To je jedna od omiljenih rečenica koju neki roditelji vole davati budućim ili roditeljima s mlađom djecom. To nije ono u stilu:"Pa budeš već vidjela kako će to biti kod tebe", neee. Odnosi se obično na neke probleme ili pojave kod djece koji se podrazumjevaju kao neriješivi i to zato jer ih dotični roditelji nisu uspjeli riješiti. Pa to onda znači da će tako biti i s vama. Dakle, neko sudbonosno doživljavanje zajedničke sudbine svih roditelja.
Druga koja bi se mogla izdvojiti po učestalosti je ona kako se neki odgojni proces ili navika jednostavno ne može primijeniti na njihovo dijete. Jer, naravno, ono je drukčije od većine djece.
I tu mi se javlja jedna nevjerojatna kontradikcija koju već neko vrijeme pokušavam shvatiti. Naime, kada se radi o nekim navikama kod djeteta koje nisu baš pozitivne ili zadaju probleme roditeljima, vole se pozivati na to kako je svako dijete jedinka za sebe (što naravno je) i kako tu ne vrijede neka univerzalna rješenja za svih. S druge strane mnogi vole reći kako su sva djeca slična i svi imaju iste fore (???), pa se onda po potrebi (obično opravdanja vlastite nedosljednosti) žonglira s tim posebno-slično varijacijama na temu.
I naravno, ako niste roditelj, nemate se pravo upletati u ta pitanja, jer nemate iskustvo. O pojmu iskustva sam već pisala, i iako su me neki krivo shvatili kao neku koju nerviraju tuđi savjeti i koja mora ići baš suprotno, ja sam pisala samo o precjenjenosti iskustva koje majci s troje djece (i iskustva imanja djece) nije ujedno i garancija da će tu djecu i dobro odgojiti.
Ja sam tako prije rođenja naše djevojčice gledala i slušala savjete roditelja oko sebe. Rekla sam svoje mišljenje, ali uvijek imala zadršku zbog toga što nisam htjela povrijediti taj famozni budeš ti vidjela onih koji su već nešto prošli, pa onda i vidjeli. I tako sam čula kako ćemo biti potpuno neispavani, kako će nam dijete najvjetojatnije spavati s nama u krevetu, kako mu se neće moći objasniti da nešto ne dira itd. Iako sam uvažavala te sve savjete, nisam baš vjerovala u njih, tj. nisu mi se baš uvijek činili logični. Više sam imala dojam da roditelji zbog umora ili nekih drugih manje ili više objektivnih razloga odustaju od nekih stavova koji se proglašavaju neprovedivima. Ali nisam htjela preuranjeno donositi zaključke, ipak nisam imala to famozno iskustvo, pa sam pričekala.
S druge pak strane sam se informirala o mnogim stvarima koje nisu uvijek išle pod ruku s tim roditeljskim zaključcima (iako nisam baš vjerovala niti svemu napisanom po raznim knjigamsa i savjetnicima). Pa smo Savršeni i ja kao poznati spavalice, ustrašeni od svih tih priča još prije rođenja djevojčice, dva puta pročitali knjigu Svako dijete može naučiti spavati koja govori o tome da se čak i najlošiji spavači po genetici ili naravi mogu naučiti prospavati čitavu noć. Naravno postoje protivnici i zagovornici knjige, kao i uvijek, ali neću se sada baviti zagovaranjem ili isticanjem nekih nedostataka. Ono što sam tamo uočila je zapravo ideja da se sa djetetom mogu postići rezultati koje želite, samo je pitanje hoće li vam s određenim djetetom trebati više ili manje truda da nešto ostvarite.
Jer poznato je iz psihologije da postoji nekoliko tipova djece u odnosu na odgoj i prihvaćanje odgojnih roditeljskih metoda. To su lako odgojiva djeca ( oko 40%), , srednje teško odgojiva djeca i "miješani tipovi" (takva je većina djece, u nekim stvarima su lako odgojivi, a u nekima teško) i teško odgojiva djeca (oko 10%). Dakle, ako ste sretnici da vas potrefi i ova zadnja varijanta, opet nije sve stvar genetike i prepuštanja sudbini, samo će vam trebati puno veći uloženi trud i znanje da svoj trud ispravno usmjerite.
Naša djevojčica je što se toga tiče u nekoj sredini tj. većini i kod nekih stvari je kooperativna dok se kod nekih drugih očituje njezina tvrdoglavost ili što neki roditelji vole nazivati kreativnost.
