MEDUZA

srijeda , 30.07.2014.

ja imam više sudbina
ne samo jednu
niču kao gljive
u vlažnim, pokislim snima
u rupama krhkijim od paučine
zračna im utroba nabubri prazninom
i na najmanji se dodir rasprsne
kao mjehur od tijesta
kao opna na barskoj lokvi
kao koža zaražena sepsom

imam više sudbina
noćas sam bila dječak, fakin
najbrži momak u gradu
i trčala za tobom parkom
ulicama
prašinom
kada si iz čista mira odjurio na biciklu
mahnito
kao da za leđima ne ostavljaš baš ništa
sunčano popodne
drvored
dječaka u bijeloj šilterici
kao da za tobom laju čopori pasa
ili gmižu šake gradskoga šljama

ja imam više sudbina
njihove se utrobe prepliću
svaka zaražena drugim virusnim sokom
iz rasparane paukove mreže
proviruje poznato lice
baš kao i noćas tvoje
kada sam te napokon sustigla
prestigla u trku
na bakrenom suncu
u zelenom perivoju
imao si lik moje ostarjele prijateljice
žene s tijelom ptice
starice plahih očiju
samo me pogledala bez riječi
i dala se nijemom zagrljaju

imam više sudbina
peteljke im se savijaju jedna oko druge
omataju u puzave spirale
hvataju za niske oblake
dok druge nijemo vise pričvršćene za vakuum
a ja sam dijete, prostitutka, ratnik
trava
ja sam sve ono što sam bila s tobom
i sve ono što sam mogla biti
da me nisu zaustavile tvoje razgranate ruke
koje grle u svim smjerovima
pa i nisu dlanovi
nego klizavi prsti hobotnice
razbarušene krošnje
vriježe koje ne znaju kuda bi sa sobom
da me nisu zaustavile
sve moje rupičaste pjesme
koje tek trebam čuti na rubovima zore
jer opet sanjam poeziju
na lelujavoj crti između noći i jutra
na vratima od vode
u predvorju dana
gdje ne postoji ni razum
ni sjećanje
ni znanje
samo glad i ritam mojih
tuđih slika
ples onoga što je bilo
i onoga što će jednom biti
i neće biti
onoga što sam ukrala nekoj
anesteziranoj pjesmi
ili mi neki darežljivi putnik
ubacio kao milodar

ja imam više sudbina
sama sam sebi majka i dijete
otac i ljubavnik
sama sam svoj dan
i zamamna tama
lica se preda mnom rasprsnu i nestaju
lelujaju njihovi odrazi
kao nakon sna koji nas smoči
pa ni vlastitu kožu više ne osjećamo
smežuranu od dodira
od zagrljaja u kojem uvijek netko umre
ostaje samo stranac i lutka
lutka i stranac
u jednoj priči sam jedno
u drugoj drugo
u ovoj možda oboje
jer neke odlaske nosimo na sebi
kao amputirani ud

ja imam više sudbina
sve su grcave od riječi
samo kada se izgovara blizina
boluju od afazije
jer ni ljubav
ni žudnja
ne poznaju umanjenice
uvećanice
sve su najmanje i najveće
zakrabuljene
lažne u svojoj bijeloj iskrenosti
iskrene u blatnoj laži
dok ih nagriza crvotočna prolaznost
dok ih golim rukama
daviš u sebi
uvjeren da onome što dolazi
udahnjuješ spas

ja imam više sudbina
a mene nema ni jedna od njih
ja sam prozirno pismo u prozirnoj knjizi
rukopis vjetra u srebrnoj vodi
strepnja da će jednom
zanijemiti poznati glas
što sam sebe šapće iznutra
tvoj
moj
glas
nemoguće je transplantirati
presušit će jednog dana
muklo poput nafte

PTICA

četvrtak , 24.07.2014.

take me away from all this death
zavapila je Mina Harker
u trenutku kada joj se činilo
da joj svijet izdiše pod nogama
i da dan nije ništa drugo
do li veliko crno ogledalo
jedna uporna narcisoidna tama
koja pleše u njemu
svakog jutra iznova
iznova
svoj isti ples

sati se zgusnuli ovih dana
rodio se još jedan
nabor u vremenu
jedna pogrešna sinkopa je otkucana
jedna očica olako izvučena
razvučena
rasparana
pa što, reći će povjesničar i zvjezdoznanac
odmahnuti rukom filozof
glasno se nasmijati vjeroučitelj
nije to ništa u tkanju svemira
manje od zrnca pijeska u rijeci historije
nije to atomska bomba koja puni udžbenike
nije to rat, pokolj, danak u krvi
nije ni uragan nepoznata imena
ni otkriće nove kemijske sile
novog kratera na dalekom planetu
nije to ništa
reći će prezirno prolaznik
s vrećicom u rukama

