TU SAM!!!!!!!

Dragi moji, dugo je trajalo, znam, ali nisam se htjela javiti dok neke vijesti, bilo kakve, ne budem mogla napisati. Teško je uspoređivati ovakva iskustva kakva sam imala zadnjih nekoliko mjeseci. Svaka je bolest drugačija, specifična za određene osobe, tako da neka iskustva nisam mogla podijeliti ni sa kim. Zračenje (hvala Bogu prošlo je) izazvalo je neke nuspojave koje nisam očekiala, nitko me nije unaprijed upozorio. Na žalost. U nekoliko navrata, kada je bilo najgore, razmišljala sam i zašto sam se u to uopće upustila. Tada mi je čak i operacija, neželjena i preteška, izgledala boljim rješenjem. Pred kraj zračenja, negdje kod dvadesetčetvrte doze, završila sam u bolnici, na onkologiji. Iscrpljena, gladna, na infuzijama,izgubila više od dvadeset posto tjelesne mase, spala na težinu od jedva 43 kilograma....Zašto? punih pet tjedana nisam mogla ništa staviti u usta, iz nekoliko razloga. Rane u grlu i u ustima kao posljedica zračenja bile su pre strašne. Svaki najobičniji gutljaj vode, a treba znati da je voda obavezna tijekom zračenja i kasnije u najmanjoj dnevnoj količini 2 litre, za mene je prdstavljalo prvu muku. Bol, suze...i gutanje na silu. Iskreno, nikada nisam uspjela popiti ni litru, a kamoli dvije. Hrana? Ne dolazi u obzir. Nije smjelo doći do krvarenja u grlu jer bi to značilo...kraj. ne zračenja. Života. Boravak u bolnici nije pomogao. Nisu otkrili ni zašto izbacujem svaki gutljaj hrane ili tekućine. Ništa nisam mogla zadržati. U takvom su me stanju poslali kući da putjući tridesetak kilometara svaki dan autobusom – završim sa zračenjem. Naravno da sam morala platiti taxi, jer hodanje je već tada prestavljalo pravu muku. Samo onaj tko je duže vrijeme bio gladan i žedan može znati kakav je to osjećaj. Postojiš. Živ si. A nema te.
Završilo zračenje. Zadnji dan nisam imala snage ni odahnuti. Jedino što sam vidjela ispred sebe bio je krevet.
Naveća moguća greška. To sada znam. I dalje nisam mogla zadržati hranu ni tekućinu, mučila sam se sve do faze u kojoj sam jednostavno ignrirala i glad i žeđ, i prepustila se snu. Ponekad kad sada o tome razmišljam, svjesna koliko sam blizu smrti bila tih dana, tlak mi je toliko pao da ga se jedva mjerilo (80/60) pitam se ne bi li bilo bolje da sam se jednostavno prepustila...i zaspala. Ne bi ispred mene bilo vrijeme(neodređeno) u kojem će smrt neizostvno doći(raspitala sam se i na koji način). A zaista, to vrijeme ne znam više ni da li sam bila imalo budna ili nisam. Događalo se da u snu kuham ručak, jedem juhu, pijem hranu koju sam dobila kao zamjensku preko recepta i onda se probudim – ni žedna ni gladna, ali sa bolom u trbuhu, pitajući se „Jesam li ja jela ili nisam?“. Provjera kuhinje do koje bih se jedva dovukla dalo mi je objašnjenje – sve je bio samo san.
Trebalo je proći punih sedam tjedana i deranje bratove žene koja je jednostavno upala u moju sobu, podbočila se kod ruba kreveta i rekla: „Dobro, ženo, zar ćeš ti stvarno popustiti i umrijeti? Zar u tebi ništa više nije ostalo????“bila sam joj pričala kako je jedna osoba, nebitno koja, rekla:“Samo nas sve mučiš. Da sam ja na tvom mjestu, odavno bih se ubio kad bih doznao dijagnozu. Ionako nećeš dugo.“
To je bilo dovoljno.
Naravno da se u meni rodio onaj isti bunt radi kojeg se nisam dala operirati, što su mi kasnije i specijalisti iz Njemačke i Švicarske dali za pravo.
Ustala sam iz kreveta, sjela na terasu i prepustila se suncu ispod suncobrana. U to vrijeme još nisam mogla hodati. Potpuno slučajno, zaboravila sam popiti kapi protiv bolova, Tramal, koji sam pila tih sedam tjedana. Ajd da vidim tko će pogoditi? Povraćanje je prestalo. Taj sam dan pojela malo juhe, malo kaše od povrća. I osjetila se bolje. Slijedeća popijena doza izazvala je opet izbacivanje hrane. Zaključak: Tramal je uzročnik sve moje muke!!!Ovo kao upozorenje onome od vas tko ga bude pio...i povraćao. Promijenite terapiju!
S tim saznanjem sve je krenulo na bolje. Da ne dužim, danas, tri i pol mjeseca od zadnjeg zračenja, opet sam, kažu svojevrsno čudo. Bolovi su prstali, polako, iako jako sporo, dobijam na težini. Sve su rane nestale, otekline se zaliječile. Opet imam osjećaj hrane koju jedem(kao posljedica zračenja glave i grla uvijek je gubitak okusa).Nakon tri mjeseca ponovljeni CT svjedoči regresiji karcinoma. Potpuno se povukao sa jezika i nepca, ostali su samo ožiljci od zračenja. Mandibula je i dalje bolesna, ali je stanje nepromijenjeno, što znači da karcinom – miruje. Trenutno je uspavan i ja se nadam da će takav ostati duže vrijeme od onog koje su mi sada previdjeli, a to je dvije godine. S obzirom na prvobitnih dva mjeseca, to je veliki napredak. Iako, na zadnjem sam pregledu rekla...ma kakvih dvije godine...za pet godina pit ćemo kavu. I dalje stojim iza tih svojih riječi. Uz riječi mog onkologa :“Sve je sada na tebi. Može se probuditi za dva mjeseca, godinu dana, deset godina...a možda više nikada.“
A sada alternativa.
Naravno da ne prepuštam se slučaju. Naravno da se borim i dalje da i taj ostatak ostatka kancerogenog tkiva izbacim iz sebe. Promijenila sam način ishrane. Voće o povrće, piletina, puretina i riba. Popila sam još jednu dozu Graviole. Nakon odmora od mjesec dana, počela sam uzimati ulje od koštica marelice. Dva puta na dan po malu žlicu.
Što će biti dalje, vidjet ćemo.
Jednu stvar nisam izgubila – svoj osmjeh. To ne dam nikada i nikome. Optimizam uz svu svjesnost teškog stanja. I kada nekome kažem, mogu umrijeti za cca dvije godine, kažem to uz osmjeh na licu.
A takva sam kakva sam.
I volim se jakoooo!!!!!!