Od one najgrublje podjele odgoja na autoritativan (onaj u kojem su roditelji glavni i ne priznaju potrebe djece, mora ih se bespogovorno slušati), demokratski (roditelji određuju pravila, ali ih prilagođavaju potrebama djeteta,gdje postoje pohvale i poticanje, ali i kazne) i popustljivi i nedosljedan (nekada vrijedi jedno pravilo, pa onda drugo, djeca sve smiju i sl). mi smo odabrali srednji tj. demokratski. I trudimo se provoditi ga dosljedno. Naravno da kao ni jedni roditelji nismo imuni na pogreške i to je normalno. Treba i to prihvatiti. Ali to nije niti tema koja me zaokluplja.
Nedavno sam razgovarala sa prijateljicom iz školskih dana koja je trudna. I ona me pitala kako su neke stvari izgledale kod nas. I po njezinim rekacijama sam shvatila da sam i ja bila jednako tako opterećena tim nekim stereotipnim iskustvima većine i pitala se mora li to baš biti tako. Pa kada sam joj rekla da kod nas neke stvari nisu bile takve kao što su nas svi pripremali, bilo joj je lakše i rekla mi je da se i njoj tako činilo, ali da nije htjela ništa govoriti, jer još nema iskustva.
I rekla sam joj da je NAŠE iskustvo takvo da sve što želiš postići s djetetom počneš što prije dosljedno provoditi, ovisno o tome što ti je prioritet. Kako je nama bilo spavanje, mi smo puno toga tome podredili. Naši frendovi nas znaju zezati da spavamo ko mračnjaci u totalnoj tišini i mraku, djevojčici je ritam točno podređen spavanju i našem ritmu i spava samo doma u krevetiću, a ne u kolicima, pa se i izlasci tako prilagođavaju, postoji ritual prije spavanja i sve to naravno ima svoju cijenu. Ali funkcionira. I spava od svog trećeg mjeseca između 10-12 sati po noći. I naravno da uvijek postoje faze, ponekada ne želi ići sama spavati, pa se buni, plače i sl. Ali mi ne odustajemo. I da dalje ne davim time ...
Ono što me zbunjuje je činjenica da mi je većina roditelja objasnila kako je to sve teško provedivo (ma hajde?) i kako na kraju klinci uvijek nađu način da dođu k njima u krevet. I sada dolazi onaj najbolji dio. Ako kažete kako to kod vas nije slučaj, onda vam obavezno odgovaraju: "Dobro, dobro, pričekaj da još malo naraste" ... Ili meni još famoznije: "Baš me zanima koliko će to trajati?" I opet vi morate čekati neko buduće vrijeme ne bi li se ispunilo proročanstvo tih roditelja, a vi upali u stereotipna rješenja većine. Jer to tako ide..
Znači dok nemate djecu morate čekati da ih dobijete pa da vidite... a kada ih imate su još uvijek manji, pa ćete opet tek vidjeti ...
Ali onda se jednom dogodio za mene vrlo bitan preokret. Naime u jednom takvom razgovoru s mamama dok je djevojčica još bila manja, jedna mama je izjavila spasonosnu rečenicu koja je glasila: "Gle, naš mali spava s nama i tako je to kod nas, sami smo si krivi, ali to ne znači da i vi morate učiniti istu pogrešku". Aleluja, Amen.
Zar je tako teško priznati da ima stvari kod kojih niste znali, bili dosljedni i sl? I da se drugima takve stvari ne moraju događati.
Ovaj primjer sa spavanjem je samo jedan od mnogih u odgoju djece. Naravno da mi je draže vidjeti sretnu i zadovoljnu djecu koja s druge strane ne teroriziraju okolinu. Ali nije moje suditi kako će netko odgajati svoje dijete, iako to u susretu s vašim djetetom zna biti bitno. Ono što me smeta su te predrasude i opća načela odgoja za koja neki smatraju da moraju i kod vas ili vašeg djeteta vrijediti.
E, pa ne moraju niti ne vrijede. Svatko odgaja djecu kako želi, zna, umije i ostavimo prostora da i novopečeni roditelji ili ljudi bez djece isto imaju pravo reći svoje viđenje, a praksu će ionako sami više ili manje dosljedno provoditi u djelo. Po izboru. Moje viđenje je da je genetika (koja sigurno igra određenu ulogu) idealno područje za izgovore i pribjegavanje liniji manjeg otpora. I da iskazivanje ogromne ljubavi i podrške djetetu ne mora isključivati i određena pravila ponašanja primjerena dobi djeteta.
Ali naravno budem ja već vidjela...
Post je objavljen 10.04.2005. u 14:36 sati.