviti u domaji. Pa doznah kako su momci već imali jednu narudžbu iz Pariza (od još jednog domoljuba) koji je kod njih naručio potpuno istu kuhinju koju je vidio u Ikei, a sa dostavom (naravno i carinom) i montiranjem, koštala ga je još uvijek jeftinije od cijene Ikeine. Prateći kvalitetu Ikeinih proizvoda u posljednje vrijeme (ne miješajući to sa prepoznatljivim i još uvijek zgodno osmišljenim dizajnom) sigurna sam da je francuski domoljub dobio puno kvalitetniju kuhinju za manje novaca.
Dakle, kuhinja me moja čeka, već ju vidim iz daleka... I nadam se da se ovoga puta carinici neće isčuđavati tome da neki takav proizvod iz Hrvatske odlazi u inozemstvo (a ne obrnuto) i da će znati pod kojom šifrom da to provedu, jer se tog prvog puta nisu uopće mogli snaći...
I za kraj, očito je da mi teško svoje proizvode uspijemo plasirati u inozemstvu (nedavna priča o promociji kravata u Južnoafričkoj Republici je još jedan dokaz), ali je isto tako istina da se više kupuju strani proizvodi koji ne moraju uvijek biti i bolji. Da, znam opet su i novci u pitanju, pa su i ti naši proizvodi ponekad skuplji od uvoznih. Ali ta nelogičnost mi je već tema za političare i gospodarstvenike, tj one koji o tome odlučuju.
A što se tiče opterećenosti dizajnerskim i isto tako originalnim proizvodima koji to ipak po nekoj logici nisu, evo moje jučerašnje zgode u bečkoj podzemnoj na putu za plivanje.
Uđe djevojčica od kojih 3-4 godine s mamom i sjedne nasuprot mene i glasno oduševljeno zaviče: „Mutti, schau! Sonnenschue“ ili u slobodnom prijevodu... Mama pogledaj, sunčane cipele ili nešto kao cipele od Sunca. To je bio njezin komentar na moje žute polusportsko-polubalerinka cipele. Mala nije viknula ništa u stilu, gle koje dobre adidasice ili dizajnerske cipele...
Kad bi barem i mi odrasli bili tako neopterećeni tim oznakama i izrekli svoje prve spontane impresije...
|
- 15:20 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
10.04.2005., nedjelja
"Budeš ti vidjela ..."
To je jedna od omiljenih rečenica koju neki roditelji vole davati budućim ili roditeljima s mlađom djecom. To nije ono u stilu:"Pa budeš već vidjela kako će to biti kod tebe", neee. Odnosi se obično na neke probleme ili pojave kod djece koji se podrazumjevaju kao neriješivi i to zato jer ih dotični roditelji nisu uspjeli riješiti. Pa to onda znači da će tako biti i s vama. Dakle, neko sudbonosno doživljavanje zajedničke sudbine svih roditelja.
Druga koja bi se mogla izdvojiti po učestalosti je ona kako se neki odgojni proces ili navika jednostavno ne može primijeniti na njihovo dijete. Jer, naravno, ono je drukčije od većine djece.
I tu mi se javlja jedna nevjerojatna kontradikcija koju već neko vrijeme pokušavam shvatiti. Naime, kada se radi o nekim navikama kod djeteta koje nisu baš pozitivne ili zadaju probleme roditeljima, vole se pozivati na to kako je svako dijete jedinka za sebe (što naravno je) i kako tu ne vrijede neka univerzalna rješenja za svih. S druge strane mnogi vole reći kako su sva djeca slična i svi imaju iste fore (???), pa se onda po potrebi (obično opravdanja vlastite nedosljednosti) žonglira s tim posebno-slično varijacijama na temu.
