Meni je znala moja bivša urednica reći kako imam sposobnost novinarski spojiti neke na prvi pogled potpuno nespojive teme. E, pa ja sam prekjučer opet gledala Škrinju (pisala sam o toj svojoj promjeni uspješnog probavljanja novinarskog stila) Branke Šeparović i ponovno ostala fascinirana tim nevjerojatnim umijećem izbacivanja slijeda misli. J.Joyce, W. Woolf i ostala škvadra nisu joj ni do koljena.
Ne znam točno kako je krenulo, jer sam mislila kako ipak to neću moći odgledati, ali slika bez zvuka (koju znam prakticirati ako me netko nervira) me ipak namamila da čujem i taj famozni tekst. Mislim da ne treba zanemariti niti dijasporsko-nostalgičarski element, pa kada mi netko pukne prekrasne fotke hrvatske obale, gotova sam... A najviše je uključivanju tona pridonijela galerija kadrova raznih ispijala (iliti šalica) za kavu. Ja sam naime jedna od onih koji krstare po sajmovima i antikvarijatima i kupuje stare servise za čaj i kavu.
Djevojčica već zna da osim struje i smeća ne smije dirati mamine kutije sa servisima, koje čekaju bolja vremena tj. novi stan gdje ću ih poslagati u vitrinu i koristiti u posebnim prigodama ispijanja čaja i kave u ugodnom društvu.
I tako ja uključim ton i skužim da je riječ o kavi, tom čarobnom napitku koji znači nešto kao snaga-život, ako sam dobro zapamtila u toj sili informacija i još većem broju nevjerojatnih slijedova misli... Pa smo tako imali prilike čuti i priču o starim brodovima, moreplovcima i kapetanima (oni su dovozili kavu, ajde ima neke veze), pa onda o Brazilu (domovina kave, ajde, ima i to veze). Ali zašto smo gledali inače zanimljive i spretne mlađe naraštaje jedne plesne škole... nisam skužila ni jučer, a ni danas... Priča o vlakovima je isto bila nategnuta (o.k. u Zagrebu je jedan kafić kao stari vagon Orient Expresa)... ali tamo smo opet čuli priču o modi (ali ne pijenja kave i sl. već općenito modi 30-tih godina), pa onda o spašavanju Židova u vrijeme rata itd... Bilo je tu još koječega, ali nije ovo post posvećen gospođi Misli-moje-pratite-me-kad-ja-već-nemogu, već o jednoj drugoj gospođici, vjerovali ili ne, o mojoj djevojčici u zemlji čudesa...i njezinoj mami, naravno.
A kakve veze ima ovaj gornji dio s ovim koji slijedi... nemam pojma, ali ako vi to ne skužite, niste dostojni (kao ni ja) odgledati niti jednu gore spomenutu emisiju HTV-a.
Dakle, djevojčica otkriva svijet na osebujan način male šarmantne tvrdoglavke koja me danas izludila svojom lošom fazom što zbog prehlade, što zbog zubića koji izlaze, a što zbog laganog i ne tako neprimjetnog pretvaranja drage i umiljate bebe u pravu malu žensku bebetinu (da ne kažem nešto slično za što je još definitivno premala). A koliko je to osebujno dovoljno govori to što mala već lagano obavlja nuždu u kahlicu (i to na svoj zahtjev), ali ne hoda sama, osim par koraka nakon kojih se baca skokom ljenivca koji je zabunom nešto i odradio. Po sitemu, ono kaj mi se sviđa mogu i hoću, a za drugo me nije briga... hm, otkuda mi je to poznato, pitam se...
Onda se uredno smije strancima na ulici i podzemnoj, maše svima i šalje pozdrave uz obavezno pa-pa, a kad publika ode ili nestane, udri u jadikovku od dosade u glavi i naravno te majke koja joj je stalno za vratom i već bi i Bogu dojadila.
