Karol Jozef Wojtyla je čovjek koji je po mnogočemu obilježio prošlo i ovo stoljeće. To da je netko rođen u slavenskoj zemlji, da je kao devetogodišnjak ostao bez majke, a kasnije i bez brata i oca i ostao sam (sestra je umrla još prije njegovog rođenja), da je mladost proveo u ratnom vihoru, učeći, radeći u kamenolomu, glumeći, baveći se sportom, pišući pjesme, osjećajući zaljubljenost... i nije tako neobično i vjerojatno postoje mnogi njegovog doba koji su imali sličan put.
Ono što ga izdvaja iz te neke uobičajene slike mladića i kasnije čovjeka srednjih godina je njegova vjera tj. život življen kroz vjeru koji ga onda uzdiže hirejarhijski u Crkvi, prvo od bogoslova do svećenika, pa doktora teologije, studentskog kapelana, preko zvanja profeora iz moralne i etičke teologije.
Zatim počinje ona manje uobičajena crta uspona u katoličkoj Crkvi. Naime u 38. godini života postaje najmlađi poljski biskup, zatim za vrijeme 2. Vatikanskog koncila (u kojem sudjeluje i donosi svoj doprinos u izradi konstitucije Gaudium et spes) krakowskim nadbiskupom, zatim tri godine kasnije kardinalom. Nakon smrti pape Pavla VI i vrlo kratkog papinskog pontifikata pape Ivana Pavla I, nakon 455 godina prvi puta se izabire ne-Talijan.
Svoj pontifikat papa je definitivno obilježio svojim hodočašćima i time zadobio naziv pape-putnika. Hrvati su bili privilegirani imati ovog papu u svojoj zemlji čak tri puta, uključujući i simboličko stoto putovanje.
Druga velika značajka ovog Pape su njegova ekumenska nastojanja, kao i odlučan stav u rušenju totalitarnih sustava i prava slobode svakog naroda i čovjeka.
Manje poznato je da je Papa posebno bio osjetljiv i otvoren prema pitanjima znanosti i susreta teologije i znanosti. Ono što većina zna je njegova isprika u slučaju Galilei. Isto tako je vrlo otvoren i moderan po pitanju sredstava javnog pripćavanja u Crkvi.
S druge strane, ovog Papu neki smatraju nazadnim i zamjeraju mu oštro suprostavljanje abortusu, ukidanju celibata, uvođenju žena-svećenica, istospolnim brakovima, umjetnoj oplodnji i svim onim temeljnim moralnim postavkama Crkve koje su već stoljećima na snazi. Papa se i tu zauzima za čovjeka i očuvanje temeljnjih vrijednosti u društvu i definitivno u tom pogledu ne zaslužuje epitet modernog Pape kakvim ga se u nekim drugim segmentima zaista može smatrati.
Djeluje pomalo kontradiktorno, ili možda i ne?
Naime, zna se da Ivan Pavao II gaji posebnu ljubav i štovanje prema Mariji, majci Božjoj. Uzme li se u obzir činjenica da je vrlo rano ostao bez svoje zemaljske majke, može se donekle razumijeti ta posebna odanost i potreba za očuvanjem njezine uloge u Crkvi. Ona je zaštitnica, posrednica, uvijek uz Isusa, ali u drugom planu ...
Tako je vjerojatno i slika žene u suvremenom društvu i Crkvi ostala pod dojmom te slike malog djeteta koji očajnički treba majku.
Meni se čini da upravo ta slika Marije i očuvanja njezinih vrijednosti proizlazi čitav moralni kodeks Pape. Pa u skladu time ide i očuvanje obitelji gdje postoje i majka i otac, pa očuvanje života koje bi Marija uvijek odabrala, pa uloga žene u Crkvi koja je opet po uzoru na Mariju pratiteljica, a ne svećenica itd. Ne želim suditi, pokušavam shvatiti.
I zaključujem da zaista u pozitivnim suvremenim doprinosima svijeta treba biti moderan i vizionar, a da u onima iz kojih može izrasti nesigurnost, manipulacija ili zlo treba biti odlučan protivnik, pa makar time zaradili epitet nazadnjaka. Naravno, uvijek je na kraju stvar osobne procjene koja su to područja gdje čovjek treba biti otvoren, a koja gdje treba biti oprezan ili ih odbijati.
Ja bih vjerujem drukčije u nekim područjima odlučila... ali tko sam ja u odnosu na čovjeka koji je svoj život posvetio tome i kroz molitvu sigurno došao do mnogih spoznaja. Iako se ne slažem sa svim njegovim stavovima, vjerujem mu. Možda ću kasnije shvatiti da je bio u pravu. Tko zna, možda dođe neki novi Papa koji će sve pojave modernog društva blagosloviti, pa će sve postati relativno i bez kompasa, a mi ćemo trebati nekog ovakvog Papu...
I zagovornici i protivnici će se vjerojatno složiti da je obilježio jedno vrijeme i da zrači nečim što ima vrlo malo ljudi na ovom svijetu. Kad god da umre, vjerujem da je spreman, a ja se molim za to da ne pati puno.
|