I naravno, ako niste roditelj, nemate se pravo upletati u ta pitanja, jer nemate iskustvo. O pojmu iskustva sam već pisala, i iako su me neki krivo shvatili kao neku koju nerviraju tuđi savjeti i koja mora ići baš suprotno, ja sam pisala samo o precjenjenosti iskustva koje majci s troje djece (i iskustva imanja djece) nije ujedno i garancija da će tu djecu i dobro odgojiti.
Ja sam tako prije rođenja naše djevojčice gledala i slušala savjete roditelja oko sebe. Rekla sam svoje mišljenje, ali uvijek imala zadršku zbog toga što nisam htjela povrijediti taj famozni budeš ti vidjela onih koji su već nešto prošli, pa onda i vidjeli. I tako sam čula kako ćemo biti potpuno neispavani, kako će nam dijete najvjetojatnije spavati s nama u krevetu, kako mu se neće moći objasniti da nešto ne dira itd. Iako sam uvažavala te sve savjete, nisam baš vjerovala u njih, tj. nisu mi se baš uvijek činili logični. Više sam imala dojam da roditelji zbog umora ili nekih drugih manje ili više objektivnih razloga odustaju od nekih stavova koji se proglašavaju neprovedivima. Ali nisam htjela preuranjeno donositi zaključke, ipak nisam imala to famozno iskustvo, pa sam pričekala.
S druge pak strane sam se informirala o mnogim stvarima koje nisu uvijek išle pod ruku s tim roditeljskim zaključcima (iako nisam baš vjerovala niti svemu napisanom po raznim knjigamsa i savjetnicima). Pa smo Savršeni i ja kao poznati spavalice, ustrašeni od svih tih priča još prije rođenja djevojčice, dva puta pročitali knjigu Svako dijete može naučiti spavati koja govori o tome da se čak i najlošiji spavači po genetici ili naravi mogu naučiti prospavati čitavu noć. Naravno postoje protivnici i zagovornici knjige, kao i uvijek, ali neću se sada baviti zagovaranjem ili isticanjem nekih nedostataka. Ono što sam tamo uočila je zapravo ideja da se sa djetetom mogu postići rezultati koje želite, samo je pitanje hoće li vam s određenim djetetom trebati više ili manje truda da nešto ostvarite.
Jer poznato je iz psihologije da postoji nekoliko tipova djece u odnosu na odgoj i prihvaćanje odgojnih roditeljskih metoda. To su lako odgojiva djeca ( oko 40%), , srednje teško odgojiva djeca i "miješani tipovi" (takva je većina djece, u nekim stvarima su lako odgojivi, a u nekima teško) i teško odgojiva djeca (oko 10%). Dakle, ako ste sretnici da vas potrefi i ova zadnja varijanta, opet nije sve stvar genetike i prepuštanja sudbini, samo će vam trebati puno veći uloženi trud i znanje da svoj trud ispravno usmjerite.
Naša djevojčica je što se toga tiče u nekoj sredini tj. većini i kod nekih stvari je kooperativna dok se kod nekih drugih očituje njezina tvrdoglavost ili što neki roditelji vole nazivati kreativnost.
Od one najgrublje podjele odgoja na autoritativan (onaj u kojem su roditelji glavni i ne priznaju potrebe djece, mora ih se bespogovorno slušati), demokratski (roditelji određuju pravila, ali ih prilagođavaju potrebama djeteta,gdje postoje pohvale i poticanje, ali i kazne) i popustljivi i nedosljedan (nekada vrijedi jedno pravilo, pa onda drugo, djeca sve smiju i sl). mi smo odabrali srednji tj. demokratski. I trudimo se provoditi ga dosljedno. Naravno da kao ni jedni roditelji nismo imuni na pogreške i to je normalno. Treba i to prihvatiti. Ali to nije niti tema koja me zaokluplja.