Taj još polučučanj ju ne sprječava da odvali u lamatanju na pjesme koje čuje, a favoriti su pjesmica Crvenkapice s početka priče... Nego, malo o tim pričama iz mojeg (a možda i vašeg?) djetinjstva.
Sjećate se onih priča na dobrim starim gramofonskim pločama koje je izdavao Jugoton, a bile su to Crvenkapica, Trnoružica, Pepeljuga, Snjeguljica, Vuk i sedam kozlića i Četiri godišnja doba... bilo ih je još (Ribar Palunko, Sretni princ...), ali ove su bile in i svaki klinac koji je držao do sebe ih je imao (tak bi se to danas nekak reklo, kaj ne?) E, pa te stare ploče s našeg tavana u Zagrebu su sada tu u Beču i djevojčica sluša te priče, točnije za sada sluša samo pjesmice (uz obaveznu koreografiju snažnog okretanja lijevo-desno gornjim dijelom tijela), a kada završe viče: "Mama, nema!" i vrti ručicama, pa ja moram opet pustiti pjesmicu... "Naaajdraaažaaa baaakicaaa mojaaaa kapicuuu meeeni je daaala, kaaaapicu crvenu kraaaasnu od mekkog toplogaaa šalaa, la-la-la-la la-la-la-la, la-la-la-la,la..." A ako se zaigra, pusti da priča ode i do kraja, a ja skužim da ukamenjeno slušam. Te priče su tako dobro ispričane, jezik je prekrasan, iako na momente pretežak za malu djecu (povremeno i u stihovima), pjesmice su neki spoj laganih pjesmica za djecu i zvuka prošlosti i starine, a o efektu vremeplova koji imam kada ih danas slušam, da ne govorim...
A najupečatljivije mi je kako su te bajke nevjerojatno, valjda, vječno-suvremene. Evo i zašto... Ostati ću na Crvenkapici, jer sam nju (zbog omiljene pjesmice) odslušala zadnjih dana i najviše.
Naime, poznato je kako su te bajke prilično strašne i agresivne (u Snjeguljici ona zapovijed o ubijanju i vađenju srca, pa u Crvenkapici vuk koji jede ljude i sl.). Prije rođenja djevojčice pitala sam se bih li takve priče trebala njoj jednog dana pričati i čitala o tome kako djeci treba pričati afirmativne priče koje će im na indirektan način izgrađivati vjeru u svijet, sigurnost, samopouzdanje, pa sam svojim nećacima i čitala Bajke koje pomažu djeci jer su tamo kroz priče bile obrađene razne teme: prkos djece, rastava roditelja, smrt člana obitelji i sl.
I sve je to O.K.
Ali to nisu naše stare bajke!!! Koje izviru iz surovog svijeta, ali na kraju uvijek pobijedi dobro i svi žive sretno. A ako baš hoćete, ima tu svega onoga što čini i današnji svijet.
Naime, Crvenkapica živi samo sa mamom, pa se može (i ne mora) zaključiti da je tata na team-buildingu, u firmi na sastanku koji se odužio, na rekreaciji nakon napornog posla... ili je zaključio kako su mu mama i Crvenkapica trenutno u drugom planu... a postoji i (vrlo mala, ali ajde ipak je ovo bajka) vjerojatnost da je mama rekla nek se lijepo otkotrlja u svoju firmu-ili svoj svijet, jer ga ionako nikad nema doma.
A lik vuka? Pa ljudi moji, to je jedan tipičan primjer stričeka-pedofila koji iza ugla - škole - monitora dočekuje djecu, ljubazan je s njima, izvlači informacije, a onda ih slijedi ne bi li ih pojeo.
Baka je stara drinkerica koja se ne želi suočiti s problemima, već zaključuje kako je vuka samo sanjala, pa u to ime i popije još koju s lugarom.
