Eto, bila ja neki dan sa svojom najboljom bečkom frendicom na otvaranju novog prodajno-izložbenog postava bečkog kafića Das Möbel. Tamo se naime svakih nekoliko mjeseci promjeni interijer, točnije stolovi, stolice, slike, instalacije i dr. Sve na čemu sjedite, odlažete piće ili ostavljate kaput, ujedno je i izložba i sve je na prodaju...
E, pa tamo su uz ostale izlagače bila i dva momka iz Hrvatske, koji su se predstavili svojim unikatnim stolićima (iliti malim, niskim stolovima). Oni sami za sebe ne bi rekli da rade dizajnerski namještaj jer ta omiljena snobovska sintagma ionako ništa konkretno ne govori (osim ako se ne spomene konkretno ime dizajnera ili dizajnerske kuće koje onda upućuje na nečiji više-manje poznati stil) jednako kao što neki profesionalni fotografi zaziru od sintagme umjetničke fotografije. Što će reći da je fotografija tehnički dobro ili loše napravljena, a onaj umjetnički segment je ionako uvijek stvar osobnog ukusa. Pa tako postoje i razni dizajni, ali sve je to nekakav dizajn. Jednako tako namještaj može biti dizajnerski različito osmišljen, (ne)prepoznatljiv, ljudima više ili manje ukusan, a izrada i kvaliteta su drugo pitanje (obično autor ideje ne sklapa stolove).
Dakle ovaj dvojac pripada onom miljeu umjetnika koji ove stvarnosti razdvajaju i koji se neće razbacivati pretencioznim floskulama i time sebe izdignuti od običnih smrtnika, već će vam jednostavno objasniti što i kako rade i kako spajaju svoje ideje sa konkretnom izradom (jer imaju i radnike koji izrađuju namještaj).
I tako smo u tom prostoru prepunom unikatnih stolova i stolica čiju funkcionalnost odmah možete isprobati sjedeći par sati uz piće, poveli već uobičajeni razgovor kada netko iz domaje navrati u Austrijsku prijestolnicu. Skraćeno bi se mogao nazvati 3P (ponos, predrasude i paradoksi). Naime, nakon osnovnih informacija koliko netko živi izvan domovine, slijedi pitanje kako smo se prilagodili i konstatacija kako (barem jedan od sugovornika) ne bih nikada mogao živjeti nigdje izvan Lijepe naše. Pa nakon što zaključimo da Beč i nije tako daleko od Zagreba, pa da čovjek uslijed nostalgije može za par sati osjetiti čari zavičaja... i opet se već zasićen tim čarima vratiti u svoje civilizacijski razvijenije i humorom siromašnije gnijezdo, krene obavezno dio vezan uz predrasude i paradokse. Oni koji su već obavljali neke poslove ili boravili ovdje shvatili su da tu ima isto tako šlamperaja, da se i tu na domjencima laktare za besplatnu klopu i cugu i sve tako redom. Pa je ta predrasuda germanskog reda lagano već oslabila. Ali zato multikulturalnost i različitost izaziva uglavnom razne predrasude. Na žalost neke od njih su osnovane, ali se već unaprijed s nepovjerenjem gleda na te sve drukčije od nas. I na kraju dođe obično do one najčešće konstatacije koja glasi otprilike: "Pa kako oni tako zatupljeni i ograničeni imaju tako dobro uređenu državu i bolji standard, a mi tako pametni i kreativni ne možemo ništa sami urediti, niti dobro prodati?" Istina, to je i mene mučilo kada sam došla, ali sam vrlo brzo došla do zaključka da je odgovor već u samom pitanju. Naime, za bolje funkcioniranje države nisu poželjni kreativni pametnjakovići koji će muljati, iskorištavati rupe u zakonu, puno toga obaviti po sistemu sam svoj majstor, već ograničena većina koja ne zna ništa obaviti drukčije nego što piše u određenom zakonu, uputstvima i sl, a za najmanji će problem potražiti pomoć tzv. stručnjaka. Ako su svi jako pametni i svi sve znaju najbolje, pa se k tome doda drskost i bahatost... pretpostavljam da znate i sami kako je živjeti u takvoj državi... Dakle, zaključimo mi i tu temu.