Nedavno sam razgovarala sa prijateljicom iz školskih dana koja je trudna. I ona me pitala kako su neke stvari izgledale kod nas. I po njezinim rekacijama sam shvatila da sam i ja bila jednako tako opterećena tim nekim stereotipnim iskustvima većine i pitala se mora li to baš biti tako. Pa kada sam joj rekla da kod nas neke stvari nisu bile takve kao što su nas svi pripremali, bilo joj je lakše i rekla mi je da se i njoj tako činilo, ali da nije htjela ništa govoriti, jer još nema iskustva.
I rekla sam joj da je NAŠE iskustvo takvo da sve što želiš postići s djetetom počneš što prije dosljedno provoditi, ovisno o tome što ti je prioritet. Kako je nama bilo spavanje, mi smo puno toga tome podredili. Naši frendovi nas znaju zezati da spavamo ko mračnjaci u totalnoj tišini i mraku, djevojčici je ritam točno podređen spavanju i našem ritmu i spava samo doma u krevetiću, a ne u kolicima, pa se i izlasci tako prilagođavaju, postoji ritual prije spavanja i sve to naravno ima svoju cijenu. Ali funkcionira. I spava od svog trećeg mjeseca između 10-12 sati po noći. I naravno da uvijek postoje faze, ponekada ne želi ići sama spavati, pa se buni, plače i sl. Ali mi ne odustajemo. I da dalje ne davim time ...
Ono što me zbunjuje je činjenica da mi je većina roditelja objasnila kako je to sve teško provedivo (ma hajde?) i kako na kraju klinci uvijek nađu način da dođu k njima u krevet. I sada dolazi onaj najbolji dio. Ako kažete kako to kod vas nije slučaj, onda vam obavezno odgovaraju: "Dobro, dobro, pričekaj da još malo naraste" ... Ili meni još famoznije: "Baš me zanima koliko će to trajati?" I opet vi morate čekati neko buduće vrijeme ne bi li se ispunilo proročanstvo tih roditelja, a vi upali u stereotipna rješenja većine. Jer to tako ide..
Znači dok nemate djecu morate čekati da ih dobijete pa da vidite... a kada ih imate su još uvijek manji, pa ćete opet tek vidjeti ...
Ali onda se jednom dogodio za mene vrlo bitan preokret. Naime u jednom takvom razgovoru s mamama dok je djevojčica još bila manja, jedna mama je izjavila spasonosnu rečenicu koja je glasila: "Gle, naš mali spava s nama i tako je to kod nas, sami smo si krivi, ali to ne znači da i vi morate učiniti istu pogrešku". Aleluja, Amen.
Zar je tako teško priznati da ima stvari kod kojih niste znali, bili dosljedni i sl? I da se drugima takve stvari ne moraju događati.
Ovaj primjer sa spavanjem je samo jedan od mnogih u odgoju djece. Naravno da mi je draže vidjeti sretnu i zadovoljnu djecu koja s druge strane ne teroriziraju okolinu. Ali nije moje suditi kako će netko odgajati svoje dijete, iako to u susretu s vašim djetetom zna biti bitno. Ono što me smeta su te predrasude i opća načela odgoja za koja neki smatraju da moraju i kod vas ili vašeg djeteta vrijediti.
E, pa ne moraju niti ne vrijede. Svatko odgaja djecu kako želi, zna, umije i ostavimo prostora da i novopečeni roditelji ili ljudi bez djece isto imaju pravo reći svoje viđenje, a praksu će ionako sami više ili manje dosljedno provoditi u djelo. Po izboru. Moje viđenje je da je genetika (koja sigurno igra određenu ulogu) idealno područje za izgovore i pribjegavanje liniji manjeg otpora. I da iskazivanje ogromne ljubavi i podrške djetetu ne mora isključivati i određena pravila ponašanja primjerena dobi djeteta.