Vuk u Sedam kozlića je veliki obmanjivač, varalica, ne bi li došao do svog cilja, a vjerujem da ćete za takvog naći bez problema paralelu u vašoj svakodnevici... Tako se više-manje mogu svi likovi pronaći i u našem svijetu danas.
Iako smatram da djecu ne treba odgajati u strahu od tog svijeta, već da budu otvoreni i pozitivni, mislim da ih treba naučiti i da budu i oprezni ili barem ne povodljivi. Sigurno da se time trga slika dječjeg svijeta nevinosti i spontanosti, ali o lošim ljudima i događajima ne odlučuju roditelji (osim u pojedinačnim stravičnim slučajevima) koji isto tako ne mogu i ne smiju zatvoriti djecu samo sa sobom u četiri zida. A svaki izlazak van je novo iskustvo, i dobro i loše...
Pa mi se nekako, u tom svijetlu, te bajke i ne čine tako stravične. Možda se prije postavlja pitanje nekog dodatnog objašnjenja ili paralele koja pojašnjava često samo metaforu (u audio snimci Crvenkapice nema onog paranja trbuha vuku, stavljanja kamenja i bacanja u bunar, već on samo pobjegne na zvuk lugarove puške, jednako kao i neki stričeki koji su hrabri samo pred djecom....)
Lijepo bi i idealno bilo osposobiti djecu za jedan pravedan svijet u kojem vlada ljubav i iskrenost...Ali to nije tako, pa mi se čini da se isključivo samo takvim pristupom djeci radi medvjeđa usluga.
U svakom slučaju pjesmice su super i djevojčica ih rado sluša dok kopa nos, posprema stvari po stanu, vadi lonce, skriva kozmetiku i kvačice, i sve uredno daje mami uz obavezan danke.
A mama? Ona s djevojčicom u krilu na zubarskom stolcu popravlja strganu bravicu na aparatiću za zube, obilazi firme za prodaju stanova i odjednom shvaća da je u jeku razgovora s prodavačem izgubila djevojčicu koja se odšetala do susjedne kancelarije i šarmirala trojicu muškaraca koji bi prije odgovarali maminom uzrastu nego njezinom, savija kičmu dok se djevojčica po ne znam koji puta spušta niz tobogan, ljulja ju na ljuljački priprema hranu, priča joj priče, nasmijava, pred kraj dana i podvikne... i povremeno pogleda u stan nasuprot gdje baka i deda provode pola dana s unukom dok mama odlazi negdje... SAMA.
Pa svi vi koji imate baka-i-deda-servise lijepo se zamislite bez njih i kako sve, baš sve radite (mama piški u WC-u šoping centru, a djevojčica urla pred vratima, jer ju mama nema kome ostaviti) sa svojim anđelom koji na kraju dana nekako sve više nalikuje malom vražićku...
Jedina utjeha mami je pročitan dio u knjizi Nevenke Ćuturić Prve tri godine života koja kaže: "Istraživanja su pokazala da je u djece koja žive samo uz svoje roditelje, poremećaja ponašanja manje nego u sredinama gdje su prisutni baka, djed i sl. i to zbog toga što postupak prema djetetu najčešće nije usklađen. Jedni nešto zabranjuju, drugi dopuštaju. Nedosljednost odgojnog postupka stvorit će smetnju ponašanja." Što naravno opet (kažem sada ja) nije nikakav recept po kojem se treba ravnati i baka i deda bi povremeno dobro došli da se mama (i tata) mogu i sami sa sobom (ili jedno s drugim) družiti.
A ne pisati blog u sitne sate... odoh ja u krpe... Nego, sada sam se sjetila o čemu sam htjela pisati (tko je ovdje lud, Brankica ili ja?). Djevojčica jako voli brojalice i pjesmice tipa... Išla patka preko Save...pa Išo medo u dućan... Pa ako znate još koju podijelite ih s nama... biti ćemo vam jako zahvalne i nećemo tako skoro pisati ovako dugačke postove bez glave i repa...
Mama i Crvenkapica
|