nije to ništa
tek jedna pogrešno odsvirana nota
jedno godišnje doba zalutalo u kalendaru
jedno nepotrebno zapleteno klupko
svile i kudjelje
jedna prerano umrla ptica
i rupa u grudima

smrt
smrt
smrt
mrijesti se posvuda
umiru galaksije u prasku
umiru nacije, jezici, biljne i životinjske vrste,
džungla umire,
i poezija,
i razigrana misao,
umiru avioni
i nevini putnici u njima,
umiru roditelji,
umiru djeca,
umiru bogovi i stvari,
djetinjstva umiru,
i snovi

pa kako da ne izdahne
ta mala ptica
koju smo pojili
suzama i smijehom

take me away from all this death
ječi u grudima
jer moje je ime Mina
away
away
odjekuje kao mina
dok plašt nježnog demona nestaje
kao iluzija oka i vremena
blijedo priviđenje u transilvanijskim šumama
paraosjet slatkog dodira na vratu
san o tome da je moguće pomiješati
suze, krv, slinu, znoj
u istome danu
i ostati svoj
i ostati svoj

.................

mogla bih posaditi drvo
na mjestu gdje je živjela ptica
mogla bih i cijelu šumu, možda botanički vrt,
mogla bih je ispuniti cvijećem, pričama, ljudima
no jedno što želim je otići na trg među golubove
i stopiti se s njima

Daring to love

ponedjeljak , 21.07.2014.

ja u moru
ocean u meni
u plućima voda
i mjehurići
t
e
b
e

udah
dah
hhh
....

and come alive

IZMEĐU

utorak , 08.07.2014.

između nepomičnosti i koraka
između želje i stvari
između nekada davno, i evo, samo što nije
između mora i rijeke
između žudim i ne znam što želim
teče jedan život koji je
veći od života
a krhkiji od nepostojanja

nedosanjani snovi
i oni presanjani
osušene želje i žudnje koje tek bride od sokova
slike koje smo sanjali
i one u čijim ćemo bojama uživati sutra
ili jednom
kada se napokon nađemo sa sobom
pa se onako nehajno
u prolazu
rukujemo ja i ja

na granici, uvijek na granici
u sumraku koji još mutno pamti topli, crveni dodir
dok već drhti od svile noći
u međuprostoru gdje se pretapaju sati
godine
lica
dijete i starica
nemiri i spokoji crnila
s kožom koja ima okus meda, i davnih lipanjskih livada
s epidermom izboranom od čekanja
od okrhnutih davanja
od ljubavi koja je
ljubav
je ljubav
je ljubav
jer ima toliko ljubavi koliko i ljudi
koliko i nas
a svaki dan ima nas iznova
pa kada ću jednom okupiti sve sebe za isti stol
da se istinski nasmijemo
da se smijemo
se smijemo
se smijemo
bez prestanka
dok nas glas, dok nas dah ne izda

između
uvijek između
između tate i mame
između mrkog pogleda i igre
između pohvale i kazne
između premalen si, i ne, to više nije za tebe
između nedjelje i nedjelje
grada i grada
između tračnica
otvorenih i zatvorenih kovčega
između bosih nogu, starih izrezanih traperica, vjenčanice
između procjene i ocjene
romana i pjesme
između ovo sam ja i ovo sam ja
između sumnje i sumnje
boga i boga
između pitanja bez odgovora i odgovora bez pitanja
kako je teško stati

jer svijet je stvoren od parova
i tek je potrebno dokučiti
je li to odnos sličnosti ili kontrasta
i koja je to protosila
nulti zakon
što uvjetuje poredak stvari
jer što više gledam, sve manje vidim
jer gledam izbliza
gledam na način da mi svijet ulazi u oči
(umjesto da pogled samo iznajmim svijetu)
pa vidim
samo danas i jučer
danas i jednom ćemo
dvije iste cipele u predvorju
no dvije različite čarape na stolici
dvije pjesme jednako zamamne
i samo jedan najljepši stih
dvije mirisne jabuke u košari
no jedna mami malo više
vidim one koji nemaju
i one koji još više nemaju
neki od njih imaju sunce u očima
drugi imaju močvaru i nordijsku šumu

parovi
posvuda parovi
ti i ja
ti i ona
ja i ja
ja i neki drugi, palimpsestni ljudi
alternativa između nikada i ponekad
između kao svi, i ovako, da, baš ovako

između
ne postoji ništa osim između
ne postoji ništa između
osim cijelog jednog života
koji sam sebe grize za rep
za rep
za rep
i uvjerava u smisao