Ali naravno budem ja već vidjela...
|
- 14:36 -
Komentiraj (22) -
Isprintaj -
#
06.04.2005., srijeda
Sretan mi rođendan
Eh da, danas navršavam Isusove godine koje je proživio na Zemlji. Pa se naravno (vrlo originalno, zar ne?) pitam što sam učinila s tim svojim magičnim brojkama? Svijet spasila nisam, a vjerojatno ni neću. Pa ću se spustiti na malo manje zahtjevne misije. Mislim, ima sigurno nekih dobrih i pametnih stvari koje sam napravila, ali se trenutno osim nekih intimnih momenata i nekoliko formalno-društvenih uspjeha ne mogu oteti dojmu da mi je najveći uspjeh to što sam se prihvatila uloge majke. I time naravno ne umanjujem sav svoj život prije ili živote onih koji su se odlučili na život bez djece. To je moj doživljaj svijeta oko mene i njegovog vrijednosnog sustava.
Da sam kojim slučajem gore napisani dio pročitala prije kojih petnasetak godina, vjerojatno bih si gurnula prst u usta i simbolički zrigala. Što je očiti znak da starim-ha-ha.
Pa evo još nekih indikacija starenja koje dijelim s vama ne bi li se i vi zabrinuli ili razveselili tom procesu.
1. Svako malo se čudim ovom svijetu punom nasilja i nepravde i zaključujem kako u doba mojeg djetinjstva nije bilo baš tako (moš misliti).
2. U istom stilu doživljavam promjene na glazbenoj sceni.
3. Sve više volim zvuk tišine (iako se volim odvaliti na dobru glazbu).
4. Sve češće se nađem u razmišljanjima kako bih rado jednoga dana (valjda u nekoj penziji, iako još nisam počela za pravo ni raditi) živjela u mjestu mojih predaka, lovila ribu, ronila, pisala priče ili romane...
5. I NAJINDIKATIVNIJE: Neku večer sam odgledala čitavu emisiju Branke Šeparović, a da nisam okretala očima, već sam prečula složene mozgovno-verbalne dijareje i uživala u slikama i poklonima koje su ljudi u Hrvatskoj izradili za Papin dolazak.
I na kraju, što si želim? (osim kućne pomoćnice)
Vjerovali ili ne, unatoč nekom skupljenom životnom iskustvu, najviše cjenim iskrene ljude. I istinu, kakva god ona bila. Pa si želim što više takvih ljudi oko sebe koji će mi znati reći iskreno što misle i osjećaju prema meni, (sada sam već velika curica, pa znam prihvatiti i to da se nekome ne sviđam) i puno mi je to draže od izvlačenja bontonom i isprikama kako me se ne želi povrijediti...
Pa ako me hoćete razveseliti, napišite mi iskreno prvo što pomislite nakon čitanja ovog posta...
|
- 00:00 -
Komentiraj (21) -
Isprintaj -
#
01.04.2005., petak
Ivan Pavao II - trag u vremenu
Karol Jozef Wojtyla je čovjek koji je po mnogočemu obilježio prošlo i ovo stoljeće. To da je netko rođen u slavenskoj zemlji, da je kao devetogodišnjak ostao bez majke, a kasnije i bez brata i oca i ostao sam (sestra je umrla još prije njegovog rođenja), da je mladost proveo u ratnom vihoru, učeći, radeći u kamenolomu, glumeći, baveći se sportom, pišući pjesme, osjećajući zaljubljenost... i nije tako neobično i vjerojatno postoje mnogi njegovog doba koji su imali sličan put.
Ono što ga izdvaja iz te neke uobičajene slike mladića i kasnije čovjeka srednjih godina je njegova vjera tj. život življen kroz vjeru koji ga onda uzdiže hirejarhijski u Crkvi, prvo od bogoslova do svećenika, pa doktora teologije, studentskog kapelana, preko zvanja profeora iz moralne i etičke teologije.
Zatim počinje ona manje uobičajena crta uspona u katoličkoj Crkvi. Naime u 38. godini života postaje najmlađi poljski biskup, zatim za vrijeme 2. Vatikanskog koncila (u kojem sudjeluje i donosi svoj doprinos u izradi konstitucije Gaudium et spes) krakowskim nadbiskupom, zatim tri godine kasnije kardinalom. Nakon smrti pape Pavla VI i vrlo kratkog papinskog pontifikata pape Ivana Pavla I, nakon 455 godina prvi puta se izabire ne-Talijan.