I vratimo se opet na glavnu temu tj. svrhu dolaska simpatičnog dvojca i priči o isfuranom dizajnerskom namještaju i više ili manje znanim dizajnerima. Tako su nam ispričali kako su na jednom renomiranom sajmu namještaja u Hrvatskoj na štandu jedne jako poznate talijanske firme koja izrađuje kuhinje, otkrili kako se i Talijani predstavljaju kao korisnici jedne vrlo kvalitetne vrste drveta u izradi svojih kuhinja (pojedinih dijelova), a kako tog drveta (od kojih i naši momci izrađuju i svoje stolove) nije uopće tamo bilo, momci su im išli pokazati kako to zapravo izgleda i objasnili kako se drvo prepoznaje i koje su mu karakteristike. Dakle, ljubitelji tih besramno skupih kuhinja su platili nešto čega uopće nema u tim jako isfuranim talijanskim kuhinjama... Jednaku takvu kuhinju (sa možda i boljim dijelovima i izradom) možete dati izraditi kod ovih momaka za puno manje novaca.
Jedino je problem s imenom. Dečki još nisu poznati kao jedan drugi dizajnerski dvojac čije usluge su već po dobrom starom običaju postale dio tog ne tako čestog, ali zato ne manje začaranog kruga: pojavio se netko nov i dobar – postali su ime – svatko tko drži do sebe mora ih angažirati – to je in...
I naravno, ime se još ponekad drži postavljenih visokih standarda koje onda naravno i zahtjeva veću cijenu. Ali, to je i idealno područje za manipuliranje i podizanje cijene na račun imena. Očito je to danas u mnogim područjima, od automobilske industrije do namještaja, sportske opreme, obuće, odjeće. Dakle, može još ponegdje vrijediti da cijena odgovara kvaliteti, ali nije više pravilo.
I tako sam se ja domislila kako bih mogla spojiti ugodno (tako nekako se kaže na slovenskom za povoljno) i korisno, naime potaknuti proizvodnju hrvatskog proizvoda i novce zarađene u dijsapori ostaviti u domaji. Pa doznah kako su momci već imali jednu narudžbu iz Pariza (od još jednog domoljuba) koji je kod njih naručio potpuno istu kuhinju koju je vidio u Ikei, a sa dostavom (naravno i carinom) i montiranjem, koštala ga je još uvijek jeftinije od cijene Ikeine. Prateći kvalitetu Ikeinih proizvoda u posljednje vrijeme (ne miješajući to sa prepoznatljivim i još uvijek zgodno osmišljenim dizajnom) sigurna sam da je francuski domoljub dobio puno kvalitetniju kuhinju za manje novaca.
Dakle, kuhinja me moja čeka, već ju vidim iz daleka... I nadam se da se ovoga puta carinici neće isčuđavati tome da neki takav proizvod iz Hrvatske odlazi u inozemstvo (a ne obrnuto) i da će znati pod kojom šifrom da to provedu, jer se tog prvog puta nisu uopće mogli snaći...
I za kraj, očito je da mi teško svoje proizvode uspijemo plasirati u inozemstvu (nedavna priča o promociji kravata u Južnoafričkoj Republici je još jedan dokaz), ali je isto tako istina da se više kupuju strani proizvodi koji ne moraju uvijek biti i bolji. Da, znam opet su i novci u pitanju, pa su i ti naši proizvodi ponekad skuplji od uvoznih. Ali ta nelogičnost mi je već tema za političare i gospodarstvenike, tj one koji o tome odlučuju.
A što se tiče opterećenosti dizajnerskim i isto tako originalnim proizvodima koji to ipak po nekoj logici nisu, evo moje jučerašnje zgode u bečkoj podzemnoj na putu za plivanje.
Uđe djevojčica od kojih 3-4 godine s mamom i sjedne nasuprot mene i glasno oduševljeno zaviče: „Mutti, schau! Sonnenschue“ ili u slobodnom prijevodu... Mama pogledaj, sunčane cipele ili nešto kao cipele od Sunca. To je bio njezin komentar na moje žute polusportsko-polubalerinka cipele. Mala nije viknula ništa u stilu, gle koje dobre adidasice ili dizajnerske cipele...
Kad bi barem i mi odrasli bili tako neopterećeni tim oznakama i izrekli svoje prve spontane impresije...
Post je objavljen 16.04.2005. u 15:20 sati.