Svoj pontifikat papa je definitivno obilježio svojim hodočašćima i time zadobio naziv pape-putnika. Hrvati su bili privilegirani imati ovog papu u svojoj zemlji čak tri puta, uključujući i simboličko stoto putovanje.
Druga velika značajka ovog Pape su njegova ekumenska nastojanja, kao i odlučan stav u rušenju totalitarnih sustava i prava slobode svakog naroda i čovjeka.
Manje poznato je da je Papa posebno bio osjetljiv i otvoren prema pitanjima znanosti i susreta teologije i znanosti. Ono što većina zna je njegova isprika u slučaju Galilei. Isto tako je vrlo otvoren i moderan po pitanju sredstava javnog pripćavanja u Crkvi.
S druge strane, ovog Papu neki smatraju nazadnim i zamjeraju mu oštro suprostavljanje abortusu, ukidanju celibata, uvođenju žena-svećenica, istospolnim brakovima, umjetnoj oplodnji i svim onim temeljnim moralnim postavkama Crkve koje su već stoljećima na snazi. Papa se i tu zauzima za čovjeka i očuvanje temeljnjih vrijednosti u društvu i definitivno u tom pogledu ne zaslužuje epitet modernog Pape kakvim ga se u nekim drugim segmentima zaista može smatrati.
Djeluje pomalo kontradiktorno, ili možda i ne?
Naime, zna se da Ivan Pavao II gaji posebnu ljubav i štovanje prema Mariji, majci Božjoj. Uzme li se u obzir činjenica da je vrlo rano ostao bez svoje zemaljske majke, može se donekle razumijeti ta posebna odanost i potreba za očuvanjem njezine uloge u Crkvi. Ona je zaštitnica, posrednica, uvijek uz Isusa, ali u drugom planu ...
Tako je vjerojatno i slika žene u suvremenom društvu i Crkvi ostala pod dojmom te slike malog djeteta koji očajnički treba majku.
Meni se čini da upravo ta slika Marije i očuvanja njezinih vrijednosti proizlazi čitav moralni kodeks Pape. Pa u skladu time ide i očuvanje obitelji gdje postoje i majka i otac, pa očuvanje života koje bi Marija uvijek odabrala, pa uloga žene u Crkvi koja je opet po uzoru na Mariju pratiteljica, a ne svećenica itd. Ne želim suditi, pokušavam shvatiti.
I zaključujem da zaista u pozitivnim suvremenim doprinosima svijeta treba biti moderan i vizionar, a da u onima iz kojih može izrasti nesigurnost, manipulacija ili zlo treba biti odlučan protivnik, pa makar time zaradili epitet nazadnjaka. Naravno, uvijek je na kraju stvar osobne procjene koja su to područja gdje čovjek treba biti otvoren, a koja gdje treba biti oprezan ili ih odbijati.
Ja bih vjerujem drukčije u nekim područjima odlučila... ali tko sam ja u odnosu na čovjeka koji je svoj život posvetio tome i kroz molitvu sigurno došao do mnogih spoznaja. Iako se ne slažem sa svim njegovim stavovima, vjerujem mu. Možda ću kasnije shvatiti da je bio u pravu. Tko zna, možda dođe neki novi Papa koji će sve pojave modernog društva blagosloviti, pa će sve postati relativno i bez kompasa, a mi ćemo trebati nekog ovakvog Papu...
I zagovornici i protivnici će se vjerojatno složiti da je obilježio jedno vrijeme i da zrači nečim što ima vrlo malo ljudi na ovom svijetu. Kad god da umre, vjerujem da je spreman, a ja se molim za to da ne pati puno.
|
- 16:12 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